05.09.2006., utorak
Pad akcijskog potencijala. (+Noah 6 godina)
|
Već sam više od jednog dana u Zagrebu. Osjećam se tupavo, pogotovo zato što sam zaboravio četkicu za zube, pastu i hlače (imam samo duge, a prevruće je). Mrzim zaboravljati stvari koje često koristim, poput četkice za zube, to me uvijek oneraspoloži. Gadi mi se i sama pomisao na ispite. Ljeto mi je prošlo da ga gotovo i nisam osjetio (to se događa već 4.-5. godinu za redom). U Zagrebu sam ostao do početka kolovoza i iskusio prazni grad, a kad sam došao doma, apsolutna tupavost. Da nisam imao digitalac, poludio bih. Pokušavao sam hvatati škorpione, ali sam uhvatio samo krepanog (što nema veze, ali svejedno). Ah da, i ona jedna jedina obdukcija kojoj sam djelomično nazočio, to ne smijem zaboraviti napomenuti. Evo vratio sam Franka, bio mu je istekao rok. Brine me i to što mi se čini da polako postajem mizantrop. Strah me toga, jako. Nadam se da samo umišljam. Bilo bi puno bolje da mi je blog potpuno anoniman. Ima nekih stvari koje bih tako htio reći naglas, a onda se sjetim da me čitaju i ljudi koji me poznaju, pa samo umuknem u sebi. ... Gledao sam jedan film ovo ljeto, ne znam kako su ga naši točno preveli, zvao se "A Ring Of Endless Light". Nešto o nekoj curi koja ljetuje kod djeda i otkrije da ima visoku empatiju (gotovo telepatiju) prema dupinima. Ako izuzmem smrtni slučaj na kraju filma, moglo bi se reći da je ono relativno blizak opis ljeta kakvo bih htio. Cijelo (!) mirno ljeto, bez stresa. Plavo nebo, morski zrak. Mislim da je gotovo s tim. Mislim da se neće nikad ponoviti. Eventualno svi budu osuđeni na sivilo, zašto bih ja bio drukčiji? U tom filmu, unuka pročita djedu izvadak iz pjesme World Henryja Vaughana (koji je utjecao na Wordswortha i ostale): I saw eternity the other night Kad se sjetim da je to napisao čovjek koji je živio u 17. stoljeću, zamislim se i shvatim da je čovječanstvo vrlo grozna stvar, s oazama dobrih stvari. Paradoksalno, trpljenje je ono što nas drži na mjestu i gura dalje. Zašto imam osjećaj da sam umoran od svega? Pas mater, kako je ovo bilo jadno. Ne znam ni sam što pokušavam ovim. Znam da ću za par dana pogledati ovaj članak i reći kako je jadan. Ali tome dnevnici služe. UPDATE: Nisam uspio sve vidjeti jer sam na modemu. Ali pogledao sam 20% i prestrašilo me. Tip se slikao svaki dan punih 6 godina (još to čini) i na kraju je montirao film. Vidi se kako stari. Rekao bih da je ovo film o smrti. Navodno je to radila još neka cura iz Kine, ali samo 3 godine. Zamislite trud uložen u ovo! I sam sam mislio kako bi bilo dobro to raditi, no nemam čime slikati. Bilo bi zakon snimati neko dijete ovako, od prvog dana rođenja pa sve do smrti. Doduše, nitko ga nikad ne bi mogao pogledati cijelog dok je ta osoba živa. Svojevrstan Trumanov Show. |
