subota, 09.06.2007.
Problemi Demokracije
Kao što sam već najavio ranije, demokracija se kao oblik vladavine mora suočiti i nekoliko velikih problema, od kojih su možda najvažnija dva paradoksa demokracije koje ću sada izložiti. Zapravo, možda bolje da prvo izložim jedan daleko stariji problem koji je uočio već Platon u 4.stoljeću prije Krista, te riješenje koje je on smatrao prigodnim, kao i kritike koje su upućene tom obliku društvenog uređenja.
Platon i "Država"
Iako je to već toliko poznato da malo koga iznenadi, pretpostavljam da se ljudi i dalje pitaju zašto je Platon bio žestoki protivnik demokracije. Svima nam se čini da je to najpravedniji od svih do sada predloženih sustava, pa zašto je onda mudra osoba poput njega zastupala aristokraciju? Kao prvo, treba se naglasiti da riječ "aristokracija" zapravo znači jednostavno "vladavina najboljih"; kroz povijest je postalo normlano da se to povezuje s plemstvom pošto su se plemići smatrali najboljima, ali to nije jedino moguće shvaćanje; Platon je zastupao aristokraciju u kojoj su na vlasti trebali biti najbolji, ali ne zbog svog porijetla, već zbog mudrosti. Sad ću pružiti prigovor demokraciji kako bi ga vjerojatno složio Platon da danas živi.
Čini se sasvim razumno prihvatiti činjenicu da su različiti ljudi bolje upućeni u različite stvari; pekar bolje radi buhtle od vojnog pilota, a ovaj sigurno bolje upravlja avionom od pekara. Isto tako, možemo se složit da je upravljanje državom vjerojatno jedan od najvažnijih poslova; zašto onda državom upravljaju neupućeni i nestručni ljudi? Zašto da narod odlučuje o državnom proračunu, kad su u tome daleko stručniji ekonomisti, zašto da donosi zakone, kad su u to bolje upućeni etičari i pravnici? Usporedimo li državu s nekim velikim poduzećem, jel' pametno da tim poduzećem upravljaju svi radnici koji su u njemu zaposleni? To se inače zove radničko samoupravljanje, bilo je popularno u Jugoslaviji i nije baš dalo željene rezultate; stvar je u tome da za vođenje poduzeća trebaju neke vještine koje klasični radnici nemaju; ako govorimo o poduzeću koje proizvodi automobile, radnici su u njemu završili automehaničarsku školu, možda strojarski ili elektrotehnički fax, ali teško da su studirali ekonomiju. A za upravljanje takvim poduzećem ključno je upravo znanje iz ekonomije; nužno će nastati situacije u kojima će odluke većine radnika biti suprotne od onih koje bi donio diplomirani ekonomist, a to znači da će se poduzećem loše upravljati.
Zato se Platon i protivi demokraciji, ona bi zapravo dala vlast onima koji ne znaju kako dobro upravljati, a to sigurno nije racionalno. On se zalaže za podjelu poslova i dužnosti kako bi se što bolje organizirala država; svatko treba raditi ono što najbolje zna, prema tome samo rijetki trebaju vladati državom, i to oni koji su najmudriji, pošto je mudrost nužna osobina za dobro upravljanje državom. Isto tako, vojsku trebaju činiti oni koji su najbolji u ratovanju, dakle hrabri i snažni, te isto vrijedi i za svaki posao koji postoji, trebaju ga obavljati oni koju su u njemu najbolji. Jasno, oni koji upravljaju ne bi trebali vladati za svoju osobnu korist, već u korist cijele zajednice.
Ovo ne samo da je kritika demokracije, već je i skica novog poretka za kojeg Platon misli da je puno bolji. No i tome se mogu uputit neke kritike; kako ćemo kontrolirati ove koji su na vlasti? Dioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku je možda dobra ideja, ali i dalje nam ne jamči da će kontrola ići kako treba, zapravo je moguće da se sva tri oblike vlasti udruže i legaliziraju tiraniju. Jasno, tu je i problem sukoba interesa države i interesa većine; možda je nešto objektivno najbolje za zajednicu, ali većina se s time ne slaže; dal' to stvarno vodi najvećoj sreći zajednice, ako većina ne razumije zašto je to dobro i smatra da treba biti drugačije?
Druga velika kritika koja se upućuje Platonu je odgojna uloga koju je namjenio državi; prema njemu država mora od najranije dobi odgajati djecu da se specijaliziraju za određenu djelatnost. Ovdje se naziru elementi totalitarnih sustava, pošto je odgoj podređen opstanku države, nema slobode izbora već svatko treba raditi ono što mu najbolje ide; prema tome, neko snažno dijete odgajalo bi se za vojnika iako možda mrzi rat i ubijanje. Sve je podređeno državi, uključujući osobne slobode i sreću pojedinaca.
Paradoks Richarda Wollheima
Ovaj je problem najlakše prikazati na nekom konkretnom primjeru; zamislimo da se ja protivim lovu na jelene i želim da se donese zakon koji će ga zabraniti. Većina se pak složi da neće prihvatiti tu zabranu o lovu. Sad se ja nalazim u poziciji da imam dva opravdana vjerovanja; prvo je da je lov na jelene nešto loše, i uz njega stoji argumentacija kojom mi je to prvi put uopće palo na pamet, a drugo je da je lov na jelene opravdan pošto većina tako misli. Tako dolazim do kontradikcije; iz jednih razloga smatram da se lov na jelene treba zabraniti, iz drugih da je pogrešno zabraniti lov na jelene.
Na ovaj je paradoks pružen i odgovor; ja mogu nastaviti vjerovati da se lov na jelene treba zabraniti, ali isto tako mogu vjerovati da je pravo većine da vjeruje u nešto pogrešno, sve dok to ne dovodi u pitanje osnove na kojima počiva demokracija. Ovo bi bio zadovoljavajuć odgovor za nekog tko zastupa populističku teoriju, ali za liberala sigurno ne bi bio dobar; zamislimo da većina odluči nešto s čime se ne slažemo, i to nešto što je moralno pogrešno, recimo da odluči pobiti sve više od 2 metra. Ja bi prema ovome trebao vjerovati da je to nešto loše, ali isto tako trebao bi to tolerirati jer je to volja većine? Pa jasno da volja većine to ne može nikako opravdati, i ja to ne bi trebao tolerirati jer je to moralno pogrešno, ili točnije, pošto ja to smatram moralno pogrešnim.
Paradoks Anthonya Downsa
Ovaj paradoks predstavlja nešto bolji prigovor demokraciji i pokazuje kako zapravo jedini način da demokracija opstane jest da ljudi budu neracionalni. Točnije, da su upravo oni koji određuju tko će biti na vlasti, a time i sami vladaju, neracionalni. Polazi se od ideje da su šanse da će naš glas na izborima nešto promjeniti neizmjerno male, tisuće je puta vjerojatnije da ćemo dobiti sedmicu na lotu nego da će naš glas nešto promjeniti. Nije li, prema tome, racionalnije ne glasati i to vrijeme provesti na neki bolji način? Ako već zbog izbora imam slobodno popodne, nije li pametnije da fino napravim roštilj i dobro se odmorim nego da idem na izbore i izgubim sat-dva, kad je šansa da moj glas utječe na konačni izbor tako mala? Prema tome, izaći na izbore je neracionalno, i oni koji izlaze na njih i time određuju tko će biti na vlasti su zapravo neracionalni.
A opet, neki će se zapitati što ako svi budu racionalni, onda nitko neće glasati na izborima, a to znači pad demokracije i, pretpostavimo, veliku štetu za društvo. Tako ovo postaje paradoks, jer mi je racionalno ne izaći na izbore (pošto moj glasi ionako praktički ništa ne znači), a opet je racionalno izaći na izbore jer ukoliko nitko ne izađe dolazi do pada demokracije.
Uz broje probleme koje sam nabrojao kroz prijašnje postove, ova tri čine osnovu kritike svih demokratskih teorija. Mislim da se nipošto ne smije zaboraviti na njihovu snagu, te da se stalno treba težiti usavršavanju demokracije i njezinih procedura, ali oni sami nisu dovoljni da se demokracija odbaci. Možda je za kraj najbolje ponovo citirati Churchila i reći da je demokracija najgori oblik vladavine, osim svih ostalih koju su do sada predloženi.
- 01:56 -
