...svi pišu poeziju...a ja ne znam :-(((....
al' pošto to već sama ne znam radit....ja lipo copy pastam od onih koji to znaju....kako mi nisu rekli ko je autor...objavljujem pjesmu ovako...da u vama pobudim sumnju kako i ja znam lipe stihove pisat... bez naslova..jer nisam mogla odolit bogatstvu izričaja u navedenim stihovima koji svojom dubinom unose mir i sklad u moju dušu....govori o mojim fetišima...i o mojim duševinm bolima tako rječito....ah....a što da kažem...neka stihovi govore sami za sebe....
Forma je kao što vidite haiku...zbog kratkoće, bogatstva i jasnoće stiha :-)))
Sve sam deblja svakog dana,
važna mi je samo hrana.
Svako jutro "tužna slika",
gledam odraz svoga lika
u zrcalu što ne skriva
kakva mi je perspektiva.
A posve me izda snaga
kada vidim kako vaga
ljubi brojku osamdeset.
Oh, da mi je manje deset!
Smršaviti imam želju,
ali zubi stalno melju.
Gricni tamo, gricni amo,
na trbuhu salo samo,
izbočen je k'o kupola,
ne mogu se gledat gola!
Ali to me ne ometa,
hladnjak mi je stalna meta,
a u njemu oblizeke:
kulen i njegove seke,
raznovrsne mljac - salame
što me stalno k sebi mame,
sir i pršut puni slasti,
sočni čvarci puni masti,
male slane srdelice,
salata pune zdjelice,
mješavine na sto načina,
sa začinom i bez začina;
kolačići, kruna svega,
kremice od slatkog snijega,
torte čokoladne, voćne,
miješane i vrlo sočne...
O povrću da ne velim,
uvijek mu se razveselim:
kuhaj, dinstaj, il' na lešo,
krumpirići malo rešo,
a juhice raznih boja,
mesna, posna, kako koja...
Pa još k tome onaj zvuk
kad krckaju špek i luk...
Da nabrojim sva ta jela
trebala bi knjiga cijela.
I sad evo rezultata
od kojih me muka hvata:
sad sam tusta kao guska,
haljina mi svaka uska,
da popravim izgled svoj,
uvijek nosim veći broj,
al' uzalud sebi lažem,
uzalud se često važem,
kad sva jela slasno smažem,
jer meni je dobro jelo
kao umjetničko djelo
i ono mi daje snagu,
pa nek' vaga ide k vragu!
A šiljaste mršavice,
nek' im rastu zazubice!
Nit' kuhaju, niti prže,
već dijetu stalno drže
pa onako suhoguze
uskaču u tijesne bluze,
misle da će svi muškarci,
bilo mladi, bilo starci,
buljiti u te košćobe
(ovo kažem s malko zlobe),
a pogledi muški lažni
ionako nisu važni,
važnija je dobra klopa
nego izgled "antilopa"
jer ako si kome mila,
ne smeta mu koja kila
(Lakše mi je tako reći
nego klope se odreći.)
"Onome tko je izmislio blog treba dat Nobelovu nagradu! Svi su našli misto di mogu srat do mile volje, a ja ih ne moram ni slušat ni čitat!" moj sin, 26.4.2009. u 13,13 sati
....
...priznajem!...:-))
"...to platit će netko
ni kriv ni dužan
kad ruku mi da....
Moja zabrinuta mama
"Ajme dite moje, gledala sam na TV-u kako u Engleskoj varaju dicu i odvode ih u sotoniste..."
"Ma mama, po tome su sve babe kod nas sotonisti! Nose samo crninu, kolju kokoše i deru se za mladima "Đava te lipi nosaaa!"
Mala Vještica: Moja mama kasni tako sa stilom, da to nisu istine!
Svjetlo sa tamom,
oblak sa modrinom,
vatra sa križem što se ruši,
suza sa okom koja plače
ti spavaš sa mnom,u mojoj duši.
Čamac sa morem,
kruh sa vinom,
pjesme sa grlom presječenim,
ruža sa sjenom u tvom krilu
ti spavaš sa mnom,negdje u meni.
Jedro sa vjetrom,
snijeg sa planinom,
jesenje magle s nespokojem,
trava sa rosom,otok sa morem,
ti spavaš,spavaj milo moje.
Usna sa usnom,
srebro sa zlatom,
usnula ptica ispod granja.
Probudiš li se,probudit ću se
i zato sanjaj...da te sanjam...
Zvonimir Golob
....waaaaaaaaaaaaaa...
I ništa te kao ne boli
Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.
Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.
I ti si kao sretan.
Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.
Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.
Svi se kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe,
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smiješiš!
I ništa te kao ne boli.