30.08.2012., četvrtak
U boj za Andromedu
|
Nije dugo trebalo i vijest se proširila brzinom požara u kršu tjeranog vjetrom - HRT se po tko zna koji put restrukturira, no ovaj put planira ugasiti radioemisiju "Andromeda", jednu od rijetkih svijetlih točaka u općenitom programu koji nam nudi ta državna radiotelevizija. Nije bilo dovoljno što su ignorirali zahtjeve za micanjem "Na rubu znanosti" iz Znanstveno-obrazovnog programa u Zabavni, nije dovoljno što su unatoč srkanju proračunskog novca i TV-pretplate počeli prekidati filmove reklamama i to tako da film emitiraju tiho, a reklamom bude medvjede iz zimskog sna. Sad se diraju i u "Andromedu", kao da ta radioemisija nije dovoljno propatila svaki put kad bi ju potisnula neka nogometna utakmica, jer su nogomet, nalijevanje pivom i mahanje jeftinim hrvatskim navijačkim rekvizitima proizvedenima u Kini važniji od astronomije/astronautike, kako nas konglomerat proizvođača piva i mamićevskih mafijaša uči toliko dugo. "Andromeda" je počela negdje oko 1996. godine kada je malo tko imao osobno računalo ukoliko mu nije trebalo za posao. Internet je postojao, World Wide Web je postojao. Brzine pristupa bile su smiješne u usporedbi s današnjima. Stanje je bilo takvo da smo imali Web 1.0, tj. mrežu koja je mahom nudila sadržaj i bila je vrlo rigidna prema njegovoj izmjeni. Bila je poput velike knjižnice s još uvijek premalo knjiga, poput žutih stranica telefonskog imenika s premalo stavki. Djeca su se igrala uglavnom vani. Nije bilo mobitela, osim onih ciglastih u rukama poslovnih ljudi. Rat je tek završio. Čitali smo knjige i išli u knjižnicu (da, morali smo se dignuti iz stolice, obući i otići u knjižnicu!) ako smo htjeli znati što su spikule i koliko ima vodika na Jupiteru, što raste na Alpama i koliko očiju ima tamo neki pauk. Bilo je to doba taman pred eksponencijalno širenje internetskog sadržaja. Ne znam je li to još u điru, ali tada su još kolali spomenari, pisali su se dnevnici. Čudno kako je ta povijest tako brzo isparila u svega par godina do kraja devedesetih. Kada se sadržaj Interneta tada krenuo napuhavati, državna tvrtka koju danas znamo kao prodani T-COM, pridonosila je kočenju razvitka umreženosti svojim basnoslovno ogromnim tarifama. Razvijene zemlje su shvatile državni potencijal, a nas je još uvijek kočilo sve što nas je imalo moglo kočiti. Na Internet se spajalo nakon 19h i plaćalo se čini mi se čak 14 kn/h ako niste bili pod CARNet-om. Brzine su bile 56k jer su takvi modemi bili standard. Malo tko je sebi mogao priuštiti dvije linije i ISDN s dvostruko bržom vezom. Slušao se radio, puno više nego danas. Danas ga zaista malo tko ciljano sluša preko uređaja koji hvataju radiovalove. Većinom te kutije sviraju da se neki prostor zvučno popuni. Čak i to polako prestaje; primjer su robne kuće koje imaju svoje postaje, tj. playlist Dražena Zečića, Jelene Rozge i nazalnih najava da je kupus pred istekom roka pojeftinio jednu kunu, na što jadni umirovljenici škripavim kukovima šepetaju prema odjelu za povrće. Planirano sjesti kraj radioaparata da bi se čula radioemisija, to je praktički izumrlo. Pa i sama imenica "radioemisija" svoj je pravi smisao izgubila. Stopio se s "programom", "nečim za slušanje/gledanje", a kad zapravo promisliš, znači odašiljanje elektromagnetskih titraja u prostor u kojem se nalaze primatelji sa svojim antenama namještenima da primaju titraje te frekvencije. Vrlo fizikalno, zar ne? To značenje te nekako prenese u doba kada se čulo "Halo, halo, ovdje Radio Zagreb", kada je širenje umjetnih radiovalova s informacijama tek postajalo normalna stvar na planetu. "Andromeda" je emisija koja je u poslijeratno doba rasta klerofašističke i općenito ultradesničarske mafije bila prozor u svijet astronomije, astronautike i fizike za velik broj ljudi. Prozor u nešto manje zadrto, u svevremensko. Generacije su stasale čekajući ono poznato: "Andromeda... emisija o svemiru" i slušajući Tanju Devčić i Antu Radonića kako pričaju o stvarima za koje je običan čovjek saznavao tek ako bi ciljano išao u knjižnicu i tražio literaturu. Telefonska veza se teško dobivala jer su svi htjeli nešto pitati. Danas, s ovoliko prožetim Internetom, s pop-kulturom koja je ugnjezdila i geek-kulturu, više ljudi uspije čuti za pulsare, Schrödingerovu mačku, Međunarodnu svemirsku postaju. Internet je preporodio svijet. Radi se o toliko velikoj revoluciji da ju neki uspoređuju i s pojavljivanjem samog jezika. Možda pretjerivanje, ali nije daleko od istine. Međutim "Andromeda" je zastala u svojoj domeni koja se polako suši poput Aralskog jezera. Internet se napuhao, HRT je napravio svoju dosadnu stranicu na kojoj slalomom klikova dolazimo do ciljanog digitalnog emitiranja i to je to. Obične ljude nije briga za taj slalom i zato sve sliči na to osuđeno jezero. Kako je rastao broj računala po kućanstvu, tako je rastao i broj internetskih priključaka. Ljudi su sve lakše mogli saznavati informacije koje su ih zanimale, bez čekanja dok se izredaju telefonski pozivi proto-trolova koji su zajebavali o božjim kaznama. Tako sam i ja, s knjižnice i radija, prešao na Internet. Prerastao sam ju, što ne znači da nema ljudi kojima je i danas glavni izvor informacija. U međuvremenu je došlo do prave poplave smeća u praskozorje Weba 2.0, mreže koju mijenja korisnik. I radio i televiziju i Internet poplavio je plimni val New Agea. U HRT-ovom znanstveno-obrazovnom programu se sramotno ugnjezdila emisija "Na rubu znanosti" koja je postala čvorište za promoviranje sve goreg i goreg šunda. Ne samo neznanstvene stvari, nego i pravo protuznanstvene. Uvozni proizvod iz SAD-a, šund-kategorije, kao i većina toga što nam građani sami usrču iz te države. Podjarivanje mase na prkošenje samom konceptu znanosti, razuma i kritičkog razmišljanja o svijetu i pojavama u njemu. "Sve je zavjera", "Sve što ste učili bilo je krivo", "Truju vas", "Sve vas žele pobiti", "Rješenje je u tebi", "Ti najbolje znaš što je najbolje za tebe", "Sve je istina", "Ništa nije istina", "Sve je relativno", "Sve je dobro". Planine smeća, čak često međusobno oprečnog koje se toliko dugo zakopavalo u kolektivno pamćenje da je postalo normalno. Ljudi odbijaju pomisliti da je to možda neizmjerno opasno za društvo jer najveći dio ljudi su - budale, a ako budale ne držiš na uzdi, dolazi do infekcije društva. Zato i imamo zakone. Bez njih je bezvlađe i svatko radi što mu se sprdne. Svojevremeno je pokrenuta peticija o micanju te emisije iz znanstveno-obrazovnog programa, no mediji i zadojeni aktivistići su to uspjeli iskriviti u "dogmatski znanstvenici pokušavaju ugasiti emisiju". I tako je nekako ta inicijativa ostala u kolektivnom pamćenju kao "zlo zlih znanstvenika". Ljudi bi mogli reći: "Zašto ne ukinuti 'Andromedu' ako je opao broj slušatelja? Nije isplativo." "Andromeda" je živa, ali očito nekome nije dovoljno živa, ili mu smeta što je uopće živa. Osim toga, Hrvatska radiotelevizija ima zakonsku obvezu obrazovati javnost. Radi se o čistom principu. Da napravimo referendum o tome treba li trošiti novac na kazališta, gdje bi većinski negativni odgovor bio okidač za gašenje kazalištâ u Republici Hrvatskoj, budite sigurni da bi do kraja tekuće godine ostali bez njih. Odmah ću reći, mene kazališta ne zanimaju. Dosadna su mi. Ali tražiti da se ugase? Nikad. Da slušamo "glas naroda", ugasila bi se kazališta, izložbe, muzeji, zvjezdarnice, potpora tehničkim društvima (amaterski raketari, astronomi, radioamateri, itd.), televizija više ne bi otkupljivala kvalitetne i nagrađivane filmove. Invalidi bi izgubili potporu, jer "koga briga za neke tamo sakate"? Religijske, etničke, seksualne, i ostale manjine bi izgubile svoja prava. Što bi dobili? Dobili bi društvo ispunjeno narodnjacima, krvavim tučama na TV-programu, poplavom "majstora" tarota, astrologije, čitanja dlanova i desecima ostalih "tehnika" izvlačenja novca, društvo lišeno kulture. Nastala bi distopija, tiranija većine, društvo protuznanja. Većina je uvijek nazadna, to je sociološka činjenica. Većina je uvijek nasilna, većina bi uvijek ubijala, čak i preventivno, da ne govorim o kaznama. Većina bi uvijek "u se, na se i poda se" i većinom se lako kontrolira pomoću kruha i igara. Većina voli strah jer u strahu se manje misli i difundira odgovornost. Opao bi broj liječnika, profesora, odgajatelja. Nove generacije djece iskusile bi puno goru apatiju nego što su trpjele generacije 90-ih. Porastao bi natalitet, to možete biti sigurni. No porastao bi i neonatalni mortalitet. Sve u svemu, grozni uvjeti. Neupitno je i samo pitanje vremena kada bi takvo društvo palo u građanski rat gdje bi se toliko međusobno poubijali da bi to završilo novom diktaturom nekog nesposobnjakovića u staroj limuzini okruženoj hordom hrđavih džipova sa strojnicama koji bi ubirali porez u krumpirima koje bi jadni ljudi sami uzgajali iza kućice (eto, napokon bi se uspunio san novovjekih New Age "Mičurina"), porez u krvi, porez u djevicama. Scenarij koji podsjeća na Mad Maxa. Naravno, daleko smo mi od toga. Ali bilo kakvo kretanje u tom pravcu je sramotno. Država manjinu, ako ne predstavlja opasnost, mora držati na dlanu, ako ne želi biti policijska država, ako ne želi biti diktatura, ako ne želi biti religijska država, ako želi jednakost pred zakonom. Za pravdu se oduvijek moralo boriti. Nikada nije stizala sama. Svijet je ostao bez poznatijih čvrstih točaka kao što su Sagan i Asimov, ljudi koji su se svojski trudili da običnom čovjeku približe znanost i visoku tehnologiju na način koji može shvatiti. Imamo neke njihove nasljednike, ali nisu dovoljno poznati. Jedina nada koju imamo jest da će sve čvršća umreženost sama iznjedriti značajnije autokorektivno ponašanje društva koje će ići prema razumu i humanizmu. To bi bilo neko novo emergentno svojstvo koje se do sada pojavljivalo u kratkim bljeskovima. Utorkom na Hrvatskom radiju u terminu 19:35-20:30, Andromeda - emisija o svemiru. Dajte im podršku. Izravno telefonski, pismeno, e-mailom HRT-u ili vladi. Nemojte dopustiti da prevlada ono protiv čega se emisija tiho i stoički bori toliko dugo.
|
- 19:45 - gurni glavu kroz monitor (15) - snimi - #
25.08.2012., subota
Curiosity, HD video spuštanja
|
Vjerujete li mi da je ovo jedna od stvari koje su me kadre jače protresti? Ovakve sam stvari sanjao kao dijete, a sad ih gledam na uređaju kojeg sam tada vidio samo kod kapetana Picarda u Zvjezdanim stazama. Koliko je samo bilo jala i psovanja, vrijeđanja kada je Curiosity tek sletio. Prva snimka bila je sastavljena od thumbnail-sličica, jer se odmah nakon slijetanja, prije potpune dijagnostike, sonde služe malim količinama podataka, dok ostatak stoji spremljen. Koliko se samo sralo po NASA-i, prozivalo za nesposobnost, blatilo i naslađivalo. :) Inače, video je neslužben, složio ga je Daniel Luke Fitch od HD sličica koje je pokupio s NASA-inog sitea. Na 15 sličica po sekundi, video ide tri puta brže od stvarnog vremena. (ovdje je NASA-in video s audio komentarom) Curiosity je nevjerojatna stvar. Geokemijski laboratorij veličine automobila, div u odnosu na sve ostale rovere ikad poslane, pogonjen s 4.8 kilograma vrućih (2 kW) tableta plutonijevog dioksida. I podsjeća na WALL-E-ja. :) |
- 15:09 - gurni glavu kroz monitor (5) - snimi - #
19.08.2012., nedjelja
Suzavac za djecu i mladež
|
Sjećam se kad sam kao dijete, vjerojatno tamo negdje na prijelazu iz niže u višu osnovnu školu, počeo raditi sve suvislije kemijske pokuse, dakle one koji nisu bili miješanje svega što sam našao u kući u jednoj čaši, nego baš čistijih tvari s pokušajem predviđanja što bi se moglo dogoditi. Vjetar u jedra bio je pronalazak stare radne bilježnice s raznim vježbama iz kemije (Sikirica-Korpar-Čolig). Nisam više siguran je li njen sadržaj bio odgovoran za jedne od mojih prvih kemijskih suza (možda su prve bile kad sam iz znatiželje zabio taman zapaljenu šibicu u sumpor i pomirisao), ili sam tu radnu bilježnicu našao kasnije. No svejedno, tu negdje, tijekom tog razdoblja, otkrio sam kako se na loš, ali dovoljno učinkovit način, dobiva jodoaceton. Pomiješao sam napola isparenu jodnu tinkturu (što je alkoholna otopina joda s malo kalijevog jodida) i onu tekućinu za čišćenje laka s noktiju, koja je u to doba još uvijek bila poprilično čisti aceton, a ne nekakva uljasta smjesa organskih spojeva kao danas, koja se reklamira kao manje štetna za nokte. Neke posebne vidljive promjene, osim zamućivanja i blagog žutila, nije bilo. Sjećam se kako je smeđa boja tinkture nestajala u žutilu kao kakao u mlijeku.
Nemoguće je reći što je sve nastalo u toj reakcijskoj smjesi jer pojma nemam što je sve ušlo u reakciju, ali jodoaceton je sigurno nastao. Zašto? Zato jer sam uskoro počeo plakati, a bez osjećaja straha, stida, i sličnog. Oči su me strašno pekle, a nos nešto manje. Jodoaceton je, poput bromo- i kloroacetona, vid suzavca. Sjeban od tog pronalaska, trljajući oči iz kojih su curile suze, svejedno sam bio zapanjen time da osjećam miris jodoforma (glavnog reakcijskog produkta), a plač se pogoršava tek približavanjem posudici u kojoj se sve zbivalo. U mojoj je smjesi bilo dobrih uvjeta za formiranje jodoacetona jer nije bila lužnata. Ponovio sam ovo još barem jednom tijekom djetinjstva, pazeći da na naletim na nevidljiv trag. Isto tako, negdje u to vrijeme sam pronašao informaciju da je jodoform žuti prah snažnog mirisa "na bolnicu". Mene nije podsjećao na nju. Naime, izbačen je iz široke antiseptičke uporabe (ako ne i bilokakve) davno prije nego sam svjesno odlazio u tu ustanovu. Iako sam kasnije u životu pravio jodoform znajući što se događa, uz obvezno suzenje očiju od tragova jodoacetona jer sam bio prelijen uključiti ventilaciju, nikada nisam pravio još neki konkretan suzavac. Iskreno, ne mogu ni zamisliti da to radim. Količine jodoacetona koje se šire zrakom dok se pravi jodoform u lužnatoj otopini su strašno sitne, pa svejedno dođe do plača, a u mom slučaju i psovanja. Rekao bih u rangu ppm-a (parts per million). Jodoacetona, ne psovanja. Praviti toliku količinu da ga vidim kondenziranog, da ga mogu konkretno izdestilirati i spremiti u bočicu, vjerojatno bi me i ubilo, a cijeli kvart oko laboratorija natjeralo u plač i bijeg. Znajući kakvi su intenziteti mirisa kuljajućeg etera, anilina i ostalih otapala kada studenti danas rade praktikume organske kemije, a sve zbog njihove traljavosti, bilo bi morbidno komično u plan i program uvrstiti recimo sintezu bromoacetona. Možda je to od mene pokvareno, ali žrtvovao bih malo proračunskog novca iz kase fakulteta da se kupi dovoljno joda za svakog studenta, pa da se vrati vježba s jodoformom, ali tako da se nekoliko puta uvećaju količine reaktanata. I da se recimo baš taj dan "pokvari" ventilacija. Koliko bi se samo suza prolilo, a nijedna zbog ponekad zaista zasluženog pada praktikuma.
|
- 00:35 - gurni glavu kroz monitor (6) - snimi - #
10.08.2012., petak
Konji na Olimpijskim igrama
|
Maloprije ručam i gledam nekakve konje koji izvode "ljupki ples". Bilo mi je simpatično par sekundi. Na stranu s tim što je meni simpatično i što nije, pao mi je mrak na oči kad sam shvatio da se radi o Olimpijskim igrama. Bacite oko na ovo. Iskreno i najiskrenije, koji kurac?  Zar Olimpijske igre ne bi trebale biti posvećene čovjeku i njegovim fizičkim sposobnostima? Kojoj budali je uopće palo na pamet i predložiti da ljupko skakutanje konja uz pjesmu bude olimpijska disciplina??? OI se tiču čovjeka. Atletika kao kraljica sportova, veslanje, hrvanje, rukomet, plivačke discipline, streljaštvo... Tu se trudi čovjek. Čovjek pokazuje sposobnost i čovjek se natječe s drugim čovjekom.
Koju fizičku sposobnost pokazuje čovjek koji je dresirao konja da pleše na pjesmu? Svaka čast na trudu, svaka čast konju da mu se dâ zajebavati s tim, ali OI? Zašto onda ne bi mogli postaviti "sport" s medvjedom koji svira na harmoniku? "Igraj medo na 50 metara". Gdje je ključna razlika? Pa bar se tu i čovjek nešto više trudi jer svira harmoniku. Zašto u OI nema ljudi koji s psima trče preko prepreka, kao što gledamo na Kućnim ljubimcima? "Labrador i kućanice do 70 kg". Tu bar trče i ljudi. Zašto na OI nema ljudi koji graciozno upravljaju bagerima i viličarima?
Ako može konj, može i bager. Štoviše, veći je individualni trud čovjeka kad ovako upravlja bagerom, nego kad uči konja kako da skakuće preko tratinčica. Jasno mi je da postoji i konjička kategorija sporta. Skakanje preko prepreka, ajde, može i ta dresura, utrke... Sve to poštujem, ali to nije za Olimpijske igre. To su sportovi sa životinjama. Posve druga kategorija. Zaista nisam znao da se takvim disciplinama dopušta izvođenje na OI, pa ovo smatram vrhuncem ovotjedne gluposti, jer je gore nego li komentar na jednom portalu, u kojem je netko, gledajući računalnu simulaciju slijetanja rovera Curiosity na Mars, u nevjerici i s onim pučko-glupim ponosnim frktajem na "zavjeru" ustanovio da to očito nije na Marsu. |
