utorak, 21.05.2024.
*
.
Mjesec nije
Te večeri mjesec nije obasjavao oružje vojnika na straži. I nije pratio ljubavnike po zabačenim putevima. Nije kupao svoj obraz u nemirnim vodama.
Te večeri mjesec nije dao zvijezdama da na svodu upale tisuće lampiona. Nije dao da se sjaj sakrije u kutu njenog bastiona. Nije dao da me prate tamburaši. Nije dao da pod prozorom gdje je živjela napravim lom.
Mjesec nije dao dobrim ljudima da joj moje riječi prenesu. Nije dao vjetru da zapuše škurama, ni da se poigra s damskim frizurama. Ni posljednji ples pred svitanje da otplešemo. Te večeri mjesec nije, nije bio kao nekad prije.
ponedjeljak, 20.05.2024.
Odlazim
Samo još jedan grafit na oronuloj fasadi na tebe me podsjeća. I onaj miris proljeća, kad topole vjetar raznosi. Ja na starom biciklu niz ulicu se spuštam, tamo dolje prema zidu od kamena. U mislima onaj golub istetoviran s tvoga ramena, maše mi krilima. Doviđenja. Ostavljam pjesme koje pisao sam svima. Ostavljam šaš pored najljepše rijeke. I onaj ples što plesali smo na podiju zatvorene diskoteke. Doviđenja. Konobari. Svirači. Licitari sa starog placa. Zbogom tebi kralju svih pajaca. Ja odlazim. Neka pada kiša po pločniku gdje smo skupa hodali do škole. Neka druga djeca na istoj onoj klupi u parku se vole. I neka kraj svijeta ne bude barem još danas.
petak, 17.05.2024.
Da te mogu kupiti
Da te mogu kupiti, kupio bih te pjesmom. Podvalio ti stih ili dva. Proveo svojom kočijom kroz predgrađa sna. I dodirnuo ovlaš grudi, onako kao slučajno da je bilo. Da te mogu kupiti, kupio bih te pjesmom. Grijeh umotao u prozirni celofan. Poljupcima obasuo ti dan. Neka zadrhti ti tijelo. Eh da te mogu kupiti, kupio bih te pjesmom koju svira tisuću tamburaša. Onom istom pjesmom koja nekada bila je naša. Da te mogu kupiti, kupio bih te pjesmom.
Oznake: tebi
četvrtak, 16.05.2024.
Stranci
Mi se nikada nećemo sresti u polusjeni neke veže do koje jedva da dopire svjetlost ulične lampe. I nećemo nikada biti ljubavnici kakvi bi željeli da budemo. Ja ti nikada neću otkriti sve svoje tajne, a ti mi nikada nećeš pokloniti osmjeh. Naš život neće biti pisan u prozi i neće biti poput bilo kojeg stiha neke Šenoine pjesme. Ti češ tražiti mene u tuđim sobama a ja ću imati tebe u drugim ženama. Možda ponekad budemo u istom trenutku na istom mjestu ali se nećemo prepoznati. Proći ćeš pokraj mene i ne sluteći da sam to ja. A ja ću možda zastati na trenutak jer miris tvog parfema vrati me unatrag. Ali brzo ću nastaviti dalje niz ulicu pokušavajući da sakrijem slutnju i ne obazirući se na prolaznike.
Mi se nikada nećemo sresti u polusjeni neke veže, nećemo biti ljubavnici i ti mi nikada nećeš pokloniti osmjeh.
srijeda, 15.05.2024.
Koktel
Sve što mi treba su dvije, tri kapi bijelog ruma. Kockica leda. Miris bademovog ulja s tvoga tijela. Lagana nota što žicama se provlači. I jedan dodir. Dodir koji te svlači. E, sve što mi treba, koktel je isprepletenih tijela. Poljubac u praskozorje tuge. Plas na kiši ispod duge. I ta nota koja ti po grudima šeta, preko pupka pa do kraja svijeta ....
utorak, 14.05.2024.
Tuga ubija polako
Tuga ubija polako. Prikrade se poput lopova, na prstima, tiho. I kad se najmanje nadaš zabije ti nož u leđa. Tuga ubija polako. Pjesmom. Stihom. Spusti se po žicama gitare. Ubija svoje vjerne sluge, ubija vladare. Tuga ubija polako. Podmuklo. Za šankom plača ti piće. Tješi. Grli. Pod košulju se zavlači. I zadnju trunku samopoštovanja s tebe svlači. Tuga ubija polako. S osmjehom na licu. Raširenih ruku kao da u zagrljaj te prima. Ubija kada ne slutiš. Kad nikoga nema. Ubija u tebi tog posljednjeg boema.
