srijeda, 17.01.2007.
Kritike skepticizma
Kad se malo bolje pogleda čitava se epistemologija razvila kao odgovor skepticizmu; svaka epistemološka pozicija koja tvrdi da bilo što znamo (ili možemo znati) mora se obraniti od argumenata skepticizma. Međutim, činjenica je da i sam skepticizam ima neke svoje probleme; mnogi filozofi smatraju da je skepticizam neodrživ i teorijski i praktički; teorijski jer je kontradiktoran, praktički jer onemogućuje bilo kakvo djelovanje. Ja sam inače zastupnik skepticizma tako da mi je poprilično stalo da se na ove kritike nađu adekvatni odgovori; antički su skeptici poradili na tome ali su rupe u njihovoj argumentaciji ipak ostale.
Prvo se može postaviti pitanje na što se skeptik oslanja kada sve dovodi u pitanje; induktivni i deduktivni zaključak, princip bivalencije, pojam istine, zakoni logike, sve su to stvari koje skeptik koristi, ali kako se može pouzdati u njih kad sam tvrdi da ništa ne zna. Možda na prvi pogled ovo izgleda kao ozbiljna kritika, ali skeptiku nije teško dati odgovor: on ne vjeruje u njih, ali ih koristi kako bi drugima pokazao da ne znaju. Drugim riječima, skpetik koristi upravo ono što drugi tvrde da znaju kako bi im pokazao da ne znaju, može se reći da ih skeptik napada njihovim vlastitim oružjem. Prema tome ovaj prigovor nema potrebnu snagu i možemo ga odbaciti kao neprimjerenog.
Drugi je problem ipak nešto veći i dosta ga ljudi relativno rano uočava: skeptik tvrdi "Znam da ništa ne znam.", ali kako onda može znati da ništa ne zna ako stvarno ništa ne zna. To je kontradiktorna, samo-pobijajuća tvrdnja, kao i primjerice "Istina je da ništa nije istina.", i ako se takva tvrdnja nalazi u osnovi neke teorije ona odmah pada kao kontradiktorna u svojoj biti. Međutim, skeptici su razvili dva načina obrane; Akademski su skeptici tvrdili da ne znaju ništa osim toga da ne znaju, te za njih "Znam da ništa ne znam." nije bila kontradiktorna teza jer se sama riječ "znam" u njoj iznosila u dva logička reda; "ništa ne znam" je logički prvi red i može se, primjerice, odnositi na znanje o vanjskom svijetu, dok je ovaj "znam" s početka logički gledano drugi red i odnosi se na znanje o znanju. Prema tome, Akademski su skeptici uspjeli izbjeći kontradikciju, samo je pitanje pod koju cijenu. Naime, sad više ne možemo tvrditi da ništa ne znamo u drugom logičkom redu, pošto smo u dokazivanju tvrdili da možemo imati znanje o znanju, nego se naše neznanje odnosi samo na vanjski svijet. Jasno, možemo mi to donekle i proširiti, ali nikad ne možemo sumnjati u naš razum pošto je on ovdje temelj na kojem leži drugi logički red, dok prvi leži na percepciji za koju se svi slažu da nas može varati. Međutim, činjenica je da nas i razum ponekad vara, pa prema tome nikad se ne možemo potpuno u njega pouzdati, a prema tome nikad ne možemo znati da znamo da ništa ne znamo. Ovo je veliki problem na koji antički skeptici nisu ni tražili odgovor pošto se njihov skepticizam i odnosio samo na percepciju, ali otkako je od Descartesa pod metodičku sumnju do određene mjere doveden i razum, potrebno je naći neki novi odgovor da bi se spasio akademski skpeticizam.
Drugi smjer čini radikalni pironovski skepticizam koji tvrdi da ne znamo čak ni to da ne znamo. Treba se odmah primjetiti razliku da oni za razliku od kolega s Akademije ne uvode dva logička reda nego sve tvrde u istom; prema tome, možemo stvarno zaključiti da je njihova teza kontradiktorna. Skeptik može tvrditi da ne zna i da ga nije briga što mi tvrdimo da su njegove teze kontradiktorne (on može čak reći da ne zna da su kontradiktorne), ali problem je u tome što je skpetik taj koji je započeo raspravu, pa mora i raspravljati prema pravilima koja su na početku određena.
Drugi prigovor skepticizmu jest da je u praksi neodrživ; pravi skeptik ne može živjeti svoju filozofiju jer će, ako bude odbijao vjerovati u sve stvari svijeta oko sebe, jako brzo nastradati ili umrijeti od gladi. Antički su skeptici tvrdili da je svaki sud jednako vjerojatan kao i njegova negacija; dakle, jednako je vjerojatno da je ispred mene zid kao i da ispred mene nije zid. Pa zašto da onda idem kroz vrata, kad je između ostalog jednako vjerojatno da tamo jesu vrata kao i da tamo nisu vrata?
Ovdje se skeptici opet dijele, ovaj put na ruralne i urbane skeptike: ruralni pironizam (kojeg je zastupao i sam Piron) ostaje pri tezi da, pošto ništa ne znamo, trebamo se tako i ponašati. Tako je primjerice Piron šetao Grčkom, upadao u svaki jarak i udarao u ograde, za njega su se brinuli učenici (zahvaljujući kojima je vjerojatno toliko i poživio), ali mislim da je jasno da je tako nemoguće živjeti (jasno, osim ako nemamo hrpetinu požrtvovnih i predanih sljedbenika). Urabni skepticizam bio je daleko manje radikalan i zastupali su ga Sekst Empirik i većina ostalih skeptika; oni su živjeli sasvim normalno i to opravdavali razlikovanjem samih stvari od onoga kako nam izgledaju. Dakle, ja ne mogu nikad znati kako nešto izgleda neovisno o meni, mogu znati samo kako to meni izgleda; prema tome, ja se mogu ponašati sukladno s onime što "znam" o tome pošto to i nije znanje jer ne odgovara nužno realnosti nego samo mojoj slici realnosti. Sekst je kao primjer često navodio slatkoću meda; ja mogu znati da je meni med sladak, ali nikad ne mogu znati kakav je med sam po sebi. (Da usput naglasim i jednu od glavnih razlika između modernog i antičkog skepticizma, iako nema sad direktno veze s ovim; antički će skpetik tvrditi da ne možemo znati ništa o svijetu oko nas osim kako nam izgleda, moderni će pobijati čak i to, reći će da ne možemo znati ni to što mislimo jer nikad ne možemo biti sigurni da su to naše misli. Čovjek može misliti da je sretan i antički bi skeptik rekao da se u to ne može sumnjati, ako je sretan onda zna da je sretan jer je upravo on sretan i nemoguće je da to ne zna. Međutim, moderni skepticizam donosi argument iz hipnoze; moguće je da nas netko hipnotizira i uvjeri da smo sretni, ali mi to zapravo nismo. Isto tako, psihoanaliza je pokazala da znamo daleko manje nego što se to ranije mislilo o našim vlastitim mentalnim stanjima, pošto postoji i dio nas (podsvijest) kojeg nismo direktno svijesni.) Međutim, Sekst je tvrdio da se trebamo prepustiti nagonima i živjeti pouzdajući se u ono kako nam stvari izgledaju, iako nikad nećemo moći znati kako one izgledaju same po sebi. Drugi ovdje mogu prigovarati jer se onda skeptik svojim ponašanjem ne razlikuje puno od dogmatika, ali meni se ne čini da je ovo dovoljno snažan prigovor da bi ozbiljnije uzdrmao skepticizam.
- 00:42 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
