srijeda, 11.04.2007.
Participativna teorija
Participativna demokracija se zbog velike sličnosti često zamjenjuje s direktnom demokracijom, no razlike ipak postoje i ističu se u tome što participativna demokracija ne negira važnost institucija predstavničke demokracije. Nije baš lako istaknut glavne predstavnike ovog tipa demokracije jer su je brojni filozofi i politolozi zahvatili samo djelomično, ali ipak se mogu spomenuti J. J. Rousseau i Carole Pateman, danas zastupnica radikalnog feminizma. U nedostatku direktnih izvora o ovoj temi pružit ću samo kratak pregled, ne služeći se literaturom, i pokušati istaknuti najvažnije karakteristike participativne demokracije.
Činjenica je da su u današnje vrijeme ljudi prvenstveno koncentrirani na svoja osobna prava, a ne brinu previše o tome koliko utjecaj imaju u politici. Današnjem je čovjeku daleko bitnije da mu nitko ne može ograničiti kretanje, oduzeti vlasništvo ili zabraniti da sluša vrstu glazbe koju želi, a nije ga previše briga koliki utjecaj ima u zajednici. Recimo, u vrijeme stare Grčke bilo je potpuno suprotno; građanin Atene nije imao nikakva zajamčena osobna prava, narodna je skupština mogla raspravljati i odlučivati o bilo čemu, ali je isto tako svaki građanin (ovdje ne mislim "svaki stanovnik", nego svatko sa statusom građanina) mogao na zasjedanju narodne skupštine reći što misli, obrazložiti to i pokušati drugima objasniti zašto smatra da tako treba biti. Drugim riječima, iako se moglo odlučivati o svemu, građanin je i sam sudjelovao u tom odlučivanju; ovakav tip demokracije danas nije moguć (o tome piše Benjamin Constant u svom djelu "O slobodi u antičko i moderno doba"; kao prvo, zajednice unutar kojih bi se trebalo odlučivati danas su tisuće puta veće, drugo, u Ateni su u to vrijeme bile tisuće robova tako da građani nisu trebali raditi i brinuti za vlastiti opstanak, tako da im nije bio problem provesti svako popodne u narodnoj skupštini, i treće, stalna prisutnost rata u Ateni jednostavno nije dozvolila stvaranje osobnih sloboda jer je u svakom trenutku postojala mogućnost da će se morati žrtvovati određene članove zajednice kako bi ona opstala), ali su ga zastupnici participativne demokracije uzeli sebi kao uzor, te odlučili izložiti model koji će praktično biti prihvatljiv, a temeljit će se na što većem i aktivnijem sudjelovanju pojedinaca u odlučivanju.
Zastupnik participativne demokracije progovorit će današnjem čovjeku da previše pažnje posvećuje osobnim slobodama, a da zapravo nije svjestan koliko su one zapravo ovisne o globalnoj situaciji u svijetu. Neracionalno je zatvoriti se u svoj mali svijet uvjeren da na njega neće utjecati promjene koje se događaju oko nas; mi velikim dijelom ovisimo o situaciji u kojoj se nalazi zajednica u kojoj živimo. Prema tome, trebamo brinuti i o stanju zajednice, ne samo o našim osobnim pravima. Kakve je to demokracija, vladavina naroda, u kojoj narod stvarnu moć da odlučuje ima jednom u četiri godine? Participativna demokracija želi ukinuti tu pasivnost kod ljudi, želi ih direktno uvući u odlučivanje o važnim pitanjima koja se između ostalog tiču i njih samih, i ovdje se služi prevenstveno sredstvima direktne demokracije, referendumom, pravom na sudjelovanje u savjetodavnim tijelima koja pripremaju zakone, te svim drugim mirnim načinima kojima se utječe na vlast. Demokracija nije moguća u društvu pasivnih ljudi. Zastupnici participativne demokracije žele ukazati na nužnost našeg aktivnog sudjelovanja u politici, i ističu to kao jedini zadovoljavajući model demokracije. Treba razlikovati participativnu demokraciju od nekakvog anarhističkog samopravljanja; zastupnici participativne demokracije prihvaćaju parlament, izbore i sve institucije predstavničke demokracije, svjesni da se neka pitanja ne mogu riješiti putem direktne demokracije, ali uz njih zahtjevaju što aktivnije bavljenje politikom od strane naroda, raznim peticijama, prosvjedima, manifestacijama, udrugama i slično.
Zastupnici participativne demokracije neće se složiti na pitanje kolike ovlasti treba imati većina u politici; jedan će manji dio tvrditi da neke osnovne slobode ipak moraju postojati neovisno o volji većine, ali iapk dominira teza kako većina treba imati potpunu slobodu u odlučivanju, te se može dodirnuti apsolutno svega. Ovo naizgled odbojno stajalište počiva na utopijskom gledištu J. J. Rousseau-a izraženom u "Društvenom ugovoru"; on u svom djelu opravdava vlast i pravo većine, ali ističe i kako bi ljudi u političkom djelovanju trebali razmišljati. Rousseau stvar izlaže poprilično jednostavno; prije nego što je nastala prva zajednica ljudi su živjeli samotno i svatko je imao neograničeno, tzv. prirodno pravo. Ljudi su shvatili da će im život biti puno jednostavniji ako se udruže i uđu u zajednicu (lakše će se braniti od drugih ljudi i životinja, graditi zahtjevnije projekte poput irigacionog sustava i slično), ali su ulaskom u zajednicu morali reducirati svoje prirodno pravo. Rousseau tvrdi da čovjek ulaskom u zajednicu gubi svu svoju slobodu kako bi je ponovo stekao; ovako on to objašnjava: ulaskom u zajednicu čovjek se odriče svih svojih prava i sloboda, a za uzvrat dobiva prava i slobode da sudjeluje u upravljanju zajednicom. Međutim, i Rousseau je donekle (ne tako jasno kao Mill) bio svjestan opasnosti tiranije većine, i zbog toga je smatrao da unutar zajednice pojedinci uvijek moraju gledati na dobrobit same zajednice, ne na vlastitu korist.
Uzmimo za primjer da je moja zajednica u ratu, i da se nekog treba poslati na samoubilački zadatak, i ja budem izabran. Taj izbor neće biti učinjen iz sebičnih razloga od strane drugih (da oni ne budu izabrani), nego upravo zato jer oni smatraju da sam ja najpogodnija osoba za taj zadatak; ili je najveća mogućnost da ću ga ja uspjeti izvršiti ili ću ja najmanje nedostajati zajednici (ne misli se emotivno nedostajati, nego čisto ekonomski, manja će šteta biti ako ja poginem nego netko drugi); isto tako, pošto odlučujem (jer i ja imam pravo sudjelovati u izboru) i gledam na dobro zajednice, a ne na osobni profit, i ja ću glasati da ja budem poslan na samoubilački zadatak, jer je to najisplativija varijanta za zajednicu. Ali zašto tolika požrtvovnost zajednici? Na ovo se može uputiti komunitaristički odgovor: a što bi mi bili da nema te zajednice? Ovo bi na neki način moglo zaobići tiraniju većine, jer bi zapravo svi odlučivali prema općem interesu, a ne svom osobnom. A ako se moje mišljenje unatoč tome protivi mišljenju većine, ja sam dužan pokoriti se jer to dugujem zajednici.
Već i ovakva ideja je mnogima odbojna, a treba se naglasiti i da je veoma nerealno, barem za današnje prilike, očekivati od ljudi da odlučuju za opće, a ne osobno dobro. Možda bi ovakva demokracija, kakvu je predlagao Rousseau, i bila zadovoljavajuć model kad bi ljudi stvarno tako odlučivali, ali činjenica je da ljudi danas tako ne razmišljaju, te je njen glavni problem, kao što je to istaknuo Oscar Wilde, što "it would take too many evenings".
Mnoge se kritike mogu uputiti ovoj teoriji, od gore navedenog problema oko načina razmišljanja i odlučivanja ljudi, koji se bitno razlikuje od onog kako je predviđao Rousseau, pa do činjenice da većina ne mora uvijek biti u pravu. Međutim, kako se onda mora postaviti pojedinac? Ako je većina nešto odlučila, a on smatra suprotno, treba li on nagovarati većinu da se predomisli (jer bi korisnije za sve bilo da se učini po njegovu, ako je u pravu, a recimo da je), ili pak treba prihvatiti odluku većine svjestan da će to zapravo, iako s dobrim namjerama većina, zapravo štetiti zajednici?
Najbrojnije su kritike koje bi uputili zastupnici liberalne teorije demokracije; kako većina može imati pravo da krši osnovna prava svakog čovjeka? Zašto bi većina ljudi mogla odlučivat tko će umrijeti, a tko ne; pa čak i ako racionalno odlučuju, i dalje je to moj život i samo ja imam pravo odlučivati što ću raditi s njime. Ovo se sada nastavlja u dugu raspravu koju ću samo jednim dijelom obuhvatiti u eseju o liberalnoj teoriji demokracije, a većinu ću preskočiti jer, kako bi Wilde rekao, "it would take too many evenings".
- 03:16 -
