Dragi blogovci!
Dugo me već nije bilo na blogu i vjerujte da mi je žao zbog toga, nadam se da vas nisam razočarala....naime 2 mjeseca sam bila u izolaciji na Kornatima, a kada sam se vratila pala sam u depresiju koja me drži već 3 tjedna...već nekoliko dana razmišljam o ljudima koji me okružuju i shvatila sam da svaki od njih nešto traži od mene, nešto očekuje...jeste li se kada zapitali koliko drugi ovise o vama i vi o njima? Ja jesam...došli su trenuci kada jednostavno poželim da se zatvorim u svoja 4 zida, da nikoga ne vidim i ne čujem, da se posvetim samo sebi...da razbistrim svoje misli i odlučim što želim u svome životu i koga želim pored mene...udaljila sam se od dečka, prijatelja i roditelja....rekla sam da me moraju pustiti da povratim svoju osobnost...da opet budem vječno nasmijana, vedra i komunikativna....shvatila sam da svako od njih nešto traži od mene...nesvjesno ali ipak traži....a nitko ne shvaća da nije lako uvijek nešto davati a ništa ne tražiti...dečko traži da budem s njim od 0-24 h na dan, da budem vesela, prijateljica traži da idemo na kavu svaki dan, mama traži da rješavam obiteljske probleme jer sam ja jedina koja je u dobrim odnosima sa svim članovima....svi nešto traže, a nitko se nije zapitao da li sam ja sposobna da izdržim sve to i da ispunim sve njihove želje...prije mi je uvijek bilo važno da svi oko mene budu sretni...mislila sam da ću i ja tako biti sretna, ali nije tako! Prvi put u životu sam pala tako duboko i po prvi put se osjećam tako nesretno, tako izgubljeno u željama drugih.....uvijek sam ispunjavala tuđe želje, a nikad ništa nisam tražila zauzvrat. Sada kada tražim samo malo samoće nitko mi je ne želi dati. Zašto?! Nitko ne shvaća da me jednostavno trebaju pustiti da se sama izvučem iz ovoga, jer mi nitko od njih sada ne može pomoći. Trenutno postoji samo jedna osoba koja me zna utješiti i koja mi pomogne svaki put kada padnem da se dignem još jača, a ta je osoba sada jako daleko...poznam ga kraće nego duge, ali me poznaje bolje nego itko...sa mnom je prošao svo vrijeme izolacije na Kornatima i samo je pogled dovoljan da shvatimo što si želimo reći...nikad ništa nije tražio od mene....tražio je samo da razgovaram s njim i da se ne povlačim u sebe, da se ne skrivam u svoja 4 zida...nikad me nije prisiljavao da razgovaram kao što to drugi čine...pustio me da me prođe kriza i razgovarao sa mnom kada sam ja to htjela, kada sam bila spremna na razgovor...nikad nisam mislila da ću poželjeti vratiti se na Kornate, ali neki dan sam iz sveg srca poželjela da se vratim tamo...tamo gdje sam se osjećala zaštićenom od svega...ali to je nemoguće. Zasad ću se samo povući u sebe i pisati svoju knjigu, knjigu svoga života....puno mi je misli sada na pameti, a tako malo vremena i mjesta da ih kažem.....stoga obećavam da ću vam se još javiti jer znam da me neki od vas uistinu shvaćaju, a i lakše mi je neke stvari napisati nego reći...stoga, dragi moji blogovci, do idućeg posta...BVB
