ponedjeljak, 14.05.2007.

...kako sama sebi zaplićem noge!!...

U životu nas uče svašta... kako pisat, čitat, kad se koji pisac rodio, kad je umro i od čega...mali milijun gluposti... Tako sam na svoju maturu išla sa šalabahterom na kojem je pisalo koji je pisac umro od tuberkuloze, a koji od upale pluča.... prije 10-ak godina platila sam 750 kn nekakav Atlas da bi saznala di je Livno, Duvno i Tomislavgrad (a izgleda da ih uopće nema na tim kartama)...i na kraju me ruda morao čekat nasred ceste da mi pokaže di je Topusko (rečeno mi je da je skrenem kraj Suljine kuće desno)....

Jednu stvar nas nikako ne uče...niti možemo imat šalabahtere, niti to možemo igdje pročitati.. Ne uče nas kako da hodamo kroz život. I tako se svaki dan spotičemo o raznorazne gluposti.
Ja sam se puno puta bezveze spoticala na nepostojeće stepenice...lupala sam po Trebinju nosom u stup...znala bi promašit vrata za 20-ak cm...lupnit o čovjeka nasred ulice....
Tada sam naučila da život nije mačji kašalj i da sve naučeno u školi ne vrijedi ni pišljiva boba.

Najvažnija stvar u životu je znati sve o spoticanju i o izbjegavanju spoticanja.
E pa da bi sve stvari znala stavit na svoje mjesto ustanovila sam da se spoticati može o:
- stvari
- ljude


Tada mi je, kao i obično, zazvonio mobitel, poziv od okuliste (zgodnog i simpatičnog). Bez razmišljanja, sa otvorenom drugom telefonskom linijom, rekla sam mu slijedeću rečenicu:
- Doktore pomagaj, ispred mene zgodni frajer, a ja to ni ne primjećujem!
- A neće to tako moći, treba hitno nešto napravit!
- Pa i ja kažem da tu nešto nije u redu!
- Sve će bit u redu gospođa Ely, pregledat ćemo mi oči i nači rješenje!!! Hitno ćemo to obavit!

Sve bi možda i bilo u redu da ovaj razgovor još neko nije slušao! A ja uvijek otvoreno, jasno i „punih usta“ govorim gluposti!!!!!

Sada, s vremenskim odmakom, naučila sam još jednu stvar.
Stotaknuti se može ne samo od stvari i ljudi...već i od vlastite izjave!!!! I koliko god mi cijeli život govore da sam „guzica“ (sretnica kojoj se otvaraju sva vrata taman tad kad treba)... koliko god mene zovu neki upravo u trenutku kad oni meni trebaju, ja uvijek izbacim neku glupost koja mi „zatvori neka druga vrata“.

Ovaj telefonski razgovor vodio se lani u ljeto, poslije njega sam opet imala na desetke poziva sa istim gafom...i opet, neki dan u uredu pitam ja (tek onako, reda radi, da se ne bi prevše bunili što rade moj posao):
- Da li me ko zvao?
- Ne, evo i mi se čudimo da su te pustili na miru!
- Baš niko? Ni ljubavnik???
- hahahaha, jedino ako hoće mene zezat...
glupe mene, nakon toga su mi spajali svaki poziv!!!!

Učim se...al nikako se naučit. ...i opet ja držim otvorenu jednu liniju dok pričam na drugoj... kao, nemam ja šta krit...i tako uvijek govorim ono što mislim... i tako i dalje sama sebi, svojim izjavama, zaplićem noge!!!!




Gibonni-Ovo mi je skola

...Koje su to riječi
Što su meni sišle s usana
Ne poznajem ni jednu
Što bi kazni ovoj bila jednaka...
...ovo mi je škola
i drugi puta ću pametnije???? (moš mislit!!!!)


Poanta: ako sam stvarno srećković, guzla ili guzica ili kako god... ja ću i dalje govorit što god mi padne na pamet...ili mi jednostavno dođe... a sve što bude poslije toga u biti je dobro za mene!


Rekalitulacija: spoticati može o:
- stvari (vidljive i nevidljive)
- ljude
- vlastite izjave
- namjerne propuste - ovo jako važno i ovo moja odluka od 15.5.2007. godine od 9,35 sati

- 02:13 - Gukni ako si faca (24) - #

<< Arhiva >>