četvrtak, 20.12.2012.

....kavica....

kvartovski kafići su mjesto gdje smo uvijek dobro došli gdje možemo doć sami i bez društva gdje čujemo najnovije vijesti iz kvarta gdje se možemo izolirat i u miru popit svoju jutarnju kavicu uglavnom mjesto gdje se uvijek osjećamo ugodno... ....ipak...mi što živimo u centru grada ostali smo bez tih mjesta...ako i postoji još koji, onda to nisu mjesta pogodna za boravak u njima...a svi ostali postali su šminkerski ili polušminkerski kafići... ...zato sam tražila i tražila i pronašla si dva kafića.... u kojima sam naučila konobare da prime narudžbu s "puno ljubavi" ...i čuvala te lokacije u tajnosti.... ...ipak...ja u kafić ne mogu nego samo subotom...a navečer mi je bez veze...jer je to centar grada...oni koji tu sjede su obučeni za "bolji izlazak" ....tko se još lijepo oblači za otić u kafić? ....ja sigurno ne! ...da se radi o mom kvartovskom kafiću znam po činjenici da čim se pojavim na vratima...gazda i konobari pogledaju u mene i svima je velik i srdačan osmijeh na licu.... ...jedan od konobara tad dođe da me pozdravi...pita za zdravlje...uzme narudžbu (iako dobro zna što ću popit) ....ode....gazda već radi kavu....a tad drugi konobar dođe do mene samo da mi se javi.... prvi konobar se vrati s mojom kavom...pita me želim li novine (inače novine ne daju, jer im ih kradu, a i gosti se čitajući novine previše zadržavaju oko jedne kave)... donese mi Slobodnu i tad paze da me više nitko ne uznemirava.... jednostavno je to protokol koji traje od kad je kafić otvoren! ...danas mi je bilo jako čudno da sam usred tjedna na godišnjem odmoru...i iskreno, nisam znala što bi radila ujutro kad nisam na poslu, pa sam jednostavno ušla u svoj omiljeni kafić. on je bio prepun svijeta....sami stariji muškarci u godinama... nijedne žene...čak ni konobarice... gazda je za šankom nešto prao....i razgovarao s konobarom... nitko da podigne pogled prema vratima koja se otvaraju... nitko da me pozdravi... sjela sam za stol na izlogu... to je stol s kojeg gledaš tko sve prolazi preko trga... sve gledam po trgu...pa natrag prema šanku...al mene nitko ne primjećuje... ...skinem kaput...upalim mobitel...pogledam put šanka...oni su zadubljeni u svoje priče.... - nevidljiva? postala sam nevidljiva? - promislim i tužno pogledam na trg kojim su užurbano prolazili ljudi... kad odjednom ispred mene konobar s kavom - mislila sam da me ne vidite? - tko to može Vas ne vidit? - mislila sam da ste me ignorirali? - a pogledajte koja kavica? S ljubavlju. Kakvo ignoriranje - a vidim! - s obzirom na to koliko sumnjate, ova kava danas košta 30 kn! - može li 25? - ne! Ovoliko pažnje i ljubavi zaslužuje 30 kn! - ok, evo slikat ću je! - i treba je slikat! - nakon slikavanja vrijedi 25 kn? - ništa ispod 30! to je današnja cijena - odgovori on s osmjehom i ode ....kad sam poslije išla platit ...nije htio uzest ni napojnicu....dižem se od stola...ulijeću dva starija gospodina i komentiraju... - stol je slobodan? - da! - za ovim stolom kavu treba duplo naplaćivat! - meni ju je i naplatilo duplo. Da sam na vašem mjestu ja ne bi sjela za taj stol! . kažem i odem ...morat ću nać bolji kafić...ovdje su ipak ljudi puno stariji od mene ....al tko može odolit ovakvoj kavi? ...jučer je u Splitu klapa Cambi imala humanitarni koncert... ne da su oni dobro pjevali....nego im je Zorica Kondža uletila usred pjesme i bacila nas, svojim glasom, sve u trans.... ili kako to novinari kažu u naslovu "da su raspametili publiku" ...ne sjećam se kad sam zadnji put bila na tako dobroj svirci ...i zato im hvala....

- 23:23 - Gukni ako si faca (3) - #