|
...živim u dvoetažnom stanu!. Na jednom je katu kuhinja, dnevni boravak i soba od sina, a na drugom katu su spavaća soba i soba od male vještce (i ostala kupaonička oprema) Svatko u svojoj sobi ima kompjuter...osim mene ...moj laptop je u dnevnom boravku tako da mogu kuhat, tipkat, surfat i ostale gluposti!... Ja sam uglavnom cijeli dan provodila na stepenicama i derala se i zvala malu vješticu da: se javi na telefon, da dođe jesti, da je vrijeme za ovo...ili za ono... Ona me nikad nije čula...pa bi se ja derala po stepencama....zvala je...i penjala se sve više i više...dok joj na koncu ne bi ušla u sobu i potapšala je po leđima i rekla...što god sam joj već imala za reć. Uglavnom bi je uvijek našla u istoj pozi: nos zabijen u monitor (rješava uglavnom neke matematičke križaljke), slušalice na ušima a ona mlati glavom u ritmu muzike! ... Sin, u svojoj sobi...koji nema isti muzički ukus kao sestra i mama .....isto je imao pravo zabrane slušanja glasne muzike ...pa je i on uvijek za kompjuterom sa slušalicama na ušima. Za zadnji rođendan, da se ne osijećam ugroženo...pokloni i meni mala vještica slušalice za laptop....stave mi na njega tonu muzike... i Kyodai (igra slična dominu) ...i tako je svako sjedio u svojoj sobi ... za svojim kompjuterom ...i treskao glavom u ritmu svoje muzike.... uglavnom uvijek je bio mir u kući! Kad smo imali jednu konekciju za internet....moj (pametni) sin nas je sve umrežio tako da možemo svi istovremeno na net...a istovremeno nam je svima stavio i MSG da se ne moramo dovikivat. Kad bi nekome nešto zatrebalo...samo bi poslao poruku preko MSG-a i tako smo lijepo funkcionirali ....sve dok...mama nije prolupala... Malo po malo, igrajući Kyodai...ja sam sebi sortirala najdražu muziku ...i počela je slušat sve glasnije i glasnije..... Što je vrijeme više odmicalo...i što sam ja bila sretnija i zadovoljnija...to se sve više pojačavao i ton na slušalicama! A tada se dogodilo!!!!..... Kad je muzika u slušalicama postala prejaka.... ja zadubljena u igru... ne bi ni primjetila da sam počela pjevat... Pjevala sam najprije tiho...pa sve glasnije....da bi na kraju vriskala i tako se ljuljala u stolici da je pravo čudo da nisam pala s nje!. "....hej..ljubavni san je kratak od svega osta boool pjevaj nam svoju pjesmu sviraj nam rock & rooooooooooooooooooooooooooooooooollllllllllllllllllllllll" ...tada uglavnom MSG prolupa.... djeca počnu pucati sa svih strana.... mala vještica se žali: - mama čujem te na gornjem katu - no-no mama! Znaš da se ne smije pjevat! - Opet si počela pjevat i to jako loše...čuje te se na ulici! - Zvat ću hrabri telefon!!!! .....ovaj je MSG, dakle, jako loša stvar..... da ga nemam...oni bi trebali sić kat niže i zaustavit me...a to bi im bilo teško...pa bi ja mogla na miru pjevat! P.S. A imam li i ja pravo zvat hrabri telefon? ....iiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii...i gori more.... ...i puca stinaaaaaaaaaaaaaaaa...jer te nimaaaaaaaaaaaaa život mi napuka a kako neeeeeeeee...kad sam bez tebeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee ...........za jednu kap tvoje ljubaviiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii 23.09.2006 |