17.05.2006. 12:04
Oni to ozbiljno?
Svi već znaju o čemu se radi u Da Vincijevom kodu, ako ga već nisu pročitali. A vjerujem da će ga oni koji ga nisu pročitali, uskoro pogledati. Tako da se sada radi o univerzalno poznatoj stvari. Ali, samo ukratko:Graal je, prema srednjovjekovnoj legendi - kako to sažeto opisuje Opći religijski rječnik - čaša kojom se Isus služio na Posljednjoj večeri. U istu čašu je Josip Arimatejac skupio kapi krvi iz Isusova probodena boka na križu. Čaša s krvlju prenesena je 64. godine u Britaniju. Na temu potrage za izgubljenim (skrivenim) Graalom nastale su legende i brojni viteški romani. »Graal« je ciljna tema romana »Da Vincijev kod« prema kojemu se međutim ne radi o čaši, nego o osobi, ženi, Mariji Magdaleni.»Isusova krv« bilo bi Isusovo dijete kojega je Magdalena još nosila pod srcem tijekom Isusovih posljednjih dana na zemlji. Roman suvremenom čitatelju »omogućuje« susresti potomke »Isusove krvi«, u dvije europske zemlje.
Eto, to je tema, malo zanimljivije iznešena nego što sam to ja učinila, u Da Vincijevom kodu. Knjiga ko knjiga, rekli bi. Misliš?!
Ne čitajte i ne kupujte "Da Vincijev kod", poziv je kojeg je uputio genovski nadbiskup kardinal Tarcisio Bertone u razgovoru za Radio Vatikan.
Dvadeset milijuna primjeraka toga romana prodanih u svijetu nezapamćen je izdavački uspjeh ali, tvrdi kardinal, sve je to plod "profinjene marketinške strategije koja počiva na spletu zabluda i mistifikacija kojima se iskrivljava povijesna istina Evanđelja". Roman američkog pisca Dana Browna vrvi "netočnostima
i lažima", upozorio je genovski nadbiskup, poput one da je Isus bio oženjen s Marijom Magdalenom, te čak s njom imao i kćer.
Taj romanopisac pred čitatelja stavlja lik profesora simbiologije koji u svojim istraživanjima dolazi do senzacionalne "spoznaje! " da Crkva već dvije tisuće godina taji "pravu istinu" o Isusovu životu. Protiv ..sebe ima ni manje ni više već pripadnike osobne prelature "Opus Dei" (koja je u romanu opisana poput nekog tajnog društva i "čuvara" misterija) koji su spremni na sve, pa čak i ubiti, kako bi zataškali tu "istinu".
Premda autor već dvije godine tvrdi da je njegovo djelo čista izmišljotina i plod mašte ostaje činjenica da je svojim "eksplozivnim" djelom (roman Dana Browna najprodavanija je knjiga protekle godine), izvršio snažan utjecaj na čitatelje diljem svijeta.
Autorova ograđivanja kardinal smatra odveć naivnim pristupom. Sve upućuje, prema kardinalu Bertoneu, na to da "postoji neka strategija u širenju toga dvorca laži", koje nisu slučajno objavljene "nakon Svete godine".
Riječ je o falsificiranju povijesti Crkve i istine o Isusovu životu, rekao je kardinal Bertone govoreći o knjizi "Da Vincijev kod". On također osporava stereotip prema kojem je "tu knjigu potrebno čitati da bi se shvatile manipulacije koje je Crkva činila tijekom povijesti". Ti stereotipi kolaju osobito među mladima, a prema njima svaki moderni mladi čovjek mora pročitati tu knjigu. Pred "jeftinim lažima" tog bestsellera Dana Browna, kardinal Bertone iznosi stav i mišljenje Vatikana. Riječ je o "velikoj antikatoličkoj predrasudi", istaknuo je. "Da je napisana knjiga puna laži o Budi ili Muhamedu, da je objavljen roman koji bi manipulirao poviješću holokausta i Shoaha, što bi se dogodilo?", zapitao se genovski nadbiskup.
Genovski nadbiskup je u svom istupu kritizirao i katoličke knjižare koje prodaju roman. Čine to, rekao je, "iz koristoljublja" i vođene željom za zaradom pod svaku cijenu i tržišnom zakonitošću: "bitno da se o tome priča, pa bilo to i zlo".
Da, pa nego zašto? Prodaju knjige jer im je do promicanja pismenosti u svijetu, ili??
Ono što mene fascinira, je činjenica da je Crkva vlastoručno podigla prodaju Da Vincijevog koda, ...pa bar za 50%. Čemu sva ta strka i buka? Koliko je sotonističkih knjiga izdano i prodano do sada? Zašto nikad do sad nisu tako reagirali? Pročitala sam Kod, i super mi je. Vrlo solidan krimić. Ali da sam doživjela kataklizmu i izgubila vjeru, ili je pronašla, što se toga tiče - nisam. Zašto i bih? Čitala sam i mnogo uvjerljivije dizertacije na temu toga da Bog postoji/ne postoji, uostalom, Dan Brown nije negirao Boga ni Isusa. Dapače, vrlo je lijepo pisao o obojici...
Moje je mišljenje da Crkva shvaća da ima par rupa u njenoj teoriji/učenju i da svako malo skeptičnije biće ima par pitanja u vezi toga. Ajde, budimo ozbiljni, nije li vam Darwinova teorija malo uzdrmala vjeru u onaj dio gdje Bog radi Adama iz blata i Evu od rebarca?!
Pa ako nakon osnovne škole i dalje vjerujete u Boga i u Crkvu, zašto bi jedna knjiga (i to zabavna literatura, ne znanstvena) to poljuljala?
o. Pero Vidović, predavač Biblije na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu izjavio je u jednom intervjuu:
Za svoje konstrukcije »Da Vincijev kod« poziva se na te spise (apokrife)*. Njegovi navodi ili pozivanja na apokrife izabrani su kako bi »poslužili« njegovoj tezi. Teško se oteti dojmu da on gradi svoju fikciju na pretpostavci da čitatelju ta djela nisu poznata. On igra na čitateljevu ignoranciju. I nažalost, uspijeva. Kada bi dosljedno slijedio apokrifne tekstove, njegova bi se fiktivna konstrukcija jako uzdrmala. Sam Dan Brown bi vjerojatno na ovo dogovorio da je to što on piše samo fikcija. I to je točno, no, kakva je to etičnost?
Oprostite, al moram tu uletjeti... Etičnost?! Pa čovjek piše knjigu. Krimić. O čemo ljudi govorimo? Koga briga za njegovu etičnost, napisao je običan knjiški zaplet, šta se to Crkvene institucije imaju petljati?
nastavlja on dalje:
»Da Vincijev kod«, pseudohistorijski roman, thrillerskom vještinom i ezoterijskim pristupom, privukao je brojno čitateljstvo, po svijetu i kod nas, a na nerijetke čitatelje imao je priličan utjecaj. Neki su, naime, počeli vjerovati da je stvarnost ono što je samo autorova fikcija. Postoje pokazatelji, primjerice u Velikoj Britaniji, o napuštanju Crkve budući da je ona u tom djelu predstavljena kao dvolična, moćna institucijska utvrda koja se, ne birajući sredstva, želi domoći pisanog svjedoka »istine« koja je za nju pogubna. U toj autorovoj konstrukciji snažno izranja lik Marije Magdalene koji mami čitateljsku radoznalost.
Zar je moguće da Crkva vjeruje da je njeno "stado" tako glupo i zabludjelo da je dovoljna jedna knjiga (čiji autor još pritom tvrdi da je sve izmišljeno), da se izgubi vjera? ´Ko koga ovdje podcjenjuje i smatra ignorantom?
Naišla sam i na jučer objavljeno istraživanje Opinion Business Reasearcha, koje pokazuje da čitanje knjige "Da Vincijev kod" doista može vjernicima poljuljati vjeru u rimokatoličku crkvu, te štetiti njenom ugledu (ŠTETA što nisu naveli točno KAKO su došli do tih podataka?! Bilo bi vrlo interesantno doznati nešto više o marketinškoj manipulaciji, za koju uopće ne sumnjam da ima svoje prste u ovakvim "istraživanjima"). 59 posto ljudi koji su pročitali knjigu vjeruje da je moguće da ima istine u tome da je Isus imao djecu sa Marijom Magdalenom, što se tvrdi u knjizi. Uobičajeno je da 27 posto ljudi misli da crkva skriva pravu istinu o Isusu, dok je među onima koji su pročitali knjigu taj broj ljudi raste na 37 posto.
Znači 27% vjernika i ovako vjeruje da im crkva nešto skriva!
Nije li to podatak koji bi trebao zabrinjavati crkvu?! A ne količina literalno pismenih vjernika koji naprosto vole čitati knjige...
* Da ne udavim opću populaciju koja je samo u prolazu, a opet da iznesem jednu zanimljivu činjenicu:
Apokrifi su veoma stari spisi koji su oblikom i sadržajem, a često i nazivom, srodni biblijskim - starozavjetnima i novozavjetnim - knjigama, ali ne ulaze u biblijski kanon. Nisu dio Biblije. Neki novozavjetni apokrifi bili su veoma cijenjeni u Crkvi, primjerice Jakovljevo evanđelje, koje na dramatski način, didaktikom i pedagogijom onoga vremena govori o istinama o kojima se oskudno govori u Novom zavjetu. Oni si onodobni komentari, propovijedi, o evanđeoskim tekstovima.
Dio apokrifnih spisa nastao je međutim u gnostičkom ambijentu u 2. stoljeću i kasnije. Povelik broj takvih spisa pronađen je u Nag Hammadiju u Egiptu 1945. U vezi s Marijom Magdalenom posebno su važna dva spisa: »Evanđelje Marije (Magdalene)« i »Filipovo evanđelje«. Prema tim apokrifima Magdalena je bliža Gospodinu i od Petra i drugih učenika, ona bolje od njih razumije Gospodinovu poruku te on više ljubi nju nego apostole.
Postoje neke hipoteze, kao primjerice hipoteza o Magdaleninu autorstvu četvrtoga evanđelja. Na završetku četvrtoga evanđelje naime stoji izričito da je ljubljeni učenik (»učenik kojega je Isus ljubio«) napisao to evanđelje. Dakle, autor, pisac četvrtog evanđelja je anoniman, krije se iza izričaja »učenik kojega je Isus ljubio«. Taj zagonetni »drugi učenik«, javlja se u tom evanđelju na sedam mjesta većinom u drugom dijelu teksta. Tko se krije iza toga naziva, tko je bio tako blizak s Gospodinom? Prema ranim svjedočanstvima, posebno svjedočanstvu Ireneja Lionskoga, to je bio Ivan apostol, jedan od dvanaestorice. Zbog toga četvrto evanđelje i nazivamo Ivanovim evanđeljem. Postoje i unutarnji tekstualni pokazatelji u Novom zavjetu da je to zaista bio Ivan.
No znak pitanja o piscu četvrtoga evanđelja je ipak stalno prisutan. Pogađate u kojem smjeru ide naznačena hipoteza, je li tako? Neki su pokušali dokazati da se zagonetni naziv »učenik kojega je Isus ljubio« ne odnosi ni na jednoga od učenika, ni na jednoga od dvanaestorice apostola. To je nitko drugi nego osoba koja je bila Isusu blizu u najtežim trenucima, tijekom muke, razapinjanja, ukopa i kod praznoga groba. To je Marija Magdalena.
13 Komentara | Print | # | ^
