petak, 09.12.2016.
...nenajavljeno....
|
.....sjedim u uredu s dva gospodina....odjednom jak udar.... zatim slijedi tutanj.... treskanje uz cviljenje zidova.... oni kao da plaču, uzišu, ispuštaju čudne ljudske zvukove.... ormari se pokušavaju otvorit....ustali smo od stola svjesni da ne smijemo nigdje ...držim se za stol...i gledam u plafon... on ne mrda... prošlo je par minuta.... al trešnja ne staje... kad se zemlja umirila shvatiš da je bio potres...poprilično jak.... sve je na svom mjestu...ništa se nije dogodilo, svjestan si da je gotovo....al ti je sad već neugodno istrčavat van...ne možeš van iz svoje kože....a ispod nje još se sve trese.... podrhtavanje ne staje.... ...uhvatimo se mobitela.... moj sin ništa ne zna.... jedan gospodin je zvao mamu, a ona vrišti da je električar pao sa skala i slomio nogu.... promislila sam na skelu oko očeve kuće... što ako je netko pao sa skele.... što ako je nešto palo na moje roditelje dok su izlazili van iz kuće...zovem, ali se nitko ne javlja....  ... ničeg se ne bojim više od potresa...dolazi nenajavljeno, dok shvatimo da je potres on je već prošao... znamo gdje se treba skloniti, kako se zaštitit, znamo da je opasno trčat niza stepenište, ući u lift....sve to znamo, ali ne znamo kad će nas iznenadit...pa kad shvatimo da se Zemlja buni, sve je već gotovo... ...ovaj potres trajao je 6 sec... 6 sekunda??? ne mogu vjerovat.... brojim u sebi do 6...ne mogu tako sporo brojat koliko mi se čini da je dugo trajao....(a mislila sam da sam objektivno procijenila 2-3 minute).... ... izlazim iz ureda... svi već znaju... javio je radio.... ispred ureda stoje djevojke koje čuvar tješi da nije ništa... "to Vam je gđa Elyca pala sa stolice!" ...svi se smiju...al neugoda ne staje... znaš da će ih bit još.... ...gledaš vijesti na internetu... "Banovina je pustila radnike kući.... Sveučilišta biblioteka je evakuirana" ... "evakuirana"? ...koja teška riječ... pa tek je otvorena prošle godine...  ...uvijek mi se činila kao zamka za zarazne bolesti! Napravit zgradu zatvorenu staklenim plohama koje gledaju na more po meni je vrhunac arhitektonske gluposti. Zatvoren sistem prozračivanja zgrade okružene svježim zrakom u Dalmaciji je preserans koji me podsjeća na Legionelu, pa mi je neugodno i klaustofobično ući u nju ... ....izlazim iz zgrade... gledam u mobitel...10 poruka...7 poruka u Inbox....2 maila... Fejs pun obavijesti da je potres...u tih 6 sekundi svi su imali vremena shvatit da je potres i objavit status o tome kako se boje?... ...sin mi se smije... bio je vanka i ništa nije čuo...neki u autima nisu ništa ni osjetili....dok je druge potres "bacao" u suprotnu traku...susjedi je lonac plesao po špaheru ...svi su dobro, ali potreseno... neugodno je suočit se s činjenicom da te 6 sek dijeli od totalne životne katastrofe.... ....nisam se svukla..samo sam skinila cipele i u papučama očekujem iduće podrhtavanje... koljena se tresu i ne znam dal se to trese zemlja ili ja... kamion ide niz ulicu...evo još jedan potres?.... "smiri se, samo je kamion" ... "ne paničari, nema razloga za paniku! Potres nikad ne dolazi sam. Nikad se ne najavljuje.... bojao se ti ili ne ....svejedno je, uvijek ćeš se iznenadit"... ...to je taj trenutak kad shvatiš da nisi besmrtan.... nestaje svaka iluzija da imaš stvari pod kontrolom.... ....prihvaćajući tu činjenicu legneš na kauč, za odmorit poslije ručka... spavaš u rebatinkama... zlu ne trebalo :-) ...i osluškuješ... ... sad idem pronać pidžamu! Ne znam gdje je, ne koristim je nikad, ali moram bit spremna za noćas.... a kakvi su komentari? ...pa uglavnom veseli ...  "Iden ja naložit oganj!!! Ako dođe tsunami, da mi komarče ravno padu na gradele!!!!" ... idem ugasit klimu....vruće mi je u džemperu...a grijem da mogu hodat u kratke rukave...večeras će jedino bit veselo u kućicama na rivi...osim ukoliko podrhtavanje zemlje ne pobaca i prolije plastične čaše s alkoholom.... ...hvala svima na brizi....na pozivima... na zanimanju... ....a kako si ti? |
