emanuele

Moja posao je glup. Priznajem nakon tri mjeseca istog i nakon potpisanog ugovora na još toliko (blago pameti koja se taloži u mojoj glavi). Ako vas ikad nazovem i predstavim se sa ultra ljubaznim "Halo dobar dan poštovanje" slobodno mi kao i ostatak lijepe naše poklopite slušalicu uz isto kulturno "Ne zanima me ništa" samo sa tonom od kojeg uho boli narednih pet sati, pošaljite me kvragu ili mi odbrusite nešto što će me nasmijat jer sam eto nakon tri mjeseca navikla na ljude i one koji sebe nazivaju ljudima pa se sad smijem.

Kad se razbrbljam sa nekim kulturnim gospodinom jer izvinite moje dame pretežno sve vi te koje su nekulturne, onda sam u čudu ostatak radnog vremena jer on je ljubazan, nije zadrt i pazi ovo čita novine i zanima ga svijet i njegova unutrašnjost, zna reči doviđenja i hvala. Dvije riječi ne tako teško pamtive, a uhu tako ugodne. I ne bole, al niti malo.

Obožavam se osjećati kao rob, jer onaj iza mene ima gušt svako malo tjerati nas da se osjećamo upravo tako jer on je glasan, samo u svojoj glavi pametan i suvisao, ima sve odgovore doduše krive, al na prava pitanja. Obožavam i trenutak kad se netko napokon udostoji zavikat gotovi smo kao da smo kolektivno u WC-u kod Karla (iako Karlo nije Nizozemac) mada se nekad i osjećam kao da jesmo, ali to je samo feeling koji dođe i prođe. I meni trebaju silno te kune koje uredno stignu i ta plača do koje plačem i kukam jer sam već nakon tjedan dana od primitka iste potpuno švorc. Priznajem ja ne znam kako štedit mada to planiram iz mjeseca u mjesec, al to je samo plan u mojoj glavi baš kao i onaj jutros koji je bio da napokon ustanem na pravu stranu ili nogu sasvim nebitno i potpuno kasno.