valjda je u ljudskoj prirodi da uvijek vidimo drugog...a nikad sebe
...ovako sam govorila o snijegu u Splitu:-)
valjda je u ljudskoj prirodi da svoje greške, mane što god, ne vidimo... čak se i hvalimo njima...a tuđe vidimo na kilometre i još nam je katkad najdraža stvar da ih preuveličavamo i kritiziramo
znači opet dobro i bez naočala vidimo druge, a nikad sebe
Zašto se opravdavamo?
Opravdavamo se u raznim situacijama:
- kada shvatimo da smo nekog povrijedili (pa to pokušamo ispravit ili naglasit)
- kada znamo da namjerno vrijeđamo (pa su nas uhvatili)
- kada želimo istaknuti da na nama nema krivice (jer skidamo odgovornost za sebe)
- kada smo toliko uvjereni u svoju procjenu da nam nije jasno kako jedino mi to razumijemo, a nitko drugi ne ...
- ili jednostavno jer nam je proradila "savjest"
...ako se ja dobro sjećam Kant savješću zove "praktični um" ...znači praktično analiziramo ono što što smo uradili vjerujući pri tom u svoju objektivnost i zdravo rasuđivanje (koje se kristali u srebrenom odsjaju spiralnih kristala koji trepere kroz vanvremenske dimenzije bivstvovanja:-))
ili jednostavno se opravdavamo da pokažemo svoju velikodušnost i veličinu (držeći fige iza leđa :-))
pretjerujem malo...al ostaje činjenica da smo se svi u nekom trenutku u svom životu našli u prilici da opravdavamo svoje postupke...dal pred sudom, drugim ljudima ili sami sebi... i ne bi to bio problem ....to bi čak bilo i dobro ukoliko nam je srce čisto...ukoliko imamo dobre namjere, ukoliko su nam namjere altruističke... ukoliko razlikujemo dobro i zlo....al' ovo je sad jedna druga tema ...jer ono što mi mislimo da je dobro...možda drugome nije dobro...pa smo opet na skliskom terenu.
i zato mi se nemojte opravdavat...jednostavno budite, sanjarite, volite druge ili...ako ste već zezli... priznajte svoju pogrešku jer
"Tko kaže da prema drugome postupa prema svojoj savjesti, on zapravo tvrdi da ga zlostavlja." Hegel
.
...ne zlostavljajte druge svojim opravdanjima.... rađe priznajte pogrešku...jer ljudski je griješiti, a najgore je kad te počne peć savjest a ne možeš ispravit grešku....
kako ono kažu Kinezi? "Čista savjest se ne boji kucanja u noći"
...onaj koji ima svoj stav....skoro se nikad ne mora opravdavat! ...on uglavnom ispravlja pogreške....
"Onome tko je izmislio blog treba dat Nobelovu nagradu! Svi su našli misto di mogu srat do mile volje, a ja ih ne moram ni slušat ni čitat!" moj sin, 26.4.2009. u 13,13 sati
....
...priznajem!...:-))
"...to platit će netko
ni kriv ni dužan
kad ruku mi da....
Moja zabrinuta mama
"Ajme dite moje, gledala sam na TV-u kako u Engleskoj varaju dicu i odvode ih u sotoniste..."
"Ma mama, po tome su sve babe kod nas sotonisti! Nose samo crninu, kolju kokoše i deru se za mladima "Đava te lipi nosaaa!"
Mala Vještica: Moja mama kasni tako sa stilom, da to nisu istine!
Svjetlo sa tamom,
oblak sa modrinom,
vatra sa križem što se ruši,
suza sa okom koja plače
ti spavaš sa mnom,u mojoj duši.
Čamac sa morem,
kruh sa vinom,
pjesme sa grlom presječenim,
ruža sa sjenom u tvom krilu
ti spavaš sa mnom,negdje u meni.
Jedro sa vjetrom,
snijeg sa planinom,
jesenje magle s nespokojem,
trava sa rosom,otok sa morem,
ti spavaš,spavaj milo moje.
Usna sa usnom,
srebro sa zlatom,
usnula ptica ispod granja.
Probudiš li se,probudit ću se
i zato sanjaj...da te sanjam...
Zvonimir Golob
....waaaaaaaaaaaaaa...
I ništa te kao ne boli
Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.
Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.
I ti si kao sretan.
Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.
Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.
Svi se kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe,
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smiješiš!
I ništa te kao ne boli.