Ekvandijske kronike
petak, 16.10.2009.
1. LOV U KRISTALNOJ ŠUMI
Jednog jesenskog dana Mirtien i njegov otac Orien otišli su u lov u obližnju šumu. Bilo je jutro. Od njihove kuće do šume bilo je tri do četiri kilometra. "U ovo doba godine, jeleni bi mogli izaći na livadu pokraj šume, jer je sezona parenja. Mužjaci sada neće bježati ako nas vide pa moramo brzo izvaditi luk kada ga vidimo jer bi nas mogao napasti."
"Dobro oče" reče Mirtien i počne vaditi luk iz tobolca. "Nemoj, luk je zlatan i radi odbljesak pa će uplašiti čak i mužjaka." Mirtien vrati luk u tobolac. Očekivao je da će jelena vidjeti i uloviti već prije šume. Sve su se više približavali šumi, a jelena niotkud. Vidjeli su samo par otisaka medvjeđih šapa. "Čudno da medvjed izlazi iz šume blizu sela. Nije ni čudo da jelena nema. Već par godina idem u lov u ovu šumu, ali nikada nisam vidio medvjeđe tragove izvan šume. U stvari, rijetko kada sam vidio medvjeđe tragove ili medvjeda u ovom području."
"Sigurno je izašao iz šume kada je lovio nekog jelena" reče Mirtien. "Da, imaš pravo, Mirtiene."
Ušli su u šumu. Oko njih su se kapljice rose presijavale na suncu i izgledale su kao kristali. Po tome je ta šuma i dobila naziv Kristalna šuma. Mahovina je bilo samo na tlu i nije je bilo puno. Paprat je bila svuda oko njih. Velike bukove krošnje su davale prolaz svjetlu samo toliko da od rose naprave "kristale". Oko njih je bila šuma, ali da uđu dublje u šumu, šuma bi se pretvorila u gorje.
"Mirtiene, ti kreni lijevo u šumu, a ja idem prema gorju. Naći ćemo se na ovom mjestu za četiri sata." Mirtien šutke prihvati taj dogovor i oni se raziđu. Draže mu je bilo ići u gorje jer je tamo bilo više životinja.
Uvijek moram ići što dalje od te gore pa nije ni čudo što Orien ulovi više od mene. Samo malo, a zašto ja ne bi otišao do gore, nalovio životinje pa za četiri sata dođem na dogovoreno mjesto?
Mirtien potrči duboko u šumu do gorja. Za par minuta stigao je do prve uzvisine. Pred njime nije više bilo ravne šume. Počinjali su brežuljci, a malo dalje se vidio najniži vrh. Bukova stabla su tu prestajala rasti, a njih je zamijenio Evinijin bor (Evinijn bor raste na visinama višim od 200 metara, a pri dnu se "rascvjetava" u obliku pehara). Malo dalje od Mirtiena više nije bilo otpalog lišća, što mu je pomagalo vidjeti zečje ili lisičje rupe. Mirtien je stajao na mjestu i promatrao goru. Nikada u životu nije bio sam na nekom gorju.
Ovdje sigurno ima puno životinja, Orien će se sigurno iznenaditi kada mu donesem par zečeva i lisica. Sada sve to moram samo izvesti, pomisli Mirtien i krene u lov.
Što se Mirtien više približavao prvim vrhovima, to je oko njega bilo sve više anarina ( gušteri koji žive u zemlji i ne vole vlagu). Anarini su bili skroz spušteni do tla kao da su stali raditi sklekove na pola. Na njihovim leđima glavna boja bila je tamnocrvena dok su žute pruge spajale rep i glavu. (Anarini izlaze samo kada dolazi kiša ili snijeg. Tri dana prije kiše ili snijega izlaze iz zemlje i ostaju pri tlu. Nakon što tako probdiju dva dana i dvadeset sati bez hrane i vode, potrče prema zaklonu. Inače u normalnim okolnostima za piće im je dovoljna rosa , a love gujavice i mladunce krtova. Nitko ne može odgovoriti na pitanje zašto to čine. To uglavnom nisu mali gušteri, dugi su oko jedan metar i imaju opasan i otrovan ugriz).
Ovo možda i nije bila najbolja ideja. Sada u blizini sigurno nema nikakvih životinja. Boje se njihovog ugriza. Idem na najbliži kameni vrh, tamo ih sigurno neće biti.
Kada je Mirtien pomislio da više neće biti mjesta za njegovu nogu između anarina, gušteri su se počeli prorijeđivati. Nakon par metara nije više bilo ni jednoga.
Možda čak nešto i ulovim, bilo bi lijepo uloviti jednog jelena ili srnu. No, da počnem zamisao provoditi u djelo! Tako sam maštao o vrećama zečeva i lisica, a imam samo problema sa glupim gušterima.
Tek tada je Mirtien shvatio da je već stigao do onog vrha, samo se trebao popeti na sam njegov vrh. Nemam što izgubiti ako se popnem kad sam već došao do ovamo. Vrh nije bio na strmom brežuljku pa i uspon nije bio težak. Zakoračio je na obli vrh, a kad tamo, spazi Oriena kako sjedi na panju. "Ne pokušavaj se skrivati, već sam te čuo, a i vidim ti sjenu." "Zdravo, oče. Baš sam te tražio." "Da, da. Ti zaboravljaš da ja nisam čovjek nego vilenjak, a vilenjaka ćeš teško zeznuti takvim izgovorima. Znao sam da će doći taj dan i da ćeš jednog dana otići na ovu goru bez mojeg dopuštenja. Na sreću, to se dogodilo u pravom trenutku. Dođi i sjedni pokraj mene da ti ispričam priču o vilenjaku koji se zaljubio u ženu.
Prije 191 godinu u šumi Sarad Hirišir rodio se mlad vilenjak u gradu Gerid. Majka i otac su mu bili gospodari Gerida a zvali su se Miril i Mirtien. Bili su bogati i naviknuti živjeti obilno. Podučavali su sina, kojeg po djedu nazvaše Orien, streljačkim vještinama. S lukom i strijelom bio je vješt, ali za mač je imao dvije lijeve ruke. Koliko ga god Miril, vješta vilenjakinja sa mačem, pokušavala naučiti toj vještini, nije mogla. Nakon uzaludih pokušaja, prestala ga je podučavati jer je uvidjela da on nikada neće postati dobar mačevaoc. Otac Mirtien ga dovede do savršena u gađanju lukom i strijelom. Do navršene dvadesete godine i očevog blagoslova da je odrastao i samostalan, Orien se uputi u svijet.
Putovao je godinama i doživljavao svakakve čudne pustolovine. Nakon 50 godina izbivanja Orien se vratio kući, u svoj rodni grad Gerid. Tamo ga dočeka majčin i očev grob. Tugovao je punih 100 godina dok nije došla žena sa sjevera - Nivela. Ubrzo nakon što ju je upoznao, zajedno su pobjegli preko sinjeg mora u Drakavu, tamo se vjenčali, a potom Nivela rodi dječaka Mirtiena. Ostalo mislim da znaš," dovršio Orien.
"Da, znam oče."
"Sada ti ja, Orien od Gerida dajem blagoslov da ti, sine moj, možeš slobodno početi samostalan život kao odrasla osoba, ali te molim da ne pogriješiš kao ja, pa da 100 godina liješ suze zbog toga."
"Hvala Vam, oče." "I više me ne moraš doživljavati kao oca već kao prijatelja." Nakon toga su ostali sjediti na panju.
Mirtien je promatrao šumu pred sobom i tada je prvi puta u životu shvatio koliko je malen. Ispred njega je bilo prekrasno prostranstvo šuma. Kao u vojsci poredani Evinijini borovi, a tamo još dalje bukve do obzora. "Prekrasno" reče Mirtijen okrečući glavu prema Orienu. "Jest, sine moj, jest" reče Orien gledajući prema obzoru.
Mirtien je znao da Orien sada smišlja još nekakav govor. Šutke su sjedili sve do sumraka, a onda Orien progovori: "Ja nisam stvoren za život u selu. Jednostavno ne mogu biti dugo na istom mjestu. Dvadeset sam godina proveo u Drakavi samo zbog tebe. Više ne mogu biti u tom selu, makar je Nivel ondje. Više se neću vratiti u Drakavu. Predugo sam bio na jednome mjestu. Sada odlazim u posljednju pustolovinu. Zbogom, sine i reci majci da je došlo vrijeme. Ona će ti sve objasniti."
Sa tim riječima se Orien po posljednji put pozdravi od sina koji ga više nikada neće vidjeti.
Nakon Orienovog odlaska, Mirtien otrči, najbrže što, može prema Drakavi i svojoj majci.
