18.10.2007., četvrtak

Kako jeftino opremiti kućni kemijski laboratorij - staklena cijev

Evo još jedne kategorije. Pokuse na blogu sam malo zapostavio, no zato evo nešto lakše. Oni koji bi htjeli izvesti nekakav pokus, a nemaju kako, ovdje će naći kvalitetne naputke jer se autor kao dijete, bez profesionalnog laboratorijskog pribora, morao snalaziti kako zna i umije. Cilj članka je napraviti staklenu cijev koja se smije zagrijavati u plamenu i koja može poslužiti kao zračno ili čak vodeno hladilo. Nije skupo, pomalo je opasno, no zato zabavno. Pribor. fluorescentna cijev - Najobičnija bijela. Neka ne bude kraća od pola metra. Takve su snage 18 W i koštaju oko 8 kn. Ako imate volje, možete nabaviti dugačku, od 1.5 m koja košta 11 kn. Nešto je nespretnija za rad i teže ćete ju dovući iz trgovine. izvor usmjerenog plamena - Štednjak baš i nije najbolji izbor. Ako imate letlampu, odlično. Svijeća ne dolazi u obzir. solna kiselina - 19%, najviše dva decilitra. par gumenih rukavica komad brusnog kamena oštrog brida deblja čelična žica - Ne predebela, morat ćete ju savinuti. Dovoljno duga da jedan kraj možete užariti u plamenu bez da se spečete držeći je za suprotan kraj. Ako niste baš previše snažni za savijanje, za razliku od mene (forumaški prosjek s LJES-a ), uzmite i kliješta. To bi bile ukratko najvažnije stvari. Ostalo nisam napominjao, ionako svi imate stvari poput krpa i spužvica. Dakle sad imate cijev, imate pribor i spremni ste za rad. Najbolje je odmah nešto razjasniti. Možete se zapaliti, opeći, posjeći i otrovati. Tako da, ako će netko ovo pokušavati i ako se sjebe, njegova stvar. Postupak. Cilj je uništiti aluminijski dio cijevi i doprijeti do staklenog pipca, a da se što manje zaserete i otrujete. Stavite cijev u usku staklenu čašu i dolijte solne kiseline toliko da aluminijsko grlo cijevi bude taman prekriveno. Kiselina će ući u reakciju s aluminijem, pri čemu će se zagrijati i početi pjeniti, a iz čaše će sukljati vrući klorovodik. Otrovniji je od zadaha baba iz tramvaja pa to stavite izvan kuće ili na prozor. Proces će potrajati desetak minuta. Ako reakcija ugasne, a aluminija još ima, izlijte sadržaj u WC i nadolijte svježu kiselinu. Sljedeći korak je odvajanje dovodnih žica. Pripazite na stakleni pipac ispod. Ako pukne, zrak će ući u cijev prilično naglo, vjerojatno ćete se preplašiti zvuka, ispustiti cijev na pod i otrovati živinim parama. Škarama prekinite bakrene žice i odvojite utičak. Sad imate ogoljeno grlo. Vidi se tvrdo žuto ljepilo koje drži žice na mjestu. U sredini je stakleni pipac. Ako ljepilo ne smeta pipcu, nemate ga potrebe skidati. Stakleni pipac nije baš lako odvaliti, pa zato uzmite neki tvrdi i uži predmet kojim ćete to izvršiti (dršku žlice), stavite na njega i ruku krpu i zaronite cijev u vodu. Naglim i preciznim pokretom odvalite pipac u stranu. Voda će početi šikljati u cijev. Držite grlo pod vodom sve dok ona gotovo potpuno ne ispuni unutrašnjost. Jedan mali dio ostat će pun plina. To je argon sa živinim parama. Sad imate cijev punu vode. Pustite ju na miru nekoliko minuta, da se fluorescentni premaz onečišćen živom dobro natopi vodom; bit će lakše čistiti, a i manje će žive pobjeći u zrak. Vertikalnim potresanjem cijevi iznad zahodske školjke, izbacite iz nje onečišćenu vodu. Na red stiže odvajanje krajeva cijevi. Uzmite plamenik i u najvrućji dio plamena stavite krajnji dio one deblje čelične žice oblikovane poput kuke. Mora se užariti do narančastog usijanja. Kad se užari, uzmite onaj oštri kremen i snažnijim, ali ne nasilnim pokretom, napravite zarez 2-3 cm od kraja cijevi, po trećini plašta. To morate izvršiti u jednom pokretu. Čim ste zarezali, mokrim (ne slinavim!) prstom prijeđite po zarezu. Voda će pojačati napetost u staklu. Zatim iz plamena uzmite žicu i cijev stavite u kukasti, užareni dio. To će uzrokovati trenutni nastanak pukotine i njeno širenje u smjeru zareza. Uz malo vještine rotiranjem cijevi u užarenom zagrljaju žice, pukotina će obujmiti cijev. U mom slučaju, cijev je ravnomjerno pukla i odvalila se sama od sebe. Pametno je ostaviti cijev da se vani zrači par minuta. Ponovite postupak na drugom kraju. Sad vam preostaje očistiti cijev od premaza. Navucite rukavice i uzmite malu staru i mokru spužvicu te je štapom progurajte kroz cijev. Ako nešto premaza ostane, ponovite postupak. To činite u lavoru, a svu otpadnu vodu izlijte u WC. Spužvica je kontaminirana i najbolje ju je pustiti da se vani zrači par dana. Operite ju nekoliko puta. Cijev izgleda spremno, no ne može se još koristiti. Oštra je i podložna pucanju. Treba je ispolirati u plamenu. Upalite plamenik i ako je to moguće, namjestite ga između čađavog (svijetli, tihi plamen koji nastaje nedovoljnim pristupom zraka) i šuštećeg plamena (plavi plamen koji nastaje kad se otvor za zrak potpuno otvori). Čađavi plamen bi onečistio staklo, šušteći je prevruć i staklo bi lako moglo puknuti ili previše omekšati i deformirati se. Suhu cijev okrećite iznad plamena i ravnomjerno joj ugrijte zadnjih ~5 cm, a zatim, još uvijek je okrećući, unesite u plamen tako da najvrućji dio plamena (iznad plavog konusa) liže po rubu. Kad se plamen počne bojati u žuto, to je znak da se staklo počelo taliti. Rubovi prestaju biti oštri i zaglađuju se. Kad s tim završite, polagano okrećući cijev, izvlačite je iz plamena i još neko vrijeme vrtite iznad plamena dok se sporo hladi. Ugasite plamenik i pustite da se cijev ohladi. Postupak ponovite za suprotan kraj. Na kraju isperite običnom, a zatim i destiliranom vodom i ostavite da se osuši. Krajeve od udaraca zaštitite gumenim čepovima koje ne smijete prejako utisnuti. I to je to. Ako je sve išlo glatko, imate staklenu cijev duljine oko pola metra. Cijev možete modelirati u plamenu. Kraj joj možete izvući u kapilaru, zakrenuti, napuhati u balon, pa čak možda i napraviti U-cijev ako ste vještiji. Može vam poslužiti kao velika ampula za zaštitu od vlage. Samo treba vješto zataliti krajeve. Malo više o manipulacijama u slijedećem članku. Mašta nema granica - uživajte u svojoj staklenoj cijevi. Nekako.

- 17:40 - gurni glavu kroz monitor (11) - snimi - #