OTROV
U čudesan raskoš najprljaviju rupu
Odjenuti može vino,
Na svodu stvoriti rezbarenje fino
Obložit zlatom kupu,
Pa sunce tone u krilo maglično..
Opijum uveća što je bez granice,
Produljuje beskraj tmasti,
Produbljuje vrijeme,buši slasti,
I ispunja sve stanice
Duše užicima svoje crne vlasti...
Sve to nije ravno otrovu što teče
Iz zelenih ti očiju
Što mi sliku duše daju drugačiju,
A svi moji snovi trče
Da se na tom izvoru napiju...
Sve to nije ravno užasnome čudu
Tvoje sline koja grize,
Od koje mi misli zaboravu klize
I što dušu vrti ludu
Prema obalama smrti uvijek blize...
|