12.10.2009., ponedjeljak
Živa u kućanstvu
Prateći godinama razne forumske rasprave i pričajući s ljudima o ovoj temi, primjetio sam da se velika većina može svrstati u dvije velike kategorije: oni koje nije briga jer ne znaju, i oni koji paničare jer ne znaju. Malo ljudi zapravo zna, a oni koji znaju, brinu, no odgovorno.Zato sam odlučio napisati ovaj članak, da bih pomogao surferu namjerniku dok bude u potrazi za informacijama. Pozabavit ću se ukratko fizikalnim svojstvima elementarne žive, njenom otrovnošću i načinima dekontaminacije malih prolivenih količina. Nadam se da će informacije sadržane u članku kod laika probuditi koliku toliku svijest o problemu i naučiti ga što učiniti ako dođe do kontaminacije u boravišnom prostoru, a što nikako ne činiti. Što je zapravo živa? Živa je metal. Možda se takvom ne čini, no jest. Metal poput željeza, nikla, bakra, zlata, olova, cinka, aluminija, titanija i ostalih. Sjajne je površine, kovka je kada je kruta, dobro provodi električnu struju i toplinu, te pokazuje kemijska svojstva tipična za metale. No eto, ima dovoljno nisko talište da je na našoj svakodnevnoj temperaturi u tekućem stanju. Tali se na skoro -39 °C, temperaturi kojoj dosta mali broj ljudi ima pristup (osim onih koji žive u Sibiru i sličnim predjelima), stoga i ne čudi da neki ljudi uopće ne pojme da se ona može i skrutiti. Postoji razlog zašto ima tako nisko talište, no njegovo objašnjenje tražilo bi dodatni članak i trenutno je nevažno. Za svakodnevne razgovore dosta je znati da je živa tekuća zbog vrlo slabe veze između njenih atoma. To je posljedica posebne strukture njihovih elektronskih oblaka. Živini atomi međusobno se drže puno slabije nego primjerice atomi kroma, koji je izuzetno tvrd. Osim što je tekuća, živa je i vrlo gusta, što znači da po jedinici volumena ima značajno veliku masu. Dok recimo litra vode ima masu od jednog kilograma, litra žive ima nešto malo više od 13 i pol. Analogno, metar žive tlači podlogu koliko stupac vode visok gotovo kao četverokatnica. Gušća je od olova, željeza i većine tvari s kojima se u životu susrećemo, zbog čega one na njoj plutaju. Elementarne tvari koje tonu u živi, a koje susrećemo u svakodnevnom životu su iridij, platina, zlato i volfram.
Još jedno zanimljivo svojstvo žive njeno je isparavanje. Živa isparava vrlo sporo. Pronašao sam vrijednost za sobnu temperaturu koja iznosi 56 mikrograma na sat, s površine od jednog kvadratnog centimetra. Kap iz termometra raspršena padom izuzetno povećava isparavanje, jer se raspršenjem povećava dodirna površina zraka i žive. To nisu zanemarive vrijednosti. Daleko od toga. To je i više nego dosta za učinkovito kronično trovanje, posebno male djece. Pare su nevidljive u uobičajenim uvjetima, no može se učiniti vidljivima njihova sjena na fluorescentnom zastoru, ako ih se obasja kratkovalnim ultraljubičastim zračenjem. Na ovom sveučilišnom filmu to se vidi zaista odlično: Koliko je živa zapravo otrovna? Živa rasuta po podu sobe prosječne površine dovoljno učinkovito održava koncentraciju njenih para na razinama koje su sasvim dovoljne za toksičnu akumulaciju kod ljudi koji u stanu često borave. Pare se razvlače stanom bez problema. Živa koja uđe u organizam lako ulazi u mozak, gdje unosi razdor u razne njegove mehanizme koji su odgovorni za motoričke sposobnosti, pamćenje, a na kraju i našu osobnost, tj. ono što jesmo. Odraslim ljudima mozak je već formiran, a i ne preostaje im cijeli životni vijek, pa je šteta manja. Djeci se, naprotiv, mozak razvija i tek su na početku životnog vijeka, stoga rasute kapljice u prostorijama u kojima djeca odrastaju predstavljaju veliku opasnost. Djeca odrasla u kontaminiranim prostorijama pokazuju znakove mentalnog oštećenja. Dokumentirano i dokazano. Da sumiram, generalni strah od žive je uglavnom pretjeran. Ljudi misle da je akutno otrovna, da se ne smije dotaknuti, da ubija za tren, strava i užas. To nije istina. Kad odrasla osoba povremeno prstom gurka kap žive i i igra se njome, opasnost je vrlo malena. Ljudi su to prije činili i nije im bilo ništa. Srednjoškolski satovi kemije uključivali su igranje s tim metalom, gurkanje po stolu, prelijevanje po rukama. Posjeti rudnicima žive uključivali bi guranje ruku u bačve s metalom. Nikom ništa. Opasnost nije u takvim kratkim i slabim izlaganjima (iako se ne preporučuju, naravno). Opasnost leži u scenariju kada se boravi u prostoru u čijim je podnim pukotinama metal raspršen i u zraku održava višu od dozvoljene koncentracije para. To je kumulativni otrov. Organizam ga vrlo teško izbacuje, pa se u njemu gomila, a porastom koncentracije raste i učinjena šteta. Akutno se otrovati elementarnom živom je moguće, ako su joj koncentracije para u zraku ogromne, a izlaganje višesatno, no to su vrlo rijetki slučajevi. Iako je pojam «teški metal» zastarjele prirode, može se reći da živa spada u tu kategoriju. Velike je relativne atomske mase, kao elementarna tvar je gusta, i pokazuje značajnu otrovnost u malim dozama. Ugrubo, tri su pojavna oblika žive koji mogu naštetiti čovjeku: elementarna živa, anorganski spojevi žive topljivi u vodi i organski spojevi topljivi u mastima. Ovi zadnji su jedni od najgorih otrova poznatih čovjeku i zadaju muku ekosustavima čak i u sitnim količinama. Ovdje ću se posvetiti samo elementarnoj živi, jer prosječan građanin ionako nema pristupa njenim spojevima. Najpristupačnija živa jest ona u termometrima. Za par desetaka kuna svatko može doći do velike kapi žive. Drugi izvor su živini tlakomjeri, koji su puno skuplji, ali zato sadrže i više tog metala. Osim ovih izvora, živu se može naći i u starim strujnim prekidačima i termostatima, u kojima se nalazi koliko i u 2-3 termometra (količina varira). U skupim i snažnim žaruljama ima par sitnih kuglica, dok u fluorescentnim cijevima i štednim žaruljama uglavnom postoje samo pare pod vrlo niskim tlakom, gotovo vakuumom, a rijetko jedna vrlo sitna kuglica. To nisu baš opasni izvori, jer se problem puknute štedne žarulje rješava provjetravanjem prostora. I to bi bilo uglavnom to. No dok malo ljudi razbije tlakomjere, velik broj ljudi redovno razbija medicinske termometre. I što je najgore od svega - ne brinu oko toga, ili s prolivenim metalom traljavo postupaju. Mnogi stanovi su kontaminirani, stoga nije na odmet provjeriti stanje prije useljavanja s malom djecom i pogotovo novorođenčadi i trudnica.
Jedna od najgorih stvari koju čovjek može učiniti sa živom jest proliti je u sudoper. Sa svojih 13.5 grama po mililitru, u kanalizaciju je neće gurnuti ni potisak sudopera punog vode. Ostat će dolje u sifonu pod vodom, koja njeno isparavanje tek blago prigušuje. Druga vrlo glupa stvar jest proliti je u zemlju. Živa nije radila probleme dok je bila duboko pod zemljom, spojena u rude ili dispergirana u njima. Problem je nastao kada se izvukla na površinu, a iskoristila neodgovorno. Posredstvom živog svijeta, elementarni oblik prelazi u organske spojeve, od kojih je najpoznatiji ozloglašeni metil-živa, čiji su tragovi u hrani i vodi odgovorni za stotine mrtvih i tisuće oboljelih u povijesti teške industrije. Smijem li prolivenu živu vlastoručno čistiti? Ako ćemo biti zaista puristički dosljedni, odgovor je ne. Takvo što trebalo bi prijaviti toksikološkom centru koji bi na teren izašao s odgovarajućom opremom. Iskreno, ne znam kakvo je trenutno stanje kod nas, jer nisam postavljao nikakve službene upite, no iz razgovora s ljudima vidio sam da je svijest o nužnosti dekontaminacije malena. U najčešćim slučajevima, zvati službe zbog žive rasute na podu bez pukotina obično je pretjerivanje. Prva i osnovna stvar kod prolijevanja žive jest ventilacija i sklanjanje male djece. Ne treba sad na prozor postaviti mlazni motor - lagani propuh sasvim će dobro poslužiti. Ne treba niti vrišteći evakuirati djecu. Ne radi se o bojnom otrovu. Ipak, svakako pazite na to da ju obućom ne prenesete u druge dijelove stana, kao što je primjerice dječja soba. Ako je količina prolivene žive veća od količine koja se obično razleti padom živinog termometra na pod, ili vam je termometar pao na nepristupačno područje, tako da se živa uvukla u nekakve pore odakle se ne da izvući, prosječni građanin nema ni znanja ni kapaciteta za dekontaminaciju. Najbolje je to ostaviti stručnjacima. Pretpostavljam da troškovi nisu maleni, zbog čega je bolje živine termometre ne davati djeci. Nabavite digitalne. Ukoliko je termometar pao na sag ili na pločice, a sigurni ste da je živa lokalizirana, prostor se može sigurno počistiti. Kap žive koja padne na sag neće otići daleko. Kapljice se uspore udarcima u vlakna i često potonu u njega, odakle se teško mogu istjerati. Koliko god ga tresli, nikad ne možete biti sigurni da ste izbacili sav metal. Moj savjet je pokupiti koliko se da pokupiti, koristeći kapaljku ili list papira. Živu prebacite u dobro zatvorenu, teško lomljivu bočicu. Sag smotajte, obucite u nekoliko najlonskih vreća, dobro svežite samoljepljivom trakom i pravac otpad. Za novce koje biste potrošili na dekontaminaciju možete kupiti hrpu sagova. Svakako provjerite je li metal procurio s druge strane. Ako vam je termometar pao na pločice, ili neku sličnu glatku podlogu, živa će se razletjeti posvuda jer je vrlo pokretljiva. Mokra stara krpa i strpljivo brisanje, te sljepljivanje kapljica u sve veće, vrlo je učinkovita metoda. Nastojte ju što manje rasipati, da biste spriječili pojačavanje isparavanja. Krpe korištene za brisanje zbrinite kao i sag. Sitne kuglice moguće je pokupiti mirnim tapkanjem papirnatom ljepljivom trakom, koju po završetku bacite, kao uostalom i svu opremu kontaminiranu presitnim kuglicama koje nema smisla spajati u velike kapi. Ako smatrate da neke sitne kapljice u plićim pukotinama možete dohvatiti, uzmite bakreni kabel koji se sastoji od puno sitnih žica i nakon što mu dijelom ogulite izolaciju, napravite od njega metlicu. Operite ju solnom kiselinom i osušite, a zatim hvatajte kapljice. Kontaminiranu metlicu bacite. Na kraju svakog ručnog čišćenja, kada ste sigurni da takvim sakupljanjem više ne možete prikupiti više kapljica, obvezno pospite kontaminiranu površinu prahom sumpora. Vreća s deset-dvadeset kilograma neće vas stajati više od nekih 50 kuna. Posipajte obilno, metlom ga tjerajući u pukotine u kutevima zidova i svugdje gdje mislite da je živa mogla doskakutati, a zatim i šire od toga. Dok živu ne očistite, djeca u tom prostoru ne smiju boraviti. Za odrasle je opasnost manja. Najbolje je jednostavno napustiti prostoriju i pričekati dok sumpor ne odradi svoje, uz pomalo otvoren prozor. Elementarni sumpor je zanemarive otrovnosti, no zapaljiv je, stoga pripazite na otvoreni plamen. Nakon 1-2 dana polako pokupite sumpor u vreću za smeće i bacite. Nemojte se truditi čistiti sumpor iz pukotina. Najbolje da tamo stoji i upija živine pare i prekriva njene sitne kapi, stapajući se s njom u živin(II) sulfid, spoj koji ne isparava.
Ogromna greška, koju ljudi često znaju učiniti, jest usisavati metal usisavačem. Ne činite to. Usisavač će živu raznijeti u sitne i brze kapi, te dio vrlo vjerojatno raspršiti po stanu. Osim toga, stan će za tren napuniti gušćim parama. Napravit će još veći problem. Ako ste to slučajno učinili, bacite usisavač i napravite jaki propuh. Usisavač je kontaminiran i svako bi njegovo korištenje iznova punilo stan parama. Odjeću u kojoj su zavučene živine kapljice ne stavljajte u perilicu rublja. Detergenti ne reagiraju sa živom. Sve što se može dogoditi jest to da živa padne na dno bubnja i odatle isparava. Isparavanje se pojačava na višoj temperaturi. Ostavljam vam na razmišljanje koliko će jače isparavati kada ju bude oplahivala vrela voda. Najbolje bi bilo odjeću baciti. No ukoliko ju zaista želite zadržati, negdje vani ju dobro natucite da veće kapi poispadaju, zatim u potpunosti uvaljajte u sumporni prah na par dana. Onda istucite da izađe sumpor, i na kraju operite. Iskreno, ne znam je li to dovoljno učinkovito. Sakupljena živa, ako je zatvorena kako treba, ne predstavlja opasnost, kao ni termometri sami po sebi. Ako vam nije zanimljiva, dajte ju ljekarni, toksikološkom centru ili nekom laboratoriju, primjerice školskom. Ako ju želite zadržati, pobrinite se da ambalaža nije propusna, te ju za svaki slučaj držite izvan prostora u kojem boravite. Ne zagrijavajte ju. |
