27.04.2012., petak
Malo televizijske nostalgije
 Osjećam se zaista starije dok pišem ovo, međutim i nije prošlo toliko puno godina... A i to je dosta relativno. Valjda ovisi u kojem razdoblju života prođe otprilike desetljeće.Neću upadati u ono: "Nekoć je sve bilo bolje". Nije. Selektivno pamćenje od kojeg skoro svi više manje podjednako bolujemo tjera nas da zaboravljamo loše i sjećamo se dobrog. Osim toga, tu je i ono hipstersko prenamaganje "sve starije od mene je sigurno dobro". Tako smo kasnih devedesetih imali nekakav povratak šezdesetih, nultih su fora bile sedamdesete, a sada smo u desetima, i očito je da se na polako vraćaju reciklirane osamdesete, nadajmo se bez onog sranjskog dijela. Krajem ovog desetljeća, ili možda čak i prije, bit će comeback devedesetih, makar pojma nemam kako reciklirati reciklirano. Bit će neka dekadencija u svakom slučaju. Što će biti nakon toga, tko zna? Gledajući sve i svašta po YouTubeu, naiđeš na spotove i isječke iz programa, u "blaženo" vrijeme kada je analogna televizija bila na vrhuncu, tj. taman prije digitalne i internetske televizije, kada su oni dubljeg džepa na balkone prividavali satelitske tanjure i tako jedini bili izuzeti osude na HRT1, HRT2, ono smeće od HRT3 koje je trajalo svega par sati dnevno, i neku lokalnu televiziju čije su elektromagnetne valove zadovoljavajuće hvatali jedino sretnici iznad petog-šestog kata, okrenuti prema odašiljaču. Mi smo u Zadru imali TV Magic (kasnije preimenovana u Gradsku televiziju, ili je možda došlo do fuzije tvrtki u mafijaškim okolnostima, vrag će znati; mafija je na djelu). TV Magic nam je bila šire otvoreni prozor u svijet glazbe u vrijeme kada drugih prozora baš i nije bilo (Hit Depo, ajde, ali ovo se vrtjelo skoro stalno). Na njoj su se vrtjeli uglavnom spotovi, počesto stiješnjeni na ekranu, dijeleći ga sa škrabotinama valjda iz MS Painta ("aj em vočin ju", "danas sam jedva zakopao mačku, životinja se stalno koprcala", dječji krematorij Veseli plamičak, i slično). Devedesete su bile užasno desetljeće. Počele su katastrofalno loše, ogromnom agresijom JNA i paravojski. Zadar je po tko zna koji put bio izrešetan uzduž i poprijeko. Negdje u isto vrijeme krenuo je i strah od "velikosrpskočetničkokomunističke" aždaje u vidu prestrašenih ljudi koji su nestajali preko noći (neki pobjegli od terora prijetećim pismima i noćnim pozivima, njima se bespogovorno lijepilo da "idu ratovati za svoje", a neki ubijeni od strane policija/vojski koje su kasnije iznjedrile mafiju koja i dalje drma gradovima uživajući zaštitu svojih tvoraca). Susjedi su susjedima dizali kuće u zrak. Onaj dio stručnih ljudi iz državne uprave zvan "pogrešni ljudi" dobivao je otkaze i na njihovo mjesto skakali su često kojekakvi čobani koji su započeli kolo sranja čije posljedice vidimo danas - oni i njihovi učenici kradu nam novac, zlostavljaju, odugovlače do zastare, dogovaraju "nesretne slučajeve" usput prijeteći patolozima kojima je sve jasno... Strah od bolesti, strah za egzistenciju najmilijih, strah od napada, strah od ozljede, strah od smrti, strah od beznađa. Strah i stres bili su ključni za devedesete. No doći će vrijeme kada će neki novi debili govoriti da su bile legendarne i "puno bolje od ovoga sada". Hoće, samo čekajte. Ipak, bilo je svijetlih točaka. Primjerice neke stvari na toj televiziji koja je, siromašna ponudom kakva je i bila, u nekim pogledima bila kvalitetnija nego ova ponuda koju nam danas serviraju s velikim količinama užasnih reklama koje valjda iz guzice vadi žrtva loše lobotomije. Zanemarit ću sad to što ju je Tuđman skupa sa svojim poltronima (sadist Šušak i ostali, od kojih većina još gmiže po Saboru) koristio HRT za predstavljanje svojih moždanih proljeva. Novovjeka dekadencija televizije kojoj danas svjedočimo počela je početkom 21. stoljeća kada je Nova TV počela s radom. To je bilo tako WOW. Bio je to posve novi program, na broju 5 moje Gorenje televizije, koji je prije toga sadržavao smetnje, stoga je tipka na daljinskom izgledala skoro kao i osamdesetih kada je stigla u stan. Elegantna jednadžba geometrijske progresije oštećenja tipki 1, 2, 3 i 4 sada je bila ugrožena. Prije te dekadencije HRT je donekle držao do nekih općih načela pravogovora, kulturnog odijevanja, pristojnosti i obrazovanosti faca u koje smo buljili "preko malih ekrana" (eto još jedne fraze kojoj se smiješi smrt), ali svejedno je po tome bio lošiji od TV Zagreba. Koje su to emisije obilježile HRT devedesetih? Pada mi na pamet Kolo sreće AKA Pljeskoteka. Sjećam se da smo doma bili opsjednuti tom stvari. Čak smo i igru nabavili, mada ništa nije bilo usporedivo s pravim Kolom. Kasnije je najvjernija publika bila ona umirovljenička, koja je danas u stadiju izumiranja. Počinjao bi predstavljanjem natjecatelja dok oni bulje u kameru i nastoje zadržati kiseli osmjeh (možda uopće nisu čuli ono što bi čuli mi, nego im je netko kraj kamere govorio da se smješkaju?). "Žarko dolazi iz Vinkovaca, veteran je Domovinskog rata, po zanimanju je obraditelj drvne mase glodavim tehnikama, a bavi se popravkom telefona. Voli nogomet, križaljke i dobar vic. Doma ga čekaju navijači: supruga Tatjana i sin Marin koji sigurno navijaju za njega skupa s kolegama na poslu. Žarko, sretno!" Ljudi tada još nisu nastojali glumiti manekene jer nisu bili ludi za šminkanjem i nabildavanjem, pa u usporedbi s populacijom danas izgledaju onako kako je nama tada izgledala populacija u SSSR-u prije rata. Slijedi kadar dosljedno profesionalnog Olivera Mlakara, a zatim i na jednu od onih ženskih žena kojima je zadatak bio da šute, plješću i okreću slova hodajući na svojim prekrasnim mesnatim štulama. Glas u pozadini je bio Robert. Da, onaj čovjek/ormar/nosorog/maramica kojeg nikada nismo vidjeli, samo čuli kako predstavlja trash nagrade: Oliver: "Hehehe, idemo sada na izlog nagrada. Roberte, što si nam danas ponudio?" Robert (ili možda napredan AI): "Tako je, Olivere, danas u ponudi imamo set plastičnih mrkvi za šest osoba, gnječilicu krumpira, papirnatu repliku katedrale u Zagrebu i paket industrijske krema za pranje tepiha. Današnji bogat izbor vrijedi 38 tisuća kuna." Slijedi vrtnja kola. Žarko hvata kotač i odvali ga kao ženi trisku. RRRRRRRRRRR!!!, vrti se kolo kao turbina u termoelektrani. PLJES-PLJES-PLJES-PLJES-PLJES, plješće publika skupa s onom ženskom što okreće slova. "Hehe, lakše malo, Žarko", kaže Oliver, dok ga Žarko gleda misleći na raketiranje prije šest-sedam godina. rktkrktkrktk rk tk rk tk r k t k... "Bankrot!", smije se Oliver. Žarko škrguće zubima, u glavi mu puca žilica. "Marina, red je na Vama". rrrrrrrrrrrktkrktk rk tk rk tk r k t k... "Sto kuna" "M kao Makarska" PING PING PING! PLJESPLJESPLJESPLJESPLJESPLJES!!!!1 Uglavnom su poveznice sa slovima bile u pravilu iste. K kao Karlovac, T kao Trogir... U ono malo slučajeva kada bi netko izvalio herezu poput "D kao Debeljak", ljudi su bečili oči kao da gledaju uvod u kaubojski okršaj u saloonu. Kada bi otkrili skrivenu rečenicu, slijedile bi nagrade. Marina (37. godina, loša frizura, oči ispijene od kave i cigareta): "Izabrala sam gnječilicu krumpira." A onda statična slika letka s gnječilicom, i Robertov glas: "Ovom gnječilicom krumpira tvrtke Borotex iz Novog Marofa možete ručno izgnječiti čak pet krumpira u sekundi. Borotex se bavi proizvodnjom gnječilica za krumpire i intimne drvne stolarije. Željka, uživajte u nagradi i pazite prste!" "Marine" bi, čini mi se, uglavnom i pobijedile, pa bi na kraju pobrale sve živo: "Iz izloga sam izabrala stalak za kekse, portabl kuhinjsku krpu i perilicu ormara." Krasno je bilo. Kolo, slova, nagrade... krasno. Tu je i Sedma noć u kojoj su tako jebeno dobro lažirali masovnost i bogatstvo projekta. Hrpa plesa u pernatim odijelima i profesionalno nastrojen Mario Sedmak s nekom ženskom, ljupkom kao i sve ženske u tim ulogama. Uglavnom su imali nekakve plesne točke, pjevače i blebetanje na nekim foteljama i kaučima. Ingeniozni liričari poput Vlade Kalembera, i tako taj đir. Gledajući svu tu pompu, imali smo dojam da sedma noć, tj. nedjelja, nije "dan prije ponedjeljka" koji većini Hrvata znači novu muku rada u tvornicama koje su pred propasti rođo-privatizacije, nego da cijela država bulji u ekran i da su svi super ujedinjeni oko tog centra države zvanog Prisavlje, Zagreb. Svaka čast organizatorima, mene ste neko vrijeme uspješno varali. A show Željke Ogreste? Jedan od prvih u kojem je počelo prcanje gostiju koje je kasnije do kvaziinkvizicijskog stila doveo danas aktualan Stanković. "A zašto, a mislim, kako ste to izveli?", majstorski bi pitala Željka, a da nisi znao je li stvarno naivna, boji li se pitati izravno da joj na nulericu ošišani Tuđmanovi grmalji ne dignu auto u zrak, ili jednostavno uživa u prcanju motajući se oko gosta kao mačka oko vruće kaše. I tko bi mogao zaboraviti Huga? "BAKU DJEDA MAMU SEKU SVE KOJI ME POZNAJU A POSEBNO MATU I MARIJU I MAMU I SVE KOJE ME POZNAJU" (by Aerial_51), derala bi se djeca na telefon. I to ona sretna djeca koja su imala jebeno tonsko biranje. Kako smo doma bili ljubomorni... auuuuuu... Imali smo telefon posve neupotrebljiv za igru, a u dovoljnoj financijskoj krizi da ne trošimo na novi. Tonski bi u trenu pritiska tipke slao signal, a pulsni bi isti tren brzo poslao niz kratkih pulseva. Naš je je bio jedan od prvih na tipke. Pola sekunde nakon pritiska slao bi "T______K!" Nekakav dugi puls, gdje je najdulja bila nula, a najkraća jedinica. Nisam dovoljno upućen u telekomunikacije da znam kako se takav sustav zove, ali znam da je bio sranje. Ako ste htjeli nekoga nazvati, nakon živčanog i brzog tipkanja morali ste čekati nekih deset sekundi samo da izbira šest brojeva. Rovario sam po telefonu tražeći famozni "tone-pulse" prekidač, ali bezuspješno. Onda bih rovario još malo, u nadi da ga nisam vidio. Onda još malo, jer "možda se pojavi"... Slao sam one ne baš jeftine prijavnice koje su se kupovale čini mi se na kiosku, i nikad ništa. Skupljao sam sličice za album. Kako je Hugo postajao sve napredniji, tako je bio manje zanimljiv (kad su izbacili "vreće" i uveli "dijamante", svima je prekipjelo, LOL) i onda se jednog dana ugasio. Prve igre su bile strava. Šuma, vlak, planina, avion, drvosječa, skateboard, špilja, mini igre poput sakupljanja jabuka, krijesnica... Voditelji: Plechinger, Ugrina i Mirković. "Može 5?" BIIIIIIIIIIIIIIIP!, radosno bi se odazvao telefon. "Aaaaaa navijači?" SKRIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIČ!!!!!!!!!!!!11!!1!, urlala je cijela ulica nagurana u sobičak toliko jako da bi pucao zvuk u primitivnoj bakrenoj parici telefonskih vodova. Ali zato su igrači igrali KATASTROFALNO. Jedva se riječima može opisati kako je to loše bilo. I dan danas skidam kapu voditeljima koji su ih imali živaca trpjeti. "Slijedi nam kamen na putu, sad moraš skočiti. Pripremi se, skoči! SKOČI, HAJDE, SKOČI!!! SKOOČIIIIIiiiiiii JOOOOJ!!!..." BAM, zabio bi se nordijski trol u 2D sprite prepreku. Užas, užas, užas. Čupao sam kosu čudeći se kako (i ZAŠTO, zaboga???) hrpa debila šalje skupe prijave da bi izgubili sva tri života u prvoj minuti. Što je bilo toliko teško u maksimalno četiri tipke, često i samo dvije. Hugo šeta šumom. Treba stisnuti "2" da skoči. Stisni dvicu, stisni, STISNI JE, AAAAARGH!, i ode Hugo kvragu jer moron(ka) stišće broj 7. Radilo se uglavnom o djeci staroj 10-15 godina. Totalni Černobil. Tu i tamo pojavio bi se netko s refleksima tko bi tiho i bez pompe pobrao sve bodove i nagrade. Bilo je i onih izuzetno mladih, gotovo još u pelenama, čiji su roditelji mislili da bi bilo simpatično da jednom rukom drže mater za cicu, a drugom lupkaju po telefonu. Bilo je i starijih, koji bi tražili naočale koje su ostavili kraj lijesa iz kojeg su se ustali za ovu priliku. Refleksi krepanog konja. Ma što krepanog, prerađenog u kobasice. Ne znam, te igre uopće nisu bile teške. Odziv računala na tonsko biranje bilo je gotovo savršeno usklađeno, a lik bi se kretao po definiranim putanjama. Bez obzira na očitost toga i upute voditelja koji su sintetizirali čir na želucu, igrači su mislili da upravljaju analognom igrom, pa bi zaglušivali emisiju svojim telefonima, stiskajući tipke kao da rade akorde. Hugove poruke bile su često iritirajući lirske, a ponekad i zaista čudne. Sjećam se smijeha doma kada bi se Hugu zapalio balon, pa bi rekao nešto kao: "Sve ću dlake sparušiti nastavim li pušiti!" WTF? A nagrade? Bile su utješne nagrade, uglavnom nekakav karijes u celofanu, i supernagrade u vidu VHS kaseta, knjiga, stolnih igara i sličnog. Većina je bila totalni trash, kao i one iz Kola sreće: "Privatno poduzeće "Sumpor" daruje vam 500 g čokolade s octom i 4 bojanke za prvi razred osnovne škole" *unc unc unc unc (muzika u džinglu)* " (by Aerial_51) I bilo je to super. Nakon emisije djeca bi se još malo išla igrati, kasnije bi večerala i to je to. Nisu imala iPhoneove i Androide i nije im bilo ništa. Mada mi nije jasno zašto ekipa iz Gitka još nije napravila parodije na ove emisije. Ovo je čisto zlato. |
