jesen
12.06.2010., subota
7.05
|
Stajao sam na stanici Dvojke i pogledavao na sat što sam dobio na petnaesti rođendan. 7.05, a nje još uvijek nema. Već četrnaest dana svaki radni dan u isto vrijeme istim puteljkom preko livade stizala je Ona. Nisam joj znao ime, nisam znao gdje stanuje. Znao sam samo dvije stvari: to da je iz kvarta i to da mi se beskrajno sviđa. Naravno bile su mi jasni još neki vidljivi znaci: sigurno je bila starija makar četiri godine od mene, sigurno je već studirala i svakako je imala najljepše, bezobrazno čvrste grudi, tada još nisam znao da je to solidna trojka (veličine sa brojkama naučio sam puno kasnije). To je bilo zlatno doba hipi pokreta i malo je koja djevojka nosila grudnjak, što je često bio raj za oči, ali još češće noćna mora. 7.15. Tramvaji su prolazili, a nje nije bilo. Poznanici su prolazili i u čudu gledali zašto ne ulazim u tramvaj, a bilo je već sigurno da ću zakasniti u školu ili možda markirati cijeli dan. Zažmirio sam i zamišljao kako bi moglo izgledati njeno tijelo bez odjeće, žmirio i osjetio njen dobro znan miris iz tramvaja. Ne jednom uspio sam se u gužvi pripiti uz nju (mislio sam neprimjetno). Spavaš? (čuo sam glas ponad mene). Otvorio sam oči i gledao u nju. Smiješila se i nastavila: Baš sam se pitala hoćeš li me čekati ili ne i kad ćeš me konačno osloviti. Danima gledaš u mene i šutiš, i danas sam odlučila, ako me budeš čekao ja ču se tebi obratiti. Ja sam Lora, a Ti? Predstavio sam se brzo i srećom tog je trena pristigao tramvaj u kojem je, koje li sreće, bila nesnosna gužva. Naslonila se na mene, sa svih svojih ne više od 155 cm. na mojih skoro 2 m. te smo se tako našli u kutu, na moje neizmjerno zadovoljstvo. Vozili smo se tako i za to vrijeme sve sam saznao - da studira pravo, da živi sama s majkom, da je otac u legiji i što je najvažnije da je odavno primijetila kako je gledam. Sišli smo s tramvaja kao stari prijatelji, a njena ruka, koju mi je pružila kod silaska, ostala je u mojoj nekako prirodno i kao slučajno. Šetali smo polako centrom bez cilja, razmjenjujući poglede i riječi kao uhodani zaljubljeni par, a ne kao netko tko još prije dva sata nije znao ime onog drugog. Uživao sam kako mi stišće ruku, kako me gleda preko uvojaka svoje kovrčave kose, kako poskakuje kraj mene kao mala curica, pokušavajući uhvatiti moj dugački korak svojim slatkim ali kratkim nogicama. Ličila je na pre slatku porculansku figuricu gejše kojoj je umjetnik u prevelikoj seksualnoj želji napravio za milimetar pre velike i pre čvrste grudi koje su odudarale od djevojački nevinog tijela. S noge na nogu, došli smo do Tuškanca, gdje smo u sjeni šume sjeli na udaljenu klupicu, ljubeći se i nevino dirkajući. Kakav dan za pamćenje! Prošli su mjeseci, došla je i zima sa Božićnim veseljima, a nas dvoje nismo odmakli dalje od Tuškanačke šume, ljubljenja i istraživanja tijela prstima. Negdje pred Božić moji su odlučili otići u Slavoniju, a mene za kaznu (radi učestalih izostanaka iz škole) ostaviti kući. Koja li je to slatka kazna bila! Sve sam pripremio, nabavio cvijeće i svijeće. Iz dućana sam drmnuo i flašu Wiskija, tek toliko za raspoloženje i razbijanje treme. Spremio sam čitavu kolekciju sentiša, dovukao gramofon do kreveta, promijenio normalne žarulje u crvene i cijelo popodne dimio mirišljave Indijske štapiće kao pravoslavni prota tamjan. Došla je na vrijeme, obučena u kariranu kratku suknjicu na remenčiće i čipkanoj skoro prozirnoj bijeloj košulji kroz koju su se skoro sasvim vidjele nabreknute, ničim sputane bradavice. U glavi mi je tutnjalo, jer to nikom nisam rekao pa ni njoj, bio sam zapravo čisti junfer. Povukli smo se u spavaću sobu i sa puno nelagode krenuli nestrpljivo svlačiti jedan drugoga. Tiho mi je šapnula: Nisam još nikad spavala s nikim, molim te budi pažljiv. Sve sam očekivao, samo ne to. O tome nikad nismo pričali. Kako mi je par puta pričala o bivšim dečkima, bilo mi je normalno da je to već radila, pa bila je i dosta starija od mene. Sve sam očekivao samo ne i to. Zurio sam u njene prekrasne bijele alabasterske grudi, koje su ciljale negdje visoko, visoko prema kristalnom lusteru, na kojem je neprirodno svijetlila crvena žarulja, kao da mi se ruga, kao da mi se smije. Do tada nabrekao i spreman, omlohavio sam kao ošamaren. Satima sam se još igrao njenim prelijepim tijelom, mazio, očigledno izluđivao. Ona je uzdisala, jaukala od strasti. Mazila me i mazila, danas znam, ni ona baš previše spretno, dok u jednom trenutku nisam prolio sjeme po njenim bijelim grudima. Tiho je zaplakala, počela se oblačiti i uz sva moja nagovaranja izišla uz riječi: Vidimo se sutra. Tek kad je izišla shvatio sam da su pod krevetom ostale njene hulahopke izgužvane i poderane od nespretnog svlačenja. 7.05 Prvi dan, drugi dan i tako do poslije Nove Godine čekao sam na tramvajskoj stanici, ali Lore nije bilo. Negdje dvadesetak godina kasnije, sjedio sam na terasi hotela u Opatiji i razmišljao o upravo protekloj rastavi, izgubljenim godinama života i lagano ispijao tko zna koju lozu. Užasavala su me dva derišta što su po terasi trčala i skvičala. Taman kad sam htio nešto poduzeti, ostao sam skamenjen. Prišla im je Lora, a oni su se dernjali: Mama, mama! Izustio sam svojim inače dubokim glasom: Lora. Okrenula se zaprepašteno i procijedila: Vidjela sam Te već prije, ali znaš, oni… Pri tome je značajno pokazala glavom na derišta, te nastavila: Gost hotela? Klimnuo sam potvrdno glavom i rekao, ni sam ne znam zašto, Soba 117. Dođem kad zaspu, procijedila je kroz zube. Mama, mama, tko je to?, dosađivala su dalje derišta. Uzeo sam sa šanka flašu loze i krenuo u sobu, ali što od uzbuđenja, što od stida, uspio sam je iskapiti do ponoći i zadrijemati. Uvukla se tiho kao lopov u krevet i bez pozdrava ili nježne riječi, krenula se maziti uz mene. Mazio sam je na sve načine, mazio njena i dalje prelijepa prsa, a ona je svršavala i svršavala. Pri tome ni jednom nisam svršio, dali zbog alkohola ili osjećaja stida od prije dvadeset godina. Ustala je umorno i zadovoljno kao poslije dobro obavljenog posla te samo rekla: Sad smo kvit, te tiho zatvorila vrata sobe za sobom. Sat je pokazivao 7.05. |
