subota, 27.08.2016.
...u noći punog mjeseca....
|
...svako večer, prije odlaska na spavanje pogledam u zvijezde, potražim pogledom mjesec, duboko udahnem i zatvorim škure.... ...tu je večer mjesec dominirao nebom....svjež povjetarac ulazio mi je u sobu obećavajući ugodno spavanje ..... ....zaspala sam u trenu.... .... nemam baš naviku sanjat, a još manje pamtit ono što sam sanjala.... ali ovaj san je bio stvaran.... "sjedila sam naslonjena na kameni zid kafića. Dok mi je konobarica uljevala sok u čašu uhvatila me je neka nervoza. - čemu ova nervoza, ovi trnci? - mislila sam i počela gledat svijet oko sebe. Niz ulicu se slijevala gomila turista, djece, žamor, vriska, fotografiranje, a usred te gužve dominirala je jedna osoba....viša od svih, hodao je polako, suvereno je dominirao tom gomilom kao čovjek koji zna gdje ide i pri tom kontrolira situaciju oko sebe pa se kretao kao da nikog nema oko njega...." ...probudila sam se ... ništa mi nije bilo jasno.... jel to san ili java? .... mjesečeve zrake su ispunjavale sobu ... znači da sanjam.... koja šteta .... okrenila sam se na drugu stranu i nastavila spavat "... pijem sok i slušam markantan glas kako govori... priča mi... pita me... refleksno odgovaram, kratkim odgovorima, palim cigaretu da sakrijem nervozu....ali ne ide... ne prija mi... ali ustrajem u njoj da okupiram ruke.... .... zaboravljam na sve...osim na ideju kako da ga dodirnem... neumjesno je, neprikladno...palim cigaretu.... opet ne ide .... pobjeći... pobjeći prije nego što dođem u napast .... "ne bježi! sjedi tu i uživaj" .... vidim kap čokolade kako klizi niz kožu...."e sad je već previše. Idem!".... - gdje ćeš sad? - prošetat pasa! ...i pobjegoh od ljepote ...zašto? ...valjda da mi ne uđe u naviku?...." ....probudila sam se.... gledam u mjesečeve sjene po zidovima sobe, glavom mi brzinom svjetlosti prolaze tisuće misli, brojim sekunde, one traju ko sati.... san nikako na oči... dignem se iz kreveta i odem u dnevni boravak... a tamo Tarja.... zauzela moje mjesto na kauču....legla na kušine... ne mrda...ne bježi....  ...širom je otvorila oči i prati moje pokrete čeka da se zaderem... spremna je da je bacim s mog mjesta.... kao dijete uhvaćeno na djelu .... osluškuje i čeka kaznu.... isti prizor kao i kod mene.... vidi se na njoj da razmišlja brzinom munje...broji sekunde....al ne mrda .... ....pustim je da stoji tako... sjednem na stolicu, zapalim cigaretu ....al ne ide.... ne prija mi.... skoro će 4 sata... bolje da se vratim spavat...možda se vrate snovi? ovaj puta ne smim pobjeć.... .....uzalud.... niti sna, niti snova....samo košmar...a nemam gdje pobjeć, ...sad čekam....čekam slovo, znak, glas, kavu.... sunce se već visoko diglo nad moji prozorom kad ponovo silazim u dnevni boravak.... a tamo Tarja opet na kauču.... sad na 4 kušina... i nju su mučili snovi? i ona je cijelu noć rastezala kušine po kauču? Znate li koji je to napor za ovako malog pasa? ...puštam je neka uživa....oprat ću sve poslije....  ....Samo jednu zelju imam moj živote ludi kad mi ona u san dođe da se ne probudim ... ...a dok čekam snove.... pridružujem se Tarji u iščekivanju  |
