Nisam više pjesnik. Ni usamljeni svirač s gitarom. Nisam više ljubavnik što te krade. Nisam ni čovjek s onim posebnim darom. Nisam svemir. Nisam centar svijeta. Nisam tvoja tuga. Nisam sjeta. Ja nisam više prijatelj vjetru. I ne držim u rukama stih. Nisam vrijeme da pregazim prošlost. Nisam oprost koji tražiš od svih. I nisam više tama. Nisam krotitelj sna. Nisam šarena laža. Pod tvojim prozorom to nisam ja. Nisam osmjeh. Nisam dobro jutro. Nisam laku noć. Nisam oluja u tvome srcu. Ja više nemam toliku moć.
Gledao sam kako se vjetar uvlači pod tvoj poplun i kako se mjesec igra na zidu tvoje sobe. Gledao sam kako se smiješ pred ogledalom i te nacrtane usnice pretvaraš u poljubac. Slušao sam tvoje šaputanje dok si čitala Zlatarevo zlato. Čuvao sam te dok si plakala. Lupao sam vratima svaki puta kada ti bi vrata zalupila. Spavao sam kada ti bi spavala. Sanjao zajedno sa tobom. Bio sam tišina dok pjesmom svoju si pjesmu tražila. Bio sam u čaši porta što bi u usamljenim noćima ispijala. Suputnik u nemiru. Prijatelj u zavođenju. Tvoj uzdah, satira i jecaj. Vikao sam zajedno sa tobom. U svijetu čarolije otvarao sam ti vrata mašte. U ljubavnoj igri bio tvoja strast. Kad si to htjela bio sam dio tvojih djela. Tvoj ruž na tuđoj kragni. Ljubavnik u veži. Lopov. Bio sam tvoj stih, opijum i tuga ... Bio sam dio tvog začaranog kruga.
Zaigrao sam se bojama na tvojim golim grudima. Zaigrao sam se maglom. Taštinom. Zaigrao sam se vinom. Srcem. Zaigrao sam se sjenom. Jednom ženom. Strašću njenom. Zaigrao sam se tobom. Slobodom. Trenutkom tišine dok ljubim ti obline. Grijehom...
Kao da je kap maraske sakrivena u čokoladi
Zreli nektar što klizi po bradi
Šareni papir Griotte
Dio svemira, dio ljepote
Bijela slova na crvenoj laži
Dodir trenutka zamotan u ambalaži
*
Kao da je vjetar na vrhu ledenog brijega
Zapleten u konope pobjedničkog stijega
Dah vukova i pogled sove
Krik što mami sokolove
Mirna kao rijeka u dolini
Najljepša nota na violini
*
Kao ime isklesano na stijeni
Kao more što mornare krade svakoj ženi
Na trenutak divlja a opet tako svoja
Kao na nebu razlivena boja
Dio svemira, dio ljepote
Najbolje od Griotte
Život pjesnika je kao onaj gumb na tvojoj otkopčanoj bluzi. Kao karirana zakrpa na kaputu od vjetra ... To je pokušaj da se dosanja nedosanjano.
Život pjesnika je vrijeme u vremenu. Urezano srce na kamenu. Previše boja na malo platna. Karta nepovratna. To je tama što stanuje u svima nama.
Život pjesnika je samo jedan tužni ton s gitare. Previše za napisati ljubav a premalo za memoare.
Verus amicus est tamquam alter idem
U čaši kiselog domaćeg vina nazirala se ruševina. Jedan lik koji nisam ja. Pitao sam ... odakle me zna. Zašto moje ime izgovara u tišini. Zašto grebe po površini. Zašto me podsjeća na nju. Na tu kosu nestvarnu... Ja sam tvoja prošlost kaže ... Ponekad voda. Ponekad žega. Ja sam dio tvog alter ega. Verus amicus est tamquam alter idem. Hvata me za ruke. Vuče me ka sebi. Glavu u čašu gura. Zove u dubinu. Nameće mi sudbinu. Taj stvor što kaže da je moje drugo ja. Uzima mi mirni komad sna. Remeti ravnotežu. Nemirom se mojim hrani. Stvara tugu. Tjera e da upoznam drugu ... Kaže pusti mašti na volju. Navuci lažni osmjeh. Odbaci mrzovolju. Taj kontrast što buni. Što me grize. Što vodi nadomak reprize. Moja prošlost. Moj nemir. Moj strah. Taj čovjek što stanuje na vrhu bijelog stijega... moj zloduh, dio moga alter ega...Verus amicus est tamquam alter idem.
Tko može uzeti pastele i jednim potezom na papiru promijenit tok rijeke. Sjeni napraviti sjenu. Tko može svaki madež s tvoga tijela staviti u boje akvarela. Tko je čovjek što može urezati lik u stijenu. Od jednog rebra napraviti ženu. Tko je taj što se usudi da tkanjem u noći ljubav probudi. Tko to ima toliku moć da sav bijes pokretom tijela pretvori u nježni ples. Tko može gitari udahnuti dušu. Od riječi stvoriti stih. Tko može biti kao proljetni pljusak buran i snažan a opet tako miran i tih. Pokaži mi tog što na zidu može nacrtati najljepši grafit. Od najgoreg šunda stvoriti hit. Tko je taj što koncem veže zlatni vez. U boci gradi brod. Tko je taj čovjek što tisućama zvijezdi ukrasio je svod.
Ovo nije poziv na ples. Nije flert. Nije igra. Ovo nije stih što probada ti grudi. Nije poljubac koji te budi. Nije tama. Nije film. Ja stvarno nemam ništa s tim. To nije dodir od srebra tkan. Nije olujni vjetar, nije orkan. Nije to cirkus što putuje od grada do grada. To nije naša pjesma, naša balada. Nije orkestar što tužnu muziku svira. Nije to crna tipka s raštimanog klavira, Nisu to snovi, ni labirint od strasti. To je samo lopov koji će te krasti. Sakupljač srca. Taj džepar stari što tvojim grudima sad krstari. Nemir, grijeh i blud na djelu. Drhtaj orgazma na tvome tijelu.
Ja sam pothodnik. Bespuće grafita, imena i slika. Tama ... igrom svijetla prošarana. Tutanj vlakova iznad glave. Koraci što odjekuju popt strave. Spoj vlage, alkohola i urina. Ja sam pothodnik. Ja sam dubina. Dođi. Neka tvoja guza prošeta pokraj mene. Dobaci prestrašeni pogled na stepenice od cigle. Prođi pokraj razbijene boce konjaka i odbačene narkomanske igle. Dođi i zastani na trenutak da mogu uhvatiti dio tvojih snova. Požudu što tinja zakopana ispod bola. Dođi u pothodnik mojih ruku. Da zajedno ubijemo tugu. Jer ja sam pothodnik. bespuće grafita, imena i slika. Tama ... igrom svijetla prošarana.
Kradem te stihom
Kradem te ovim stihom u noći kad vino se krsti
Kad na tvome tijelu novu pjesmu ispisuju moji prsti
Kradem te stihom
Tugom
Otimam te nekom drugom
Dajem ti slobodu ptice
I vjetar što dodiruje ti lice
I strast
I nemir
Darujem ti cijeli svemir
Nitko ne zna napisati od tuge satkan stih ... kao taj artist. Kao da je pjesma sama sebe pisala. Uz čašu misnog vina. U predgrađu snova, dok suflira joj tišina. Kao da je vjetar podario joj dušu. Obukao joj haljinu za djeverušu. U trk natjerao Holsteinske konje.
Kao da je pjesma čovjek sa bojom neba u očima. Bijeli cvijet među žutim lopočima. Raskrvarena zvijezda u sazvježđu Mekka. Teretni vagon sporednog kolosjeka. Pjesma koja zove se imenom tame. Pjesma zbog koje uvijek potražiš moje rame ...
Nitko ne zna napisati od tuge satkan stih