|
Rochelle.
Rochelle Fox Puppets.
Elinor Vivienne Lily Potter Never Forget You.
Izbrisala sam sve linkove. credits
xxx |
Mr. Wrong & Mr. Right
Nije bilo smisla opet se vratiti u krevet i spavati – bila sam previše nervozna za takvo što. Čim sam se prisjetila toga da ću danas morati doći u školu i mirno sjesti u klupu samo tri klupe dalje od Marissine, kao da ne znam što je ona, utroba mi se zgrčila od treme. Začudo, nisam se bojala Marisse. Imala sam tremu jer sam se bojala da neću dobro odigrati svoju ulogu. Sa tremom koja mi je poskakivala u želucu, obula sam svoj čupave plave papuče i lijeno vukući noge po podu krenula u kupaonu. Brzo sam oprala zube i umila se, te se spustila drvenim stepenicama (koje su se sjajile pod crvenkastim zrakama izlazećeg sunca) do blagovaonice. Za razliku od većine prostorija u kući, zidovi blagovaonice nisu bili obloženi drvom. Bili su obloženi bijelim tapetama na koje su bili nalijepljeni limun zeleni ukrasi ispupčenih rubova, napravljeni od meni nepoznate tkanine – karanfili. Karanfili su bili porazbacani po tapetama bez ikakvog reda, ali sveukupan dojam je bio očaravajući. Strop (oličen ugodnom svijetlozelenom bojom) nije bio visok kao u dnevnom boravku, ali je bio dovoljno visok da se na njega pričvrsti srebrni luster sa pet svijeća i da ostane potpuno dovoljno mjesta da ispod lustera prođe dvometraš. Na sredini prostorije je stajao ovalni stakleni stol sa četiri pripadajuće staklene stolice. Za jednom od njih je sjedila moja majka i ispijala kavu. Ranoranilac, nema što. Podigla je pogled kada sam ušla u prostoriju. Naravno, već je bila odjevena u svoje crno poslovno odijelo, kosa joj je u savršeno ravnim pramenovima padala niz brižno našminkano lice, a, da sam se malo približila, sigurno bih vidjela svoj odraz u njenim lakiranim crnim štiklama. No, prvi put u zadnjih šest godina mi to nije smetalo. Štoviše, bila sam ponosna što je sposobna u šest sati ujutro povući tako ravnu crtu tušem. «Dobro jutro.» Pokušala je izviti usta u osmijeh, ali izraz lica joj je bio sličan njenoj grimasi kada vidi puža balavca. Ali, zar je to toliko važno? «Također.» nasmiješim se i produžim pokraj stola do vrata koje vode do kuhinje. Kada sam ušla u kuhinju, zadrhtala sam. Kuhinja je bila sva u boji meni najdražeg metala, srebra, no to ne znači da sam voljela provoditi vrijeme u njoj. Upravo suprotno – mrzila sam biti u kuhinji, djelovala je tako hladno i zlo zbog svih tih srebrno – sivih tonova. Izgledala je hladno čak i kad je bila vruća, prepuna pare i primamljivih mirisa. A tek sad, u hladno jutro bez sunca… Pažljivo sam otvorila veliki srebrni frižider mat sjaja prepun hrane, bojeći se da prstima ne zamastim srebrnu ručku, ulaštenu do savršenog sjaja. Primila sam prstima jednu bocu mlijeka i stavila je na mramornu radnu plohu, sivu sa srebrnim odsjajem, te, trudeći se što manje dodirivati ručke, opet da ih ne zamastim, iz ladice izvukla žlicu i staklenu zdjelu. Dohvatila sam još neotvorenu kutiju punu mojih omiljenih čokoladnih pahuljica i, natrpana stvarima, krenula prema vratima. U sebi sam se prepredeno smijala. Kutija neće ostati čitava još dugo, hehe! Sjela sam na stolicu nasuprot majke i izlila mlijeko u zdjelu, prethodno usuvši pahuljice. Jela sam ih u tišini, gledajući u pod, kao što je moja majka ispijala svoju kavu. Dok sam u njenim štiklama pokušavala razaznati obrise staklenog stola iznad njih, nešto mi je palo napamet. Nešto što sam zaboravila. «Mama,» nehajno počnem. Ona procjenjivački podigne pogled. «zašto si nakon domjenka onako izletjela iz auta i počela čupati korov pokraj autoceste?» Tek nakon što sam to izgovorila, shvatila sam što sam je upravo pitala. Jezik mi je ponekad stvarno brži od mozga. Sada će se ona naljutiti ili će mi reći nešto dvosmisleno ili… Na moje sveopće zaprepaštenje, ona je rukama obujmila šalicu i mirno počela pričati. «Nisi to zaboravila, zar ne?» Još je uvijek buljila u šalicu. «Nisam to ni očekivala. Prije ili kasnije bi se sjetila.» sada me je pogledala svojim crnim očima. «Uhhh, kako da ti to objasnim…» pustila je šalicu iz ruku i nježno je odgurnula od sebe. Površina kave se prijeteći zaljuljala. «Vidiš, Marissa nije jedina koja sije teror pod imenom tvojeg oca.» zadrhtala je. «On ima još puno pomoćnika i sljedbenika. I ja mislim da sam jednog od njih vidjela tog dana.» «Molim?» bila sam poprilično uznemirena, i to se jasno vidjelo. «Da. Jednog od njegovih najvjernijih pristaša, Joaqima Serpentesa. On je ujedno i jedan od najopasnijih. Tvoj otac mu je dao moć - može poprimiti obličje korova. Ne, to je poprilično opasno» pogledala me je prijekornim pogledom kada sam prasnula u smijeh, pritom si prolivši mlijeko po pidžami «zamisli da hodaš šumom i odjednom se ni iz čega stvori čovjek visok skoro dva metra oboružan nožem.» «I zato si to počela skakati po zemlji i čupati korov na sve strane?» nisam mogla suspregnuti prizvuk smijeha u glasu. «Da.» mama smrtno ozbiljna kimne glavom. Nastojeći opet ne prasnuti u smijeh, upitam je što je Joaqim uopće radio u šumi uz autocestu. «Ne znam, slijedio nas?» moja teorijom zavjere opsjednuta majka slegne ramenima. «Kako bih ja to znala? Sve što znam jest da sam tamo vidjela Joaqima. Bez sumnje. To je bio on.» mama energično zakima glavom i posluži se jednim čajnim kolačićem koji je stajao na vrhu oveće hrpe u staklenoj zdjeli. «A što ako se varaš?» Opet mi je jezik brži od mozga!!! Zapravo, pitanje je imam li ja uopće mozak. «Rochelle, nisam luda. Vidjela sam ga. Ozbiljno.» pogledala me onim meni dobro poznatim pogledom kojim mi je davala do znanja da prekinem raspravu jer njena mora biti zadnja. U teoriji je njena i ostala zadnja, ali ja sam ipak svojom rečenicom završila raspravu. «Pa dobro, ako ti tako kažeš.» obrisala sa si usta salvetom. «Nego, daj mi molim te reci, kako to da se zovem Rochelle? Zašto baš to ime?» Mama se zamalo ugušila kolačićem. Morala sam skočiti sa stolice i početi je lupati po leđima, dok na kraju nije iskašljala ostatke kolačića u salvetu koju sam joj bila dodala. «To je bilo vrlo profinjeno, da znaš.» sarkastično sam joj dobacila dok sam sjedala natrag na svoju stolicu. «Da ti donesem vode?» «Ne, ne treba, hvala» mama zahripa prije nego što je do kraja iskapila svoju kavu. «Kava će biti od jednake pomoći.» Dohvatila je još jedan kolačić (definitivno nije osoba koja uči na svojim greškama) i spokojno se naslonila na naslon stolice. «Da ti pravo kažem, ne sjećam se.» uspjela sam razabrati riječi iako je govorila punih usta. «Ne sjećam se zašto smo ti dali to ime. Možda zato što smo oboje voljeli jesti Ferrero Rocher?» mama se zamisli, dok sam se ja molila da se nečeg sjeti. Bilo čega. Jer, biti nazvan po slatkišu, makar toliko savršenom i ukusnom, stvarno nije bilo fora. Ili možda je? Mislim, Elinor će se to sigurno svidjeti, ali ipak… Moju je majku u razmišljanju prekinulo otvaranje vrata blagovaonice i Nadinin pozdrav. «Dobro jutro.» pozdravila nas je uz razgovijetno zijevanje. Bila je odjevena u široku plavu košulju sa bijelom dugmadi i široku bijelu trenirku. Kosa joj je bila skupljena u neurednu punđu, a na licu joj se nije vidio ni jedan jedini trag šminke. Čista suprotnost mojoj majci, koja je, nakon što smo obje uglas pozdravila Nadine, otišla u kuhinju da pristavi još jednu kavu. Ja sam pospremila nered koji sam prouzročila na stolu (savjet: nemojte u drhtavoj ruci držati žlicu punu mlijeka osim ako baš umirete od želje da prouzročite prvoklasni nered) i vratila se u svoju sobu. Bilo je skoro sedam sati i morala sam se spremiti za školu. Elinor je, za divno čudo, već bila budna. I obučena i počešljana. Počastila me velikim osmijehom i svojim cvrkutavim glasom obznanila: «Nema smisla da se voziš autom u školu, ionako ti treba pola sata. Teleportirati ćemo se.» «Vidiš, to meni nikada ne bi palo napamet. To da se teleportiramo.» nasmijala sam se i bacila na krevet. «Zato imaš mene.» veselo reče Elinor, izađe iz sobe i zatvori vrata. Sat vremena kasnije Pomalo zapuhana, stignem na prvi sat – povijest, taman kada je zvonilo. Nasreću, u učionicu još uvijek nije stigla profesorica Hector. Još se uvijek nisam u potpunosti navikla na teleportaciju, tako da sam jedva dočekala trenutak kada mi je tijelo klonulo na moje mjesto, predzadnju klupu u srednjem redu. Umorno sam uzdahnula i počela vaditi knjige iz torbe, kada sam začula tup udarac torbe o klupu iza mene. Što je poprilično čudno, ako uzmemo u obzir da iza mene nitko ne sjedi. Okrenem se i vidim dečka. Zgodnog dečka. Jako zgodnog dečka. Tamna kosa, plave oči, metar devedeset… dovoljno da privremeno izgubim dar govora. Primijetio me je nakon što sam ja oko pet sekundi zurila u njega poput neke luđakinje. Veselo mi se nasmiješio. «Hej!» rekao je. «Ja sam novi ovdje. Jučer sam došao. Tebe nisam vidio, iako sjediš ispred mene. Tako zgodna cura mi ne bi promakla.» Tako zgodna cura?? Dao mi je kompliment?? Tako ZGODNA CURA!!!!!!!!!!!!! Obrazi mi se zažare. Bila sam u napasti da spustim pogled, ali sam se nekako izborila za ono mrvu hrabrosti što sam je imala. «Uhh… da. Jučer me nije bilo u školi.» potvrdim, gledajući ga ravno u oči. «A zašto?» Čini li se to samo meni, ili mi je to namignuo??? Ma ne, samo mi se čini. Ili mu je nešto upalo u oko. «Paaaa…» Misli, misli glupa glavo, gdje si ono jučer bila? pomislila sam. Iz nekog se čudnog razloga nikako nisam mogla sjetiti zašto me jučer nije bilo u školi. «zakasnila sam.» nisam se mogla sjetiti boljeg opravdanja. «Aha. Kužim. A kako ti je ime?» opet se veselo nasmiješi. «Um…» zastala sam, kao da sam zaboravila svoje ime, što uglavnom ne ostavlja dobar dojam. «…Rochelle Fox.» «Lijepo ime imaš, Rochelle.» Novi Tip se opet nasmiješi. U očima mu zaiskri. «A ti?» mislim, to ga i nisam morala pitati. Mogao je i sam zaključiti da bi mi mogao reći svoje ime, jer ne mogu ga stalno zvati Novi Tip. Pogled mu padne na moju majicu. Da sam bjelkinja, moje bi lice sad poprimilo žarkocrvenu boju. Elinor je zamalo dobila srčani kada ju je vidjela. Bila je izblijedjele plave boje, a na njoj je bila slika jednog od meni najdražih bendova – Billy Talenta. «My Name Is Bastard's Son.*» Novi Tip se veselo nasmije. «I ti slušaš Billy Talent?» Ovaj tip mi se sve više i više sviđa. «Pa… da.» zastane. «Većinom.» nasmije se. «Zovem se…» «Josh Irons!!!» Okrenem se i ugledam Marissu kako nam prilazi na svojim visokim štiklama, sa ogromnim prepredenim osmijehom na licu. Usta su mi se naglo osušila od šoka, a utroba se smanjila za nekoliko brojeva. Bila sam potpuno zaslijepljena Novim Tipom i potpuno sam zaboravila na nju! I na to da me jučer nije bilo u školi jer sam bježala od nje. Joshevo se lice iz smiješka pretvorilo u zgroženu grimasu. «M…Marissa?» šokirano ju je pogledao kada mu je utisnula poljubac u obraz i ovila ruke oko vrata. «Da, to sam ja!» Marissa zacvrkuta, krajnje neprirodno. Pogledala me je onim svojim velikim hladnim očima. Izgledala je kao predator koji vreba svoj krhki plijen. «Zdravo Rochelle. Vidim da si upoznala mojeg prijatelja.» Josh ju je i dalje šokirano gledao. Nije rekao ni riječi, kao da je privremeno izgubio dar govora. Marissa se, i dalje čvrsto grleći Josha, nagnula prema meni i tiho siknula. «Bilo bi ti pametnije da se držiš podalje od njega, Rochie.» zadnja tri sloga je izgovorila sa krajnjim prezirom. «Znatiželja nije ubila samo mačku, već i lisicu.» Pustila je Josha iz čeličnog stiska i otišla sjesti na svoje mjesto. «Poznajete se?» sarkastično upitam Josha, koji je još uvijek zbunjeno zurio u Marissu. «Da. Nažalost.» Jedva sam zatomila osmijeh nakon njegove zadnje riječi. Josh je napokon odvojio pogled od Marisse. «Hodali smo u osnovnoj. Tri unepovrat izgubljena tjedna mog života.» frkne nosom i sjedne na stolicu. «Nisam očekivao da ću je ovdje zateći.» Već sam mu htjela postaviti novo pitanje, kada me on pretekne i prije nego što sam otvorila usta. «Samo, čudno je to.» opet je zbunjeno pogledao Marissu. «Što?» «Pa, nje nije bilo jučer u školi. Kao ni tebe.» oči su mu vragolasto svjetlucale. Ja sam se osjećala kao da me je pogodio grom. U tom trenu je profesorica Hector ušao u razred, pa sam, puna novih strepnji, okrenula leđa Joshu. «Ali kako?» upitala me je Elinor na velikom odmoru, dok smo sjedile u dvorištu na zidiću i pile sok. «Bila je ovdje i smijala se onoj curi... Vidjelo ju je i pola škole. Mi smo je vidjele.» «Ne zaboravi, i mi smo bile ovdje, pa smo otišle, jer smo vidjele nju. Možda je ona otišla jer je vidjela nas.» tiho dometnem, jer je pokraj nas prošla vesela grupa djevojaka. «Otišla je zato što je vidjela tebe, točnije, jer zna da ti čitaš misli.» «Ali zašto bi ona pobjegla od nas? Mi bi smo se trebale bojati nje? Osim ako…» u Elinorinim plavim očima zasvjetluca nova ideja. «…osim ako nešto…» «…skriva.» dovršim njenu misao. «Točno.» Elinor kimne glavom i otpije još jedan gutljaj soka, prije nego što ga ubaci u koš za smeće od nas udaljen dvadesetak metara. «Nadam se da TO nitko nije vidio.» prijekorno progunđam, dok se Elinor samo nasmije. Ovaj je post trebao biti objavljen još prekjučer, ali imala sam male nesuglasice sa roditeljima, pa... Ma nije važno, važno je da je danas objavljen! A sada je vrijeme za jednu reklamu! Nakon dva neuspješna pokušaja HPFF bloga, otvorila sam Dusty. Znam, znam, ionako imam već četiri bloga s pričom, ali ovo je HPFF!!!! I mislim da je radnja dobra. Sutra ili prekosutra ću objaviti prvi post, pa ako ste zainteresirani za čitanje, javite mi! Puse ostavljam!!! *My Name Is Bastard's Son - stih iz pjesme River Below, Billy Talent |
