|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Priča o jednom tipu. I o djevojci koja će mu promijeniti život. A ostalo ćete saznati čitajući.
 | | Learn more about SEO web optimization promotion. |
hmm...možda je ovo glup potez, a možda i nije ali vidjet ćemo
evo ovako...ako netko ima bilo kakvih pitanja o priči, likovima i slično, bilo što pošaljite na mail
emeraldeyesblog@hotmail.com
e da i potpišite se blogerskim nickom...tako da znam tko je xd
priču nemojte kopirati ni na koji način, ako želite pisati potražite inspiraciju u ljudima oko sebe, a ne u tuđim pričama....
stvarno ne bi voljela vidjeti svoju priču, ili nešto što liči na nju negdje drugdje
ako želite obajviti još negdje, obavezno pitajte
Designer
Basecodes
Adjustment
|
|
The call...
19.02.2010.
3 sata ujutro.
Probudio me mobitel. Inače nisam jedan od onih koji paničare na zvuk mobitela u sitne sate, a sad je bilo tako. Nešto nije bilo uredu.
„Možeš li doći po mene?“
„Ema....?“
„Možeš li doći po mene ili ne?“
„Što se događa?“
„Znači ne možeš?“
Poklopila mi je slušalicu. Na trenutak sam zurio u mobitel, a zatim sam ukucao njen broj. Nisam baš bio siguran da će mi se javiti.
„Samo mi reci gdje i stižem.“
„23-ica. Znaš gdje je?“
„Evo me.“
Poklopio sam mobitel i zgrabio najbliže odjevne predmete koje sam mogao pronaći. Tenisice su mi zadavale problem. Jednu sam držao u ruci. „Gdje si dovraga?“ Nema je pod krevetom, u kupaonici, ispred vrata. „Ajde u kurac!“ Bila je potrebna psovka da bi se pojavila ispred mene, točnije ispod kauča. Zgrabio sam ključeve od auta i pripremio se za leteći start. Izgubio sam previše vremena. Onaj loš osjećaj me još nije prošao. Znao sam da ću se smiriti tek kad dođem do nje. Nisam previše visio u 23-ici, ali koliko sam mogao primjetiti bilo je to uredu mjesto.Danas je očito nešto izmaklo kontroli.
Cesta isped kluba bile je puna ljudi. Ali i policije. Ugasio sam auto i krenuo u potragu za njom.
Znao sam da mi je blizu, ali ju ni nakon 10 minuta nisam uspio pronaći. Što sam se više prbližavao samom klubu sve više i više lica koja sam susretao bila su puna krvi.
„Ostavi me na miru. Ostavi me. Ne treba mi tvoja pomoć.“
Njen glas. Osjećaj olakšanja preplavio je moje tijelo kad sam ga čuo. Okrenuo sam se i vidio ju kako sjedi na rubu trotovara. Neki tip joj je pokušavao pomoći.
„Ostavi me ne miru. Još ću reći da si mi ti ovo napravio.“
„Ema, jesi dobro?“
Dok sam njoj postavljao to pitanje sam sam sebe pokušao umiriti. Smiri se. Vjerojatno je gore nego izgleda. Desna strana lica bila joj je u potpunosti oblivena krvlju.
„Jesam, samo...“ pokazala je na tipa koji ju je gnjavio.
„Miče se! Osim ako ne želiš da i tvoje lice izgleda kao njezino.“
Odgovora nije bilo. Samo se šutke pokupio.
Čučno sam pokraj nje. Bilo je nešto u tom trenutku. Oči su joj bile ispunjene suzama.
„Sigurno si dobro? Ovo ne izgleda baš lijepo.“
„ Aha.“
„Dođi.“
Dao sam joj ruku i polagano je povukao prema sebi. Začudo nije se protivila mom zagrljaju. Činilo mi se da joj je bilo čak i ugodno. Obavila je ruke oko mene. Na način na koji to dosad nije napravila. Kao da me ne želi pustiti. Dio krvi s njenog lica prenio se na moju bijelu majicu. Pokušao sam je prekinuti taj zagrljaj, no nije mi uspjevalo. Netko je trebao pregledati tu ranu.
„Netko ti mora to pregledati.“
Samo je klimala glavom u znak negodovanja.
„Odvedi me odavde. Zato sam te i zvala.“
Nisam ništa odgovorio. Učinio sam ono što je tražila od mene. Tijekom cijele voženje nije progovorila ni riječ. To nije bio dobar znak. Ona nije osoba koja šuti. A još uvijek nisam čuo niti jedan ironični komentar. Očito ju je ova noć poprilično potresla.
„Kud to ideš?“
„Pa vozim te doma.“
„ Ne. Neću doma. Ne mogu doma. Večeras spavam kod tebe.“
„Jesi li sigurna?“
Ponovno ništa.
Na prvom sljedeće raskrižju okrenuo sam auto.
U svemu što se dogodilo vidio sam nešto pozitivno. Nazvala je mene, nije se protivila mom zagrljaju i htjela je provesti ovu noć sa mnom.
Nije ni primjetila da sam zaustavio auto. Ponovno je onaj vodenjasti pogled zurio negdje u prazno.
Ugasio sam auto i otišao otvoriti njena vrata.
„Stigli smo.“
Otključao sam vrata i pustio nju da uđe prva. Otišla je ravno u dnevni boravak.
„Trebali bi ti to očistiti.“
„Ne. Prvo se želim otuširati. Skinuti iz ove odjeće.“
Tek sam sad primjetio da je bosa.
„Gdje su ti cipele?“
„Negdje tamo. Ostale...“
„Što se dogodilo?“
„Tuš. Ništa drugo. Posudi mi neku tvoju majicu.“
„Mislim da imam nešto bolje.“
„Ne želim nešto što je nosila neka tvoja afera za jednu noć.“
„Ništa takvo. Siguran sam da u sestrinom ormaru ima nešto.“
„Sestra?“
„Pa, da nikad me nisi pitala.“
Ema i Sara su bile iste građe tako da nisam imao problema pronalaženjem nečega što će joj odgovarati. Jako odgovrati. Moj um su preplavile slike nj u tom uskom topiću i hlačicama koje sam držao u rukama. A tek donje rublje...
„Zorane, smiri se...nije trenutak za ovo, nije trenutak za ovo..."
"Rekao nešto?"
"Mislim da će ti ovo odgovarati:"
Čim sam čuo vodu kako teče uzeo sam mobitel i nazvao Sašu. Trebao sam savjet pod hitno.
* * *
"Oprosti što sam te probudio, ali stvarno mi je trebalo."
"Nemaš problema. A sad idem nastaviti spavati."
Nisam ni primjetio da se voda više ne čuje. Očito sam proveo previše vremena u razgovoru nego što mi se činilo. Sjedila je na rubu kreveta i trljala mokru kosu ručnikom. Tek sada, kad je sprala krv s lica, vidjela se cijela posjekotina. Protezala se dužinom cijelog obraza.
"Daj da ti to pogledam."
Nije bila toliko duboka, ali nisam htio riskirati da joj ostane ožiljak.
"Protivila se ti meni ili ne, a znam da hoćeš, vodim te na hitnu. Mislim da ti ovo netko treba sašiti da ti ne ostane ožiljak."
"Ali......"
"Ne, ne zanima me."
Nije progovorila ni riječi. Ni u autu, ni dok smo čekali da joj to netko sašije, ni dok su joj to šivali. 10 šavova. Nisam je ni pitao vodim li ju doma. Ona je od onih koji ne mijenjaju tako brzo svoje mišljenje.
Nije mi se sviđalo njeno ponašanje. Previše tišine u svemu tome, previše povlačenja u samu sebe. Samo se zavukla u moj krevet, vidjelo joj je u pogledu da je na izmaku snaga, a ja joj nisam smio dopustiti da zaspi.
"Zorane....hvala ti za sve večeras. Nisi imao razloga doći po mene. A ipak jesi....."
"Kad si ti u pitanju uvijek postoji razloga. Ti si razlog." Prislonio sam joj led na lice, drugu sam ruku stavio njen vrat i poljubio je.
"Znaš, mislim da mi ipak neće trebati oni anlgetici koji mi je doktor dao."
"Kako to?"
"Pri ljubljenu se izlučuje serotinin koji pomaže pri spriječavanji boli."
Morao sam se nasmijati na taj odgovor. Konačno nešto u njenom stilu.
"Od kud ti vadiš te podatke?"
"Jednostavno. Google."
"Vidim da dolaziš sebi. Što se dogodilo večeras?"
"Ne znam....valjda je bilo dobro, sigurno je bilo dobro. A onda odjednom...vika, naguravanje, samo znam da su svi htjeli što prije izići vanka...nisu birali kako."
"A posjekotina?"
"To se valjda dogodilo kad sam pala...stakla je bilo po svuda, bilo me tako strah da će me netko pregazit, minijaturni stampedo.....tjeskoba, strah, panika.."
Počela je plakati. Tihim suzama. Samo su tekle.Bila je predivan u tom trenu. Oči su joj treperile, i bile tako nježne kao nikad do sada. Stisuno sam ju uz sebe.
"Nisi više tamo. Ja te čuvam."
"Ništa nije u redu. Makni taj led. Pusti me! Pusti me!
Počela me udarati i nekako se uspjela izvući iz mog stiska i iz kreveta. S obzirom na mene to joj možda i nije bila loša ideja.
"Ovdje ništa nije u redu. Koji te vrag doveo meni? I zašto sam pošla skakati taj dan? I zašto si mi morao zapeti za oko? Zašto ne mogu prestati razmišljati o tebi? Okrenuo si mi život naglavce, a nemaš nikakvo pravo na to!"
U sekundi mi je puknuo film.
"Misliš da sam oduševljen svim ovim? Tobom jesam, ali ne i ovim što mi se događa. Sledio sam se od straha kad sam te maloprije vidio onako krvavu. I sad me strah da ćeš se srušiti zbog potresa mozga ili što ja sam sve čega. Daj se smiri više. Nisam se htio zaljubiti u tebe, u nijednu. Ali jesam. I to se više ne da promijeniti!"
Poljubila me. Snažno. Bez okljevanja. Po prvi se put ta njena strast pokazala. I više me nije bilo briga za posjekotinu, glavu...Samo sam ju ljubio i osjećao njena leđa, njen vrat pod rukama. Njenu kosu. Osjećao sam kako njeni nokti prelaze preko mojih leđa i kako mi skida majicu.
"Hej, hej, hej. Polako. Ne sad, ne ovako. Sad definitivno nije vrijeme."
Te očaravajuće zelene oči koje su ponovno bile pune suza sad su me zbunjeno gledale.
"Zar ne želiš ovo?"
"Naravno da želim, ali ne ovako. Bit će vremena. A sad natrag u krevet. Gledamo filmove cijelu noć, nema spavanja. Ti biraš."
"Amelie."
* * *
Uspio sam ju održati budnom cijelu noć, ali je zato prespavala cijeli dan. Ja sam za to vrijeme pokušao crtati.Projekt moram predati za dva tjedna a nisam se ni približio kraju. Zazvonio je mobitel. Začudno nije bio moj. Na zaslonu je pisalo braco. Javiti se ili ne? Bolje da se javim dok se ne probudi.
"Reci."
"Mislim da sam falio broj."
"E ja baš mislim da nisi. Trebaš Emu?"
"Da. A ti si očito razlog zbog kojeg je nema doma zadnjih dva dana."
"Pa i ne baš."
"Daš mi je?"
"Spava."
"Reci mi još i koje ste poze koristili."
"Ne krivo, si shvatio. I mislim da bi bilo dobro da dođeš po nju. Piši adresu."
Ne nekih 15 čulo se zvono na vratima.
"Uđi."
"Bok, znam ja tebe odnekud iz viđenja."
"Ne bi me čudilo, Zoran."
"Krešo."
"I onda?"
"Hoćeš što popit?"
"Piva mi ne bi loše legla."
"Nadam se da Erdinger odgovora. Ajmo na taracu."
"Ema me zazvala da dođem sinoć po nju, i nije htjela da ju odvezem doma. Mislila je da ne bilo dobro da je starci vide onakvu?"
"Kakvu onakvu?"
"Bila je sinoć u 23-ici i..."
"Jel' okej? Čuo sam da je bio kazin sinoć i da je par ljudi gadno nastradalo."
"Dobro je. Odveo sam je na hitnu , dobila je par šavova na posjekotinu na licu i to je sve. Više je bila potresena, prestrašen."
"Sigurno je dobro?"
"Da. A što je to na kraju bilo sinoć? Ona samo zna da je nastao stampedo, ali ne zna zašto."
"Ma neka dvojica su išla riješavat svoje probleme pucanjvom."
"Kreteni...da mi ih je malo stisnut kroz šake."
"Slažem se. A sad što je to s mojom sestrom i tobom? Jer valjda je imala poseban razlog kad je tebe zvala, a čudna je u zadnje vrijeme."
"Pa, mislim da sam..."
"Zorane..." čuo se njen glas. Zanemarila je brata, kao da joj scena nas dvojice u priči nije nimalo čudna. Prišla mi je i zagrlila me. Komešala se u mojim rukam dok nije pronašla položaj koji joj je najbolje odgovarao.
I samo se osmijehnula, prvo meni, a zatim Krešu. Kao da želi reći da je sve onako kako bi trebalo biti.
|
|