Verus amicus est tamquam alter idem
U čaši kiselog domaćeg vina nazirala se ruševina. Jedan lik koji nisam ja. Pitao sam ... odakle me zna. Zašto moje ime izgovara u tišini. Zašto grebe po površini. Zašto me podsjeća na nju. Na tu kosu nestvarnu... Ja sam tvoja prošlost kaže ... Ponekad voda. Ponekad žega. Ja sam dio tvog alter ega. Verus amicus est tamquam alter idem. Hvata me za ruke. Vuče me ka sebi. Glavu u čašu gura. Zove u dubinu. Nameće mi sudbinu. Taj stvor što kaže da je moje drugo ja. Uzima mi mirni komad sna. Remeti ravnotežu. Nemirom se mojim hrani. Stvara tugu. Tjera e da upoznam drugu ... Kaže pusti mašti na volju. Navuci lažni osmjeh. Odbaci mrzovolju. Taj kontrast što buni. Što me grize. Što vodi nadomak reprize. Moja prošlost. Moj nemir. Moj strah. Taj čovjek što stanuje na vrhu bijelog stijega... moj zloduh, dio moga alter ega...Verus amicus est tamquam alter idem.