ponedjeljak, 08.01.2007.
Nightwish
Trebao bi sad pisat seminar o Riječkom statutu ali imam osjećaj da sam danas potrošio i previše vremena na tu nezahvalnu temu, pa da se malo odmorim i da stavim nešto na blog pošto već dugo nisam, mogao bi napisat i koju riječ o Nightwishu. Meni osobno najdraži bend iako ga u zadnje vrijeme ne slušam previše, prvi sam ga put čuo pred dvije godine, baš negdje u ovo zimsko vrijeme, u četvrtom razredu gimnazije... Da bi obuhvatio sve što o Nightwishu želim reći i sve što zaslužuje da bude rečeno trebalo bi mi dosta vremena, u svakom slučaju daleko više nego što ga sad imam, ovih nekoliko noćnih sati, a pošto sam ipak odlučio što prije objaviti ovaj post morat ću ga nekoliko puta u kasnijim vremenima editirat i nadodat opširne recenzije stvari na koje se još nisam osvrnuo... Ovo bi kao trebao bit predgovor (kad pišem bilo što veće od rečenice uvijek si u glavi zacrtam strukturu teksta, tako i sad), svira mi "Dead Boy's Poem", Earl Grey je odmah do tipkovnice, mogu polako počet...
 |
Svrstati Nightwish u neki od žanrova metala i nije baš lako, iako se većina fanova, kao i glazbeni kritičari, slažu da njegova glazba najviše odgovara Symphonic metalu s jasnim karakteristikama Powera. Mnogi slabije upućeni misle da je to Gothic bend, ali osim ženskog vokala i nekih lyricsa nema baš sličnosti s tim žanrom. Ideja o stvaranju benda nastala je jedne večeri dok je Tuomas sjedio s prijateljima oko logorske vatre, u srpnju 1996. Vrativši se u civilizaciju počeo je okupljati bend, tako da je u svojim počecima Nightwish imao tri člana: Tuomas, Tarja i Emppu. Kasnije im se pridružuje i Jukka, akustične se gitare zamjenjuju električnima, i nastaje prvi album, legendarni "Angels Fall First" (istoimena pjesma mi upravo svira). Ovime je formiran prepoznatljiv stil benda koji će uz manje varijacije biti prisutan u svim albumima sve do 2004. i do njihovog posljednjeg albuma, "Once", za kojeg mnogi tvrde da je izgubio ono nešto što je Nightwish razlikovalo od drugih bendova. Iako je prema brojnim fanovima ovo najbolji album, svjetska ga javnost u to vrijeme nije prepoznala i najveće je dostignuće bilo 8 mjesto na finskoj glazbenoj ljestvici na koje su se popeli s pjesmom "The Carpenter".
Nakon što su se Jukka i Emppu vratili iz vojske u bend dolazi basist Sami Vänskä, te započinje stvaranje novog albuma koji je snimljen pred kraj 1998.godine.
Na dosta sam mjesta na internetu i u pojedinim časopisima naišao na podatak da je to, uz "Century Child", najbolji Nightwishov album, a slično tvrde i brojni ljudi koje poznajem, te se jednostavno moram složiti sa svima i reći da "Oceanborn" stvarno zaslužuje tu titulu, iako je meni osobno draži ovaj drugi, ne toliko zbog same glazbe (iako i zbog nje), nego zbog asocijacija koje uz njega vežem. Klasično, 10 pjesama, kao i većina Nightwishovih albuma, zadnja jako upečatljiva, savršeni prijelazi s pjesme na pjesmu (nisu samo nasumice nabacane na CD, već se vidi da tako posložene tvore jedinstvenu cjelinu). Neću sada analizirati svaku posebno, nego samo one najupečatljivije...
Gathsemane - Za neupućene, pjesma je dobila naslov prema vrtu u kojem je Isus u teškoj kontemplaciji proveo noć prije nego što je razapet na križ. Hm, iako se teolozi tome protive, slažem se sa Kierkegaardom kada tvrdi da su ti trenutci, ta tjeskoba i očekivanje, bili za Krista teži nego same muke na križu. Ali sad se neću previše osvrtati na teologiju i dansku filozofiju, nego na pjesmu... Počinje dosta izravno, do izražaja posebice dolaze klavijature, čak i ne toliko dinamikom, već se jednostavno osjeća potreba za nekom glazbenom temom, i onda je Tuomas savršeno iznosi, tako da se gotovo može reći da klavijature dominiraju, iako ih se jedva može čuti... Ritam veoma izražen, posebnog ugođaja, stvara jedinstvenu atmosferu koja se proteže kroz čitavu pjesmu i zapravo joj daje određeni svojstveni karakter; jer pjesma prikazuje kako u određenim trenutcima i samo razmišljanje može biti bolno... Sam tekst je jako dobar, postoji mnogo djelova koje bi želio citirati, ali ne mogu sve pa ću se osvrnuti samo na neke...
"Enchantment has but one truth:
I weep to have what I fear to lose"
Jako lijepo rečeno, ovaj se zadnji stih može shvatiti na toliko različitih načina, ovisno o situacijama i kontekstu... Ali bit je u samoj moći izraza, kad ga se ponovi gotovo da ostavlja određenu tišinu iza sebe kada svatko pokušava zaključiti što se željelo reći... jako dobro...
Pjesma nastavlja dalje, polagano se raspliće, do samog kraja teksta, također prekrasnih stihova:
"Without you
The poetry within me is dead"
Jako lijepo... pogotovo kad to Tarja kaže... i zatim, bez ikakve stanke, slijedi genijalni instrumentalni dio, koji se od početka razlikuje samo po tome što više nema onako jasne teme klavijatura, već je sve izmješano, spojeno u jedno, a opet tako genijalno zvuči... jedino mi se kraj ne sviđa, preklasičan završetak za tako dobru pjesmu...
Devil & The Deep Dark Ocean - Za veći dio ove pjesme mogu reći da mi se baš pretjerano ne sviđa, ali neki su djelovi jako impresivni, bila bi šteta da ih ne spomenem... posebice onaj središnji instrumentalni dio, kad samo pomislim kako bi genijalno da ga izvede simfonijski orkestar... I onaj drugi dio, po kojem samu i pamtim, je zadnja minuta, prekrasna melodija, bez prevelikih prijelaza, a opet raznolika, prijašnja svađa muškog i ženskog vokala nestaje, Tarjin glas ponovno pjeva odu pomirenja i novog početka...
"We shall come to set the dolphins free
We shall wash the darkened bloodred sea
Our songs will echo over the mountains and seas
The eternity will begin once again in peace"
Sacrament of Wilderness - E ovo je genijalna pjesma... malo agresivnog ritma (Hm, vjerojatno nekima nije uopće takva, ali uzmite u obzir da ja slušam daleko sporije stvari), ali baš kako treba... Lyrics je jako dobar, pun iznimno jakih izraza i slika, samo mu fali malo povezanosti da bi bio savršen... Mislim da je uzor uzet iz Tolkienovog Silmarilliona, kamo je opisan prvi susrat vilenjaka i ljudi, ali u to nikako ne mogu biti siguran. Bilo bi uzaludno opisivati glazbu riječima, samo ću još istaknuti par lijepih scena, tako fantasy da im se vječno divim...
"An encounter, symbolic, yet truthfull
With a hungry choir of woods
An agreement immemorial to be born"
"Dulcet elvenharps from a dryad forest
Accompany all charming tunes
of a sacrament by a campfire
A promise between the tameless..."
Swanheart - Ovo mi je jedna od najljepših pjesama, ne samo s ovog albuma, nego uopće. Počinje tako lagano, jasno, drugačije od svih drugih, udaljeno... Kroz gotovo cijelu pjesmu dominiraju violina i klavir, ona iznosi temu, a on je prati, istovremeno nenametljivo, a opet ravnopravno... Tarja to savršeno pjeva, slike su iznimno jake, kao i kod nekih drugih pjesama Nightwisha utemeljene na Andersenovim bajkama...
"A wintry eve
Once upon a tale
An Ugly Duckling
Lost in a verse
Of a sparrow's carol
Dreaming the stars…"
Sada slijede tri dobre pjesme, posebno mi se sviđaju dijelovi pjesme "The Riddler", kad Tarjin glas odlazi tako visoko da ga je moguće samo zamisliti, a nemoguće zvukovno interpretirati... (slušao sam sestru kad je pokušavala, ali to je i ostalo na pokušajima... "The Pharaoh Sails To Orion" mi se baš pretjerano i ne sviđa, osim zadnje dvije minute, tu se nalazi jedna jako dobra glazbena tema.
Walking in the Air - Hm... mislim da rijetki ne znaju za ovu... iznimno lagana, ambijentalna pjesma, gotovo da možete osjetiti kako se polako lebdeći dižete iz naslonjača, ritam nije pretjerano naglašen, a ako se na njega i posveti pozornost, djeluje iznimno uspavljujuće, opuštajuće, može se reći leteće... Meni jedna od veoma dragih stvari Nightwisha. U zadnjoj trećini tema postaje malo življa, ali nipošto poput one iz, recimo, pjesme "Sacrament of Wilderness". Lyrics je usko povezan s temom i ugođajem pjesme... I na kraju završava kao što i počinje, polako se stišava i ostaje samo blagi ksilofon kojeg naposljetku proguta tišina...
Nešto kasnije Nightwish za boravka u Njemačkoj snima "Sleeping Sun", meni jednu od najljepših pjesama koje su ikad skladane.
Bend je 2000. sudjelovao na natječaju za pjesmu Eurovizije s pjesmom "Sleepwalker" te je završio na drugom mjestu, iako je dobio najviše glasova gledatelja... Sljedeći album, "Wishmaster", proslavio je bend u Finskoj, tri je tjedna bio najprodavaniji album, a nakon njega Nightwish počinje svirati i izvan Finske, po Europi i Americi.
Godinu kasnije snimljen je "Over The Hills And Far Away", na kojem su se uz četiri nove pjesme nalazile i snimke nekih pjesama s koncerta. Najpoznatija pjesma imala je ime kao i album, a zapravo je prerada starije pjesme Gary Moorea.
Nightwish nastavlja s radom na novom albumu i 2002. izlazi Century Child...
Ovo je ujedno i prvi album Nightwisha koji sam dobio... bilo je to pred točno dvije godine... Zapravo, dobio sam ga zbog samo jedne pjesme – Ellyjobell i ja smo imali manju raspravu oko djela A.L.Webbera “The Phantom of the Opera”, i onda sam od nje dobio CD da poslušam obradu Nightwisha... međutim, nije to bila prva pjesma koju sam čuo, jer sam počeo slušati od početka albuma, i tako...
Bless the Child - Ovu ću pjesmu vječno pamtiti – bila je prva koju sam čuo, i stvarno me nije razočarala. Prvo onaj početak... polagano i paraleno rastu dinamika i napetost; sve počinje tako mističnim i opet melankoličnim vokalima u pozadini, postepeno se gradi, i onda dolazi sam uvod: “I was born admist the purple waterfalls...”. I ono što je najbitnije, vokali u pozadini ne prestaju, stalno se mješaju s instrumentima, predivno nešto... I kad misliš da ne može biti bolje, Tarja tek počne pjevat... A sam tekst me je također oduševio; inače obožavam kad su stihovi zapravo u obliku pitanja, kao ovdje... I to ne pitanja poput: “Majko mojaaa, zašto meee jeee ostavilaaa...”, nego nešto stvarno drugčije... (a možda i ne, ali stvarno ne mogu biti objektivan...)
“Where have all the feelings gone?
Why has all the laughter ceased?
Why am I loved only when I’m gone?
Gone back in time to bless the child.
How can I ever feel again?
Given a chance would I return?
Why am I loved only when I’m gone?
Gone back in time to bless the child.”
E ovo su za mene dobra pitanja. Ma savršeno... i onda dolazi do vrhunca:
“Think of me long enough to make a memory.
Come bless the child one more time.”
Zadnje ponavljanje ovih stihova, u kombinaciji s naglašenim vokalima iz pozadine i instrumentalnom pratnjom, je definitivno jedna od najljepših dionica koje je stvorio Nightwish, a ujedno i jedna od najljepših dionica koje sam ikada čuo...
I za kraj opet onaj glas praćen vokalima... polakano se smanjuju dinamika i sama napetost da bi, trenutak pred sam završetak, ponovno poskočili i najavili sljedeću pjesmu, End of All Hope...
Dead to the World - Hm... neću ići sve po redu, tako bi trajalo i trajalo... Da mi je netko opisivao ovu pjesmu, vjerojatno bi rekao da mi se neće sviđati kad je poslušam. Općenito, ne volim kad muški vokal ima dominantnu ili barem ravnopravnu ulogu, ali u ovom slučaju moram priznati da nastaje iznimka. Možda me sama melodija i nije toliko impresionirala koliko i lyricsi; koriste se stvarno genijalni oksimoroni poput:
I studied silence to learn the music.
I joined the sinful to regain innocence.
... koji, povezani u kontekst pjesme, imaju daleko dublje značenje. Iako oksimoron, zar nam svima nema smisla da, proučavajući tišinu, stičemo neko znanje o glazbi? I pred samim krajem javlja se još jedan genijalan stih:
“Who gave his life not for the world but for me.
Innocence reborn once more...”...
“Not for the world but for me...” Kao filozof, često sam si postavljao sličan misaoni eksperiment, ali moj je odgovor uvijek bio drugčiji. Ove stihove ujedno mogu shvatiti i ne mogu razumjeti: mogu objasniti (ili barem pokušati) takav postupak, ali ga ne bi mogao izvesti... Ljubav, čini se, ima više razina koje postepeno shvaćamo...
Slaying the Dreamer - Joj, nikad neću zaboraviti kad sam ovu pjemu slušao prvi put... Kako bilo, nije mi se baš pretjerano svidjela (ni sad mi nije među najomiljenijima), pogotovo zbog drugog dijela, onog koji počinje od “Wake up...”. Ali kad sam je slušao prvi put, i kad je došlo do mjesta kad pjevač viče: “I truly hate you all”, i taj “..all” se ponavlja i ponavlja, tako sam se prepao da sam nekako zeznuo Ellyjobellin CD, oštetio ga ili nešto takvo... Mislio sam da je to tehnička greška... Joj, smijem se sam sebi kad se toga sjetim...
Ocean Soul - Preskočio sam “Forever Yours”, iako mi je to jedna od najljpših pjesama, jer još nisam sredio neke stvari sam sa sobom oko nje i tako to... Anyway, i ovo je jako lijepa pjesma... Ima savršen početak, tišina koju prekida samo nježni ksilofon, slično kao i u “Come Cover Me”, i polagano se gradi do same teme... Fini ugođaj, dobar lyrics... baš odgovara naslovu...
The Phantom of the Opera - Evo, sve je počelo zbog ove pjesme... Well, melodija i lyricsi su preuzeti od A.L.Webbera, ali obrada je na razini... Pojačana je teatralnost i sam kontrast između Fantoma i Christine... Ma, sve u svemu, jako mi se sviđa... (osim možda samog kraja.. ma dobar je i on...)
Beauty of the Beast - Ne znam isplati li se uopće ovo pokušati komentirati riječima... svaki, baš svaki stih je remek-djelo, svaki ton točno onakav kakav treba biti... Ma savršeno... Ovo mi je vjerojatno, uz “Angles Fall First”, najbolje što je Nightwish ikada stvorio... Atmosfera se ne može opisati, ona nije ista, preljeva se iz svakog stiha u sljedeći i malčice mijenja... nadopunjuje... Savršen omjer melankolije, tuge, očaja... i vječne, tragične nade...
“I fear I will never find anyone
I know my greatest pain is yet to come
Will we find each other in the dark
My long lost love...”
Sam je kraj još jedno svojevrsno remek-djelo... atmosfera se je promjenila – više nema očaja ni nade, samo prikrivena tuga i razočaranje...
For I know now, I’m a puppet on this silent strange show.
I’m but a poet who failed his best play.
A Dead Boy, who failed to write an ending
To each of his poems...”
Iznimno jake slike... sam kraj lagano podsjeća na početak prve pjesme s albuma (Bless the Child), čime je on donekle zaokružen... Ponovno melankolični volaki, polako i polako sve tiše... Bolji svršetak ne mogu zamisliti...
Posljednji album Nightwisha snimljen je 2004; glazbeni kritičari smatraju da je ovdje bend poprilično promjenio vlastiti stil i prihvatio utjecaje drugih bendova poput Rammsteina, što je uzrokovalo određeno neprepoznavanje od strane fanova. Kako bilo, "Once" se svejedno proslavio, i to bolje od svih prethodnih albuma, te se prvi put pojavio na MTV-u sa pjesmom "Nemo".
Ne znam, mene se osobno album poprilično dojmio i ne mogu ga smatrati lošijim od prethodnih; istina, osjećaju se promjene u glazbenom stilu, ali to ne znači nužno da su to promjene na gore. "Kuolema Tekee Taiteilijan" i "Ghost Love Score" su prekrasne pjesme, izvode ih u suradnji sa simfonijskim orkestrom iz Londona, stvarno vrhunske skladbe koje se nikako ne mogu nazvati dekadentnima.
Pred kraj 2005, samo nekoliko tjedana nakon koncerta u Ljubljani na kojeg sam mislio ići ali sam se na kraju predomislio i uvjerio da ću lako drugi put, došlo je do razdora u bendu i Tarja je, najblaže rečeno, izbačena na jako neprofesionalan način. Od onda Nightwish traži novi ženski vokal, a potraga je biti okončana za nešto više od tjedna, dan poslije mog rođendana. Ne znam, meni je Tarja bila iznimno simpatična i jako mi je teško povjerovati u stvari za koje je ostali otvorenim pismom optužuju. Kako bilo, više od godine je prošlo i drago mi je da će ta potraga uskoro biti gotova, nadam se da će Tarju zamjeniti barem približno dobra i karizmatična pjevačica.
Kao što se vidi, detaljnije sam obradio samo dva albuma, ostale ću kad nađem vremena, a na žalost bojim se da to neće bit tako skoro... Moram sad spavat, imam fax sutra ujutro... E da, pošto je ovo prvi post u 2007. želim vam sretnu i uspješnu Novu godinu...
- 02:38 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
