31.07.2008., četvrtak
Olimpijski ponos
|
Gledam ja te reklame na televiziji, ove za Olimpijske igre u Kini. Ljupke animirane reklamice, pa reklame koje prikazuju zajedništvo Kineza u tom projektu, iako i dalje nekako ne uspijevaju prikazati skup individua u kolektivu, nego sve smrdi na - kolektiv. I onda ona famozna: "Ponosimo se time što smo ljudska bića, sposobni za velike pothvate..." BLABLABLA TRUĆ BLABLA SRAĆ. I tako, gledajući tu reklame u slow motionu, razmišljam o tome je li bolje zatvoriti oči pred stravom i tupavog osmijeha skakutati "u ime sporta", ili razmišljati o tome što i Kina pokušava sakriti i zašto, te se zbog toga glođati. Pitam svoje bližnje, i odgovor je: "Ne možeš ništa poduzeti, stoga se nemoj ni glođati." Lakonski. Etično je glođati se i pričati o tome... Ali moraš misliti i na sebe i svoj... peace of mind. Gdje povući crtu? Danas sam pročitao članak na HRT teletekstu o tome kako se kineska vlada izravno upleće u cenzuru na Internetu. Kao, obećali su da tijekom Olimpijskih igri neće. Kako ironično. "Za vrijeme Igri". Kao da su djeca. Naravno, to su prekršili i sad ovi iz Odbora lude. Svaka čast Kini na gospodarskom razvoju, ali po pitanju građanskih sloboda se nisu previše pomaknuli. Koliko je samo bloggera najebalo zbog svojih riječi? Ma kakvo glupo pitanje. Bloggeri. To je samo fragment. Što je s drugima? Bloggeri su na sceni kratko vrijeme i samo su dio. Izvana prštave boje, vatromet, cvjetići, osmjesi. A temelj? Što je ispod? Vrištanje, patnja, ljudski mulj i odvratnost. Volim Olimpijske igre. Njihova bit je časna. Kao još malo stvari, svijetli u mraku. Ali kako ove godine uživati u njima? Možda bi bilo dobro pogledati Sjevernu Koreju. Tamo je stanje neusporedivo gore. Jesam li licemjer ako se tješim na taj način?
I tako prođe srpanj 2008. godine. U nepovrat. Karadžića su obrijali, od poznatijih su umrli Zlata Bartl i Mate Parlov... Pomislio sam: "Hej, ja ću jednog dana svojoj djeci možda govoriti kako sam na televiziji čuo vijest kako je umrla teta Vegeta". Čudan osjećaj. Čudan. |
