09.03.2013., subota
Kašnjenje pravde za neke "Tigrove"
|
Razlog zašto pišem ovaj članak je taj da mi je prijatelj javio da je sasvim slučajno, surfajući copy-paste portalima, naišao ovu vijest. Zaintrigiralo ga je, pa je tražio vijest po hrvatskim medijima i našao ju je samo na novilist.hr i tportal.hr. Ostali šute. Pravit ćemo se da je to iz nekog nepoznatog razloga. Zato evo, jedan članak, kao prkos šutnji i mali doprinos boljitku ove nesretne nacije. 18. prosinca 1991. godine u obiteljsku kuću u Novskoj provalila je nekolicina pripadnika skupine "Tigrovi". Rafalom iz automatskog oružja usmrtili slijedeće: Vera Mileusnić Goranka Mileusnić Blaženka Slabak Četvrta osoba, Petar Mileusnić, ostavljen je teško ranjen jer su ubojice mislile da je mrtav. Petar je, krvareći, uspio doći do ambulante. Ubojice su: Dubravko Leskovar (preminuo), Željko Belina i Dejan Milić. Urotilo se barem njih troje, a pošto znamo kako stvari stoje u vojsci i policiji koje su i inače, a pogotovo u ratovima, gnijezda zločinaca, siguran sam da je bilo još ljudi upletenih u urotu, a da ne govorim o onima koji su znali i šutjeli, što iz opravdavanja, što iz straha (takvih je uvijek manje). Protiv dodatne nekolicine vodio se proces 1992. godine zbog ubojstva i pokušaja ubojstva, ali za neke se odustalo, a Leskovar, Belina i Milić su se nastavili vući po Vojnom sudu. Onda je stigao Zakon o oprostu koji je postupak prekinuo, te su ubojice Dubravko Leskovar, Željko Belina i Dejan Milić hodali među nama DVADESET I JEDNU godinu. Gotovo petinu stoljeća posve su normalno bili dio kolektiva, umjesto da rješavaju križaljke u ćeliji. A zašto? Zbog Zakona o oprostu. Kako se zapravo pravno može oprostiti nešto što nije samo afektom obojano ubojstvo, nego i prava urota, planska likvidacija? Rješenje je da se protivno civiliziranim zakonima (koji su postojali!) i moralnom ponašanju gleda na ovo zlodjelo kao nešto što se dogodilo u obrambenom ratu, a "bilo što što se dogodi u obramenom ratu ne može biti ratni zločin", fraza je koja je tako mila svakom ekstremistu, a posebno nacionalistima, tradicionalno snižene empatije i morala. To je retorika ratnih zločinaca otkako je čovjeka. Zbog takve retorike Sovjeti su činili strahote pri upadu u Berlin, Izraelci rade u pojasu Gaze dok ovo čitate, "osloboditelji" u Libiji su najviše radili lani (da se razumijemo, onaj kojeg su mučki ubili nije bio ništa bolji), a Amerikanci rade gdje god bilo potrebno i nikada se ne pozivaju pred pravdu. Ponekad osvane slika umirućeg krvavog vojnika/civila kojeg su mučili, eto tako za Facebook, da mama i tata vide da sin/kćer "brane slobodu", i unatoč prijavama, Facebook rijetko miče takve stvari. Da preživjeli Petar Mileusnić skupa sa obitelji ubijenih nije podnio kaznenu prijavu za "ratni zločin protiv civila", što je druga klasifikacija, oni bi i dalje nastavili hodati uokolo kao slobodni ljudi. Petar je preminuo je 03. ožujka, prije nepunih tjedan dana. Potrošio je dvadeset i pol tisuća kuna na sudske troškove. Kaže mi prijatelj - nije dočekao pravdu. No zapitajmo se kakva je to pravda koju je mogao dočekati da je poživio još nekoliko dana. Belina je dobio deset godina, a Milić devet. Devet i deset godina za likvidaciju troje ljudi i pokušaj likvidacije jedne osobe. Sudac koji je donio ovakvu presudu trebao bi barem izgubiti licencu, a moje je mišljenje da bi trebao i zatvorsku kaznu jer je to čin urušavanja ustavnog poretka. Ja na to tako gledam. Čin izdaje interesa Republike Hrvatske, ako već ne gnjusnost. Belina i Milić zaslužuju maksimalne zatvorske kazne bez mogućnosti pomilovanja. Četrdeset godina u ovom trenutku (uskoro, nadam se, 50 godina po novom zakonu). To je efektivno doživotna kazna jer nijedan nije dovoljno mlad da izađe živ. Ne možeš se urotiti u svrhu likvidacije obitelji i onda mi izaći nakon deset godina. Ne možeš. Ima da stojiš u zatvoru dok ne umreš i točka. Ovi će ljudi izaći 2022. i 2023. godine (možda i prije). Jeste li svjesni pogrešnosti takvog scenarija? Osobe koje su su 1991. godine nekome upale u kuću i izrešetale četvoro nenaoružanih ljudi izaći će na slobodu za manje od desetljeća. Želite li ih kao susjede? Neki od vas neće moći birati, osim ako se ne odselite. Kao dodatak ovakvim sramotnim presudama, spomenut ću još i to da imamo još jednu nedavnu presudu, opet s pripadnicima "Tigrova". Zanimljivo, zločinac Dubravko Leskovar se i ovdje spominje. On i Vid Damir Raguž, te Željko Škledar su bili optuženi da su mjesec dana prije likvidacije u kući Mileusnićevih upali u obiteljsku kuću, te mučili i zatim hladnokrvno ubili navedene: Mišo Rašković, suprug Sajka Rašković, supruga Mihajlo Šeatović, susjed Ljuban Vujić, susjed Ono što se dogodilo jest tipično što se događalo tijekom Domovinskog rata, a to je ignoriranje, zataškavanje i odugovlačenje akcije od strane civilne i vojne policije. Bit ću slobodan pa ću reći da su gotovo sigurno odgovorne i te strukture. Takvi se zločini nikada ne događaju s papirnatom doznakom "moli se ubojstvo". To ide usmeno. Nemojmo se zavaravati i zatvarati oči pred očitim. Znamo o kakvim ljudima se radi. Ako 2013. godine mogu premlaćivati, onda su 1991. godine bili deset puta gori. Bez lažne patetike, molim. Da se reagiralo ranije, Leskovar, Raguž i Škledar bili bi u zatvoru, a Mileusnićevi bi možda bili živi. Na našu žalost, ljudi koji su odgovorni za takvo kršenje zakona nikada neće odgovarati za svoja djela. Imaju svoje visoke vojne i policijske mirovine, bave se nekakvim "biznisom". Import-export, građevina, zaštitarske tvrtke, borilački sportovi - to su uobičajena mjesta gdje ih treba tražiti i odakle bi ih trebalo tjerati dimom poput štetočina, jer to i jesu. Raguž i Škledar su nepravomoćno oslobođeni. Leskovar je, kako sam već spomenuo, preminuo. Ovo nema veze s nacionalnošću ni s motivom, ni s vremenom. To nije prometna kazna prelaska crvenog svjetla, to nije krađa tostera u robnoj kući. To je urota za likvidaciju. Takvi zločini ne zastarijevaju i ne smiju zastarijevati. Ako si imao muda poubijati nenaoružane osobe, bile one civili ili vojnici, onda imaš i muda da provedeš ostatak života bez slobode. Budi faca kao tog dana kad si upao s puškom u nečiju kuću i gledao kako vrištećim ljudima raznosiš glave. Ovakvih slučajeva, bez obzira na stranu na kojoj su se borili i bez obzira na državljanstvo i/ili narodnost, ima svugdje. Međutim ovakve stvari više bole, ili bi barem trebale više boljeti. Većinu ljudi bole manje, a dobar dio je i zadovoljan time što se likvidacija dogodila. Ultradesničarski apologetici. Oni čiji avatari prikazuju razne nakaradne verzije hrvatskih obilježja, poklonici krvavih borbi koje vole zvati sport, zaljubljenici u imidž "specijalaca" na koje masturbiraju, veliki vjernici i ljubitelji nogometnih klubova kojima se kunu životom, i glasni ljubitelji nečega što zovu čast, a astronomskim udaljenostima je daleko od nje. Znate tko su, vidite ih svaki put kad u komentarima ispod članaka na portalima pišu gadarije. "Nema zločina u obrambenom ratu", njihova je omiljena uzrečica, iako je to pravno gledano laž i iako upad u obiteljsku kuću punu civila nije nikakav obrambeni čin nego školski primjer teškog kaznenog djela. Zašto kažem da ovakve stvari više bole? Zato jer su počinjene s "hrvatske strane". Oni koji su trebali braniti, štititi, uspostavljati red, oni su se pokazali kao zločinci. Neo-četnici sa šubarama, bradama i noževima koji su isto tako upadali u kuće i ubijali pripadaju stvarima koje me prestravljuju. Kao netko kome je djetinjstvo bilo obojano strahom da ga takve spodobe ne zakolju u podrumu razmrdanom granatama, i kao netko tko se bori sam sa svojim uvjetovanim refleksom da kad čuje srpski jezik pokušava sakriti negativne osjećaje jer je odmalena kondicioniran kao Pavlovljev pas, takve me stvari prestravljuju i pune bijesom, srdžbom i strahom. Istu, ali puno goru stvar, proživljavao je moj djed kad bi čuo njemački jezik. Kao osoba koja je proživjela strahote koncentracijskog logora, čitav svoj život proveo je bježeći od bilo kakvog spomena Njemačke i vojske općenito, što je bilo teško u militariziranom, partijaškom društvu SFRJ-a. Bradonje imaju društvenu ulogu zločinaca, pa je tako njihov obol lakše shvatljiv. Gnjusan i stravičan, ali "to je ono što oni rade". Znaš da su zlo i znaš kako se postaviti prema zlu. Kad čujem vijest da su ulovili čedu, prožme me kratki spokoj. "Jedan manje", kažem. Razljutim se ako dobiju manje od 20 godina, ali nemam koliziju u svojoj nutrini. Ali kada ona strana koja je trebala braniti, ona koja se neprekidno reklamira svojim ljigavim apologetima kao nevina, časna i pravedna, ona koja je isto tako kondicioniranjem nametnuta kao "ispravna", kada ona pokaže svoje pravo lice, gubim ono sigurno tlo pod nogama jer me uhvati ono pitanje "što je istina?". Nastaje mi lom u glavi. Odavno sam svjestan hrvatskih zločina u Domovinskom ratu, ali ne mogu spriječiti grozne osjećaje koji mi se javljaju kada čujem ovakve stvari. Dok me bradati čede s kokardama ispunjavaju strahom i bijesom, hrvatski zločinci me pune gotovo čistim bijesom. Destilirani, rafinirani bijes s tragovima gađenja. Jednom mi se takva nakaza uplela u život. Znam što govorim. Ono što se Srbiji kao naciji (!) često zamjera jest da nisu došli do katarze. Daleko je Srbija od katarze. Ta nacija pliva u nacionalizmu. Kasni, kaska. Jednim dijelom je to zbog Miloševića koji je produljio stanje rata, ali nije to sve, jer imaju oni i imanentnih problema kojima kumuje i nacionalno spregnuta religija. Srbija još nije ni svjesna svoje odgovornosti za zločine, ne samo sporadične nego i kolektivne, planske. Štoviše javno se i negira odgovornost, a političari, pritisnuti Europskom unijom, šute i muljaju naciji, dok nešto malo rade na pravnom rješavanju problema. Naime, srpski ratni zločinci se doista procesuiraju, iako to nažalost rijetko čujemo u hrvatskim medijima. Razlozi te medijske šutnje nisu svi isti. Generalizirajući, desničarski šute jer im šutnja daje materijal da mogu i dalje lagati da se "naše procesuira, a njihove ne", a licemjerni ljevičarski nastoje sve zaboraviti i prekriti tepihom jer misle da je to pametno pred ulazak u zajednicu država zvanu EU. Greška koju su im politički preci počeli raditi uspostavom SFRJ-a greška je koju ponavljaju i ovi. Mrzim ih zbog toga. Mrzim ih sve skupa jer rade na tome da mi djeca jednog dana proživljaju ono što im je proživljavao otac, djed i pradjed. Ali nemoćan sam. Mogu samo truditi se tjerati misli o budućnosti. Je li hrvatska nacija bolja po tom pitanju? Istina, konceptualno gledano, mi smo bili branitelji. Mi smo napadnuti i mi smo se branili. Realna istina, ona praktična, jest da smo često i vršili zločine u toj obrani, a bome smo ponekad i napadali, progonili, ubijali, mučili, krali, palili, dizali u zrak čisto reda radi. Ali sve smo to zvali obranom i zatim slijedili logiku da prema tome imamo čisti obraz, dok su neki u mantijama na nas prskali vodu i vražje dosjetke s oltara. No ne samo da je bilo naših sporadičnih teških zločina, nego je bilo i politički skovanih urota. Da pokojnog predsjednika nije prijevremeno dva metra pod zemlju odnio karcinom, doživio bi istu sudbinu kao i Milošević. Bio bi zatvoren u Haagu. S pravom. Svaka čast na zaslugama što je pridonio stvaranju neovisne Republike Hrvatske, ali ruke su mu krvave. Ljudi krvavih ruku ne smiju slobodno hodati ulicama. Neostvarivu pravdu na stranu - ono što je najstrašnije jest to što su organizatori samo dio problema. Gdje su izvršitelji? Gdje su potporučnici, nadnarednici, bojnici, i sva ta svita u čizmama i zelenim, crnim i plavim odorama sa svojim puškama, pištoljima, induktorima, kablovima, noževima? Eno ih, šetaju se. Sunčaju se na plažama, piju kavu, plaćaju račune, idu u kina, voze se automobilima, vuku bračne i izvanbračne partnerice/partnere (nudge-nudge, wink-wink) po robnim kućama, ubiru povlastice, idu na svete mise, premlaćuju i naručuju premlaćivanja, jedu ručkove i večere, usisavaju podove i bojaju zidove, švercaju, idu na groblje za Sve svete da ih snimi kamera dok polažu vijenac "palim prijateljima", šeću pse. Žive hrvatskim društvenim životom. Povijest od 1945-te nadalje, ponavlja se. I tako do novog restarta ciklusa od kojeg ni vi nećete pobjeći, a ni vaša djeca, zbog nekog političara s psihijatrijskom dijagnozom kojeg sustav nije na vrijeme uklonio s funkcije. I tako to ide, u vijeke vjekova... Amen? I među nama su, stotine njih, utopljeni u masu, baš kao što su bili ova trojica, Leskovar, Belina i Milić, dvadesetak godina. |
- 17:55 - gurni glavu kroz monitor (7) - snimi - #
06.03.2013., srijeda
Godina kometa
|
2013. godina bi se nekako mogla i zvati godinom kometa. Dva, Lemmon i PANSTARRS, već se vide s južne hemisfere, s tim da će se ovaj drugi neko vrijeme vidjeti i kod nas nakon zalaska sunca.
Vjerojatno će biti potreban dalekozor za lakše uočavanje jer, kao što se vidi iz simulacije, Sunce nije dovoljno prividno udaljeno i smeta. Krajem godine polako stiže i komet ISON koji bi mogao napraviti spektakl jer se radi o tzv. sungrazing kometu koji prvi put stiže iz dubina Sunčevog sustava i obrušava se gotovo na samo Sunce. Ako preživi zaokret bez da se raspadne od silne radijacije i plimnih sila, možda ćemo i imati što za vidjeti. Činjenica da je ožujak i da razmišljam o kometima sjetila me nevjerojatno lijepog Hale-Boppovog kometa kojeg sam promatrao prije 16 godina gledajući tamo negdje prema zapadu, prema moru i otocima. To me zatim odmah sjetilo masovnog samoubojstva koje se baš tada dogodilo u Kaliforniji. 39 pripadnika New Age kulta zvanog Heaven's Gate iznajmilo je vilu da bi kolektivnim samoubojstvom ulovili "taksi" zvan Hale-Bopp za kojeg su mislili da skriva izvanzemaljsku letjelicu koja će im odnijeti "dušu". Našli su ih nakon par vrućih kalifornijskih dana u krevetima, s crnim Nike tenisicama na nogama. Bili su obučeni u crnu sportsku odjeću, glava svezanih u plastične vrećice, tijela punih cijanida, arsena, fenobarbitala i votke.
Recite mi da sam morbidan, ali ja to zovem predanost cilju. Ti su se ljudi zaista potrudili da se više nikada ne probude.
Preko sebe su imali ljubičaste kvadratne krpe, a u džepu nešto više od pet dolara, navodno iznos za "taksi". Kult je često koristio terminologiju Zvjezdanih staza, pa su tako pronađeni s trakama natpisa "Heaven's Gate Away Team" oko ruke. Svi mi koji volimo Zvjezdane staze znamo što je "away team", a ironija je u tome što je jedan od umrlih bio brat glumice Nichelle Nichols koja je glumila poručnicu Uhuru u originalnim Zvjezdanim stazama. To je sve. Neću se bacati u studiozno seciranje ove marginalne grupe koja je postala poznata samo zbog svog kolektivnog samoubojstva. Nema smisla, niti im želim time davati nekakvo priznanje. Neka ovo bude samo uvod u godinu vjerojatno ispunjenu medijskim dizanjem prašine i guranja preko ponora onog malog dijela populacije koji svršava na razne smakove svijeta. Taman kad smo se oporavili od višegodišnjeg polaganog jačanja New Age kretenizma zvanog "2012", stižu druge prilike za one sa slabijom cirkulacijom u centru za logiku. Mediji su glavni krivci, tj. novinarčići sitnih duša koji su pridonose panici svojim dvosmislenim naslovima koji tjeraju ljude na nemir. Dok se ljudi budu prepirali i spremali za neku novu Kool-Aid čajanku, gruda stijenja i prljavog, smradnog leda će se polako približavati našoj matičnoj nuklearnoj peći i sve agresivnije otpuhivati plin i prašinu.
Prizor uobičajen u Sunčevom sustavu koliko i solarne oluje i sve slično čime nas sitne medijske duše stalno straše, tjerajući one manje razumne da pomisle kako živimo u posebnom dobu. Taj antropocentrični pogled na svemir čiji smo mi beznačajni dio postoji odavno, a tisućljećima uzastopce svakih par godina pada na testu provjere smislenosti.
|
