09.05.2006. 11:50
POKAJNIŠTVO JE PONOVO U MODI
Daklem, da netko ne bi pomislio da ću se eto baš sad pokajati za neki od svojih starih grijeha... Oćeš!
Ja nisam jedna od tih.
Ako već griješim, onda bar uživam u tome, pokajništvo nije moja vizija oprosta grijeha.
Ništa nije, kad smo već kod toga. Jesam kršćanin i prema potrebi vjerujem u Boga, ali mislim da bi se za oprost trebalo obratiti onome kome si učinio nažao, a ne svećeniku iza paravana?! Ali k´o što rekoh - tko sam ja da sudim?
Što me potaklo na ovo baljezganje? Doći ćemo i do toga. Pomalo.
Odrasla sam u obitelji koja nije vjerovala u Boga, u grijeh ni u oprost. Učili su me da je pokajanje kad zagrizeš u limun, a svi se grijesi skidaju jakim esspresom.
Ne mogu reći ni da ne funkcionira. Ali da bi takvo lječenje postiglo maksimalni uspjeh, trebate imati zakržljalu savjest. Moja se razvila do pune veličine već u mojoj 18 godini. Zato sam bila proglašena izrodom. A to sam i bila. Još kad sam odlučila dati šansu Bogu i vidjeti što mi On može ponuditi, sve što sam dobila od Famillie bila je jednosmjerna karta.
Nije da se žalim. Dobila sam više nego sam tražila. Dobila sam više nego sam se usudila nadati.
Nisam se pokajala.
Nisam ni oprostila.
Mislim da je to pošteno. Neću ni tražiti ni davati. Svi živimo sa svojim odlukama i njihovim posljedicama. Pusti kajanje. Ako misliš da si donio krivu odluku - probaj opet. Ako ne ide - živi sa onim što si učinio. Samo to je pravi način. Budi iskren prema sebi.
Svaki put kad donosim neku veliku odluku, pažljivo važem dvije strane. Što će mi donjeti ovo? Koga ću povrijediti? Što je najgore što se može desiti?
I mogu li živjeti s tim?
Jednom kad odlučiš i djeluješ u skladu s tim kasno je za kajanje. Što reći?! Nisam znao što činim? Kako da ne, dobro sam razmislila o tome. Nisam te htio/htjela povrijediti? Pa, nisam, ali znala sam da hoću.
Sve je to licemjerje. Sad ti je žao?! Pa žašto nisi prije razmišljao o tome?
A, jesi... Nema tu iznenađenja i filmskih obrata. Za većinu stvari svi možemo pretpostaviti kako će završiti. Čemu onda hiniti šok i kajanje?
You don´t fool me
Samo da preuzmemo odgovornost za svoja djela, i jednom zauvijek shvatimo da život nije generalna proba.
Dakle, pomalo. Što/Tko me navelo na ovaj izljev samodopadnog gnjeva?
Jedna pokajnica. A tko drugi do bajna Paola Valić. Bivša ovisnica (u što uopće ne ulazim, da se razumijemo) koja se odlučila pojaviti u emisiji Mirjane Hrge i promovirati svoju tužnu, kajanjem oblivenu facicu, pućiti ustašca prema kameri, i u svaku rečenicu ubaciti kako to radi samo zbog hrvatske mladeži.
Em, zlato, reci popu pop i bobu bob.
Pusti kajanje za dane kad to budeš doista mislila, a bit će ih dovoljno...
Posjeli su je uz Bareta, koji je možda mogao i dati neki smisleni savjet. Kao čovjek koji još uvijek hoda svojim križnim putem. Samo što sam imala dojam da je frapiran poslovicama koje je Paola valjala kao da je sama očistila Hrvatsku od droge i kriminala. I provela petnaestak godina u komuni. I sad se može mirne duše proglasit "čistom" i dostojnom.
Ok, da budem iskrena do kraja, kad već ne štedim riječi. Nije da mi je postala instant antipatična kad sam je čula šta trampula u epicentru. Ma jok.
Išla mi je na živce još od svog prvog pojavljivanja na te-ve-u. Pa da bar budem poštena, još i prije nego je usta otvorila.
Eto.
Došla ona pred kameru. Kratka suknjica, velike okice, vlažna ustašca.
I tek zaustila žena da nešto kaže... A ja već izjavila:
"JAO, GLUPAČE!"
Sad, znam da sam totalno demode, al´ ne kajem se nimalo....
6 Komentara | Print | # | ^
