17.04.2011., nedjelja
O pokušaju izazivanja "meltdowna" hrvatskih glava
|
Ajde da i ja napišem koju o ovoj odvratnoj temi. Originalno zamišljen kao odgovor na ovaj članak, moj se komentar, kao i nekoliko puta do sada, uvećao opsegom. Neka stoga stoji ovako izdvojen. Siguran sam da su optužbe u svojim bitima osnovane. Međutim ono što me iritira jesu huškački pokušaji "usijanih glava" da prikažu optužnice kao ogromne pamflete kojima se osuđuje "cjelokupni napor puka hrvatskoga da se obrani od zla". To jednostavno nije tako. I grozno je što netko pokušava zamiješati takvu kašu. Ljudi koji to čine bi trebali ozbiljno razmisliti o svojim postupcima, jer su dalekosežni. To je klasa ljudi koji spadaju u istu košaru s ratnim huškačima, a takvi na svojim rukama imaju više krvi nego li najgori ratni zločinci. Takva bagra uvijek ispliva u ovakvim trenucima. Šteta što netko ne koristi ovakve trenutke kao detektor takvih. Optužbe nisu klasificirale cijelu akciju kao zločinačku. "Oluja" je vjerojatno planski izvrsno izvedena i doista školski primjer iz nekog vojnog udžbenika. Optužbe su ukazale na probleme koji su se dogodili tijekom nje. A dogodili su se i bili su stravični. Za njih nema opravdanja. Takvi gnjusni činovi po svojoj definiciji nemaju opravdanja. Opravdanje stravičnog čina može biti jedino afekt pojedinaca koji traje kratko vrijeme i ne zahvaća cijele postrojbe. Sporne gnjusnosti nisu se dogodile u afektu, nego kada je naša vojska, sastavljena od raznih ljudi, nailazila na situacije koje je trebala rješavati civilizirano. To čak ni ne zahtijeva neki trud. Ne-zločincu neće predstavljati napor ne mučiti, ne silovati, ne ubiti, ne pljačkati. Sve što treba jest ne raditi ništa takvog. To je sve. Međutim, ono što nisam siguran i ne mogu biti jest jesu li ovi optuženi zaslužili te kazne. Nemam pristup haškoj dokumentaciji. Mogu samo ocjenjivati prema onome što stiže iz medija i to uvijek jasno kažem. Siguran sam i u to da taj sud nema čisti obraz. Nije potpuno prljav. Primjer potpuno prljavog obraza su obrazi raznih karikatura iz Republike Srpske, pa zatim raznih postrojbi američke vojske na Bliskom istoku, itd. Ali nije ni čist. Kod ovakvih stvari je najnepotrebnije ponašanje ono isključivo. Nema crnog i bijelog, pogotovo ne u ovakvim stvarima. Recimo da sam bliže zaključku da je sud u ovom slučaju pogodio (ali samo što se tiče osude gnjusnih činova!), međutim ne mogu se oteti primisli da Gotovina ispašta kao profesionalni i civilizirani vojnik zbog neprofecionalnog, neciviliziranog i krajnje gnjusnog plana državnog vrha koji su činili Tuđman, Šušak i ostali, koji bi da su živi, sigurno trebali dobiti maksimalne zatvorske kazne zbog svojih zlodjela. To je taj gorak okus koji mi ostaje u ustima. Da odmah opravdam ovo što sam napisao usijanim glavama koje će ovo čitati, ne, to što sam napisao nije "svi smo mi krivi, ko nas bre zavadi?". To nikako. Uvijek sam protiv takvih ideja. Grozim ih se. Zna se tko je inicijalni krivac, zna se tko je učinio redovima veličine više užasa i zna se tko ih najviše skriva. Mi to nismo. No skrivanje naših kostura iz ormara, bili to kosturi koji su i sami ubijali, ne ide nam u bijelu knjižicu. Zato mi je prestravično kada čujem, u vidu baba-narikača koje sada kukaju po Jelačićevom trgu, fraze poput: "Mi civile nismo dirali". Jebote. Koliko strave iza takvih izjava! Dajte samo razmislite malo o tome i što to znači. Ne samo što negiraju očite hrvatske ratne zločine, nego i prešutno odobravaju zločine prema vojnicima. Kao, civile ne, ali vojnike, a posebno one odgovorne za nešto, svakako. Za mene, a vjerujem i za svaku normalnu osobu, takvi su ljudi stoka potpuno demoliranih vrijednosnih sustava. Psihopati koji nemaju pravo na društveno djelovanje jer su opasni. Istu takvu je stoku naša stoka kudila i prezirala nakon drugog svjetskog rata. Partizanski zločini su općepoznata stvar. Stravična i masovna zlodjela o kojima se nije smjelo pričati u državi koja je svoje stanovnike držala pod promatranjem i prisluškivanjem, a one koji to više nisu mogli izdržati, izvrgavala ruglu i hospitalizirala (taj tretman ne biste poželjeli), a one koji su se pokušali javno oglašavati, puštala da ih "pojede mrak", mrak kojeg je sama generirala proizvodeći agente UDBA-e i njima sličnih organizacija. Sigurno je da su po količini i trajanju takvi užasi bili kudikamo veći nego najnoviji hrvatski, ali nemojmo se zavaravati, tipični uzorak je isti. Isto je ponašanje. Možemo samo očekivati da ćemo u sljedećim desetljećima otkapati nove grobnice čije će forenzičke analize ukazivati na vrijeme smrti "rane devedesete". Najgore od svega, prije ili kasnije bit će novi rat, i onda opet sve isto. A zašto? Zato što smo imbecilan narod koji nikako ne može prekinuti prokletstvo prijenosa mržnje. U Domovinskom ratu se osvećivalo za ono iz WW2. U nekom novom ratu osvećivat će se za ono iz Domovinskog. Opet će biti obrijanih glava koje će hvatati oružje i, nošeni medijskom propagandom (eh da je kazniti stoku s HRT-a za svoja sranja), urlati stare pjesme, sigurni u svoje "Božje poslanje" i nevinosti "jer samo branimo, stoga ne možemo počiniti zločin; nećemo dirati civile". A dirat će svih i na svakakve načine. Strava. Nikad pameti ovom imbecilnom narodu. Zločine prošlog rata generirala je uglavnom zaostalost upletenih (popričajte s tipičnom hrvatskom seljačinom, i onda se sjetite da je prije 70 godina bilo puno gore), zločine Domovinskog generiralo je osveta plus 45 godina sustavne stege i militarizacije u Jugoslaviji, a ako dođe do nekog novog rata, njegove će zločine generirati osvete iz Domovinskog plus desetljeća apatičnog zanemarivanja generacija koje su stasale u okružju u kojem si kvalitetan ako imaš srebrni kraljevski vez, turirani automobil, ako si nabildan i imaš za kladionicu, ako si ultimate fighter ili slušaš agresivnu glazbu. Nemojte se zavaravati, bit će krvi baš zbog ovog. Tračak nade je Internet i širenje informatizacije, jer je korijen svog zla nerazumijevanje i nedostatak informacija. Strah jedino proizlazi iz činjenice što se Internet danas vrlo lako može ugasiti. U Egiptu su nedavno zločinci pod pokroviteljstvom vlade fizički natjerali ISP-ove na gašenje. Satelitskog pristupa je bilo i dalje, no samo za pojedince. Širokopojasni Internet, zabijen u brojne pore života, koliko god imao nedostataka u vidu gubitka dijela privatnosti, možda nam je jedini spas. Jer često se događa ono "plati mi i štitit ću te od samog sebe". U osnovnoj školi nasilniku daješ užinu da te ne udari nogom, u gradu reketarima (mafija vulgaris, pripadnici policije, itd.) daješ tisuće kuna da ne nađeš demolirani kafić, a mi ćemo morati davati svoje informacije da se pasivno očuvamo od ratova koji bi bili izazvani huškačima u slučajevima nedostatka informacijske povezanosti. Uvijek isti uzorak. Sva sranja iz života mogu se prenijeti iz vrtića i osnovne škole, koliko god to naizgled glupavo zvučalo. Rastužim se i kada se sjetim vojnika koji su se borili na našoj strani (a namjerno ne kažem hrvatskih vojnika, jer nisu to bili samo Hrvati), čiji su obrazi čisti, čija su ponašanja časna, koji doma nisu došli prljavih ruku. Kako je njima bilo kada su čuli za zločinački pohod Specijalne policije MUP-a taman prije Vlaka slobode? Kako im je bilo kada su ulazili u sela i nalazili pobijene ljude koji nisu na vrijeme pobjegli "od naših" iz tko zna kojeg sve razloga? Kako im je bilo kada su čuli za Kuline, Loru i tko zna koja sve mjesta? Kako je njima kada moraju čitati ovakav tekst? Jadni ljudi. Usput, gdje su ti monstrumi, po mentalnom sklopu identični arkanovcima, koji su u fantomkama "čistili" pred Vlakom slobode? Gdje su ovi koji su "čistili terene", kako to zna reći tipični mobilizirani građanin, svjestan da se, iako je bio na prvoj crti, događalo još nešto o čemu kolege natuknu? Gdje su, koji su? Zna se gdje su. Šetaju gradom, popravljaju utičnice u stanu, kupuju kruh, voze automobile. Neki još rade u vojsci, neki u policiji, neki i po bolnicama, neki su profesori, neki su u inozemstvu. Neki su "privatni poduzetnici". Sve u svemu, raznoliko društvo. No ne zna se koji su točno. Neki će reći: "Sve piše u dokumentima". Kvaka je u tome što se nije sve ni pisalo, a i ono što se pisalo, ako je bilo sporno, uništavalo se ili je otuđeno. Nelagodan osjećaj koji dobijete kada naiđete na takvu osobu tjera vas na to da počnete intenzivnije razmišljati o ljudima, a to nije za svakog. Zapravo je za malo koga. Što se tiče samih generala, vrlo je vjerojatno da je jedan dobar broj njih prešućivao i tako ohrabrivao zločine, ali nešto mi govori da to s Gotovinom nije slučaj. Možda je to iracionalno od mene. Dapače, vjerojatno jest, ali to je moj "želučani osjećaj". Nadam se da se varam, jer bila bi jeza da nevina osoba dobije skoro 30 godina zatvora. Ali kao što sam rekao, nemam dokaze, nemam ništa. I zato mogu samo promatrati. Mogu promatrati ljude po ulici i razmišljati tko je od njih zlurado činio stvari o kojima američki filmaši mogu samo sanjati. |
- 17:30 - gurni glavu kroz monitor (7) - snimi - #
12.04.2011., utorak
Pojekali!
 Prije pedeset godina, u vrijeme kada je Rusija u sklopu Sovjetskog saveza bila jedna od država kojoj se zbog državnih zlodjela teško moglo naći svijetlu točku, dogodila se misija Vostok 1, kao vrh mnogih, civilima uglavnom nepoznatih projekata.Stiješnjen u kapsulu Vostok 3KA, na vrhu rakete Vostok-K, u orbitu oko Zemlje poslan je prvi čovjek. Bilo bi lijepo napisati klišej "od tada više ništa nije bilo isto", ali bilo je još jako dugo, a promjene su dolazile sporo i ne nazire im se završetak. Bilo bi super poželjeti tipičnu želju da ova obljetnica pokrene daljnji opći napredak, ali nije baš realna želja. Priznajmo, razvoj svemirskog programa je pogonila deformirana politika, a otkako joj je promijenjen cilj, novac se slijeva uglavnom u druge kabliće. I to one koji zalijevaju oružje. Amerika je samo medijski popraćenija, pa se čini da Rusija ne radi ništa. Ali radi, itekako. |
