srijeda, 06.04.2016.
Klupa u perivoju
U polutami lanterne. U tišini četiri rijeke. Sjeo sam na klupu Vrbanićevog perivoja. Možda sam htio da je i ona negdje u blizini. Da sjedi na nekoj drugoj klupi, ispod nekog drugog drveta. Možda sam htio samo biti sam. Družiti se s mislima onako u prazno. Možda. Znam jedino da sam sjedio na klupi u Vrbanićevom perivoju, u polutami lanterne i u tišini četiri rijeke. Sumrak se već naveliko poigrao sjenama. Mirisala je stara smreka davno ukradena iz Nadbiskupova vrta. Koraci iz pravca Zvijezde su utihnuli. A ja sam sjedio na klupi u Vrbanićevom perivoju. Naišla je Tuga. Onako kao što samo ona može doći. Nenajavljena. Iz udaljenog nekog kuta. Sjela do mene a da nije ni pitala da li je mjesto zauzeto. Ona zna. Pogledali smo jedno drugo. Izvadila je Tuga iz kaputa bocu rakije. Otpila gutljaj i pružila meni. Nisam odbio. Nije bilo razloga reći Ne. Sjedili smo tako dalje Tuga i ja na klupi, u polutami lanterne i u tišini četiri rijeke. Htio sam ju pitati zašto je tu ali me preduhitrila. Rekla je i da ona razmišlja o nekome tko možda sada sjedi na drugoj klupi, ispod nekog drugog drveta, u nekom drugom dijelu Vrbanićevog perivoja. Klimnuo sam glavom i vratio joj bocu. Tuga se osmjehnula. Spremila bocu u unutarnji džep svog kaputa. Ustala. Napravila nekoliko koraka. Odjednom zastala. Okrenula se. Ima još jedna klupa gore na vidikovcu kod starog grada - reče mi - Ima i drvo slično ovome što nekad raslo je u Vranyczanyjevom rasadniku i sada krošnjom krije svjetlost lanterne. I tamo je tišina od četiri rijeke. A da li je tamo ona? – upitao sam. Nije. – odgovorila je Tuga i nestala. Još sam dugo ostao sjediti u polutami lanterne, u tišini četiri rijeke, na klupi Vrbanićevog perivoja.
