utorak, 05.05.2009.
...Roko i Cicibela u Splitskoj cvijetnoj bajci...
|
...ruka me boli...ne mogu se ni potpisat...ni otvorit vrata...ni ogulit mlade kumpire... ali...na sriću mogu tipkat...pa ću Vam priepričat priću o Roku i Cicibeli...onako kako sam je zapamtila....po pričama Anatolij Kudrjavceva...a koja je pročitana učesnicima Splitske bajke...da bi stvorili u glavi „sliku života dva ljubavnika“ i da bi tako cvijećem mogli ispričat njihovu bajku Cicibela je bila cura iz Velog Varoša, pravog imena Dujka. Rodila se u pretprošlom stoljeću kao kćer nosaća i kućanice. Živjeli su od očeve slabe zarade, a kad bi on što i zaradio, sve bi odmah ostavili u krčmi. Tako su je, vrlo malu, po krčmama počeli zvati Cicibela. Tu se ona naučila lijepo i sočno beštimat, pa je po gradu dugo išla uzrećica za šinjorine kojima bi se omakla koja gruba rič: »Beštimaš ka' Cicibela!«   Bila je cila neuredna, nepočešljana, iskidana, u ogromnim muškim poslolama ...ali ipak se u nju takvu...zagleda ribar Roko, iz Slatina. Ispod sve te šporkice Roko je vidio ljubav svog života. Ni on nije bio nimalo bolje situiran. Živio je u jednoj staroj barci koja se napola raspadala. Dolazio je Roko pivat Cicibeli serenade....a zatim ju je napokon pozvao da žive skupa.   ...brod za Cicibelu i vjenčani buket.... Cicibela iako neuka, nepismena, ...nije znala ni kućanske poslove...odnosno..jedino što je znala bilo je beštimanje...držala je ipak do svoje djevojačke časti, pa je zatražila vjenčanje po svim vjerskim obićajima...   I bi vjenčanje 16.2.1903. godine....s kumovima...u crkvi sv. Križa....i sa vinom i svime što spada za takve prigode. Nakon toga, useli se Cicibela na gajetu kod Roka...i živili su tako na Matejušci...Cicibela bi skupljala opuške od cigareta za Roka i kuhala mu brudete, dok je on pokušao zaradit štogod novaca da ih potroše po Konobama.   ...doručak za dvoje Engleska i Hrvatska..... Selili su tako oni iz broda u brod....sve dok im grad nije dao stan, jer su sad već bili u godinama. Raspalo im se i staro društvo, te su oni onako tužni i osamljeni...ko jedna duša...uvijek i svugdje kružili po gradu zajedno. Jedne duge zime...više nitko ne pamti ni koje....našli su njihova mrtva tijela zajedno kako leže na podu stare i vlažne potleušice. A njihove duše? One su još uvijek na Matejušci...i skrivaju se po starim brodovima... . Tedi Spalato - Lipote gladan, ljubavi zedan … Luky - Tamo di sam davno tija ...imam i prekrasnu priču za muškarce....al ne s izložbe cvijeća....al o tome ...neki drugi put :-)) ...ah da...i zaboravila sam na malko politike....neki su me vječnici našeg grada iz zna se koje stranke...mrko gledali kad su primjetili da ne plješćem nakon govora od gradonačelnika... - šta me gledaš? Ali ne vidiš da mi je ruka umotana i da ne mogu plijeskat? - Ma neeeeeeee...nisam to gledao! ajme nisam vidio ruku! A šta ti se dogodilo? - a umlatila sam jednog! - a kako tek on izgleda? :-))) |
