10.03.2006. 11:30
tiho, tiše, najtiše...samo duša zna kako boli tišina...
Tako. Probudila sam se danas tužnija od jutra. A ono je bilo posebno nesretno. Lijeva suze već satima, malo jeca, malo rida, ali najčešće plače u tišini. Baš kao i ja. Znam ja šta je, nisam iznenađena, očekivala sam ga. Dođe svake godine, već stoljećima, točan kao sat.
A ove tužne balade koje slušam već danima nimalo ne pomažu. Ni pms, koji je ovog mjeseca odlučio navaliti žešće nego obično.
Plačem iznutra. Osjetim najtužniji dio pjesme svakim svojim djelićem, utrobom i najsitnijim živčanim završetkom. Zgrabi me s leđa, hladnim glasom šapne u uho, nakostriješi dlačice na vratu i posegne duboko u mene. Zgrčim se. I stresem se. Gotovo me fizički zaboli. Nešto u meni zajauče i mogu samo zatvoriti oči i prepustiti se. Gotovo kao orgazam. Samo traje duže, puno duže. I boli, Bože, kako duša boli.
Vidim ga u bojama. Taj emocionalni bol. Tamno, tamno plavi je, i preljeva se u ljubičastu kada se približi vrhuncu. Da bi eksplodirao u najtamnijoj crvenoj koju ste ikada vidjeli.
Pa posvjetli u nježniju nijansu, gotovo utješnu, toplu, ali ona blijedi, blijedi brzo, bol je ispire, uništava. Jer utjehi sada nije ovdje mjesto. Tek kada bol ode..
I uspijem udahnuti malo zraka, dok nijanse boje ponovo tamne, nakupljaju snagu, uz zvuk koji je tek nagovještaj jauka, tako tih da ga nečujem, već osjetim. Duboko, duboko u sebi, na mjestima tako tamnim da su i meni nepoznata.
I oči su mi tamne ovih dana. Crne su, jer kažu da su oči odraz duše. A duša mi plače. Sve što želi su riječi koje nikad više neće čuti. I boja glasa koja je zauvijek izgubljena. Lice, kojeg se sjeća još samo u ovakvim danima. I dodir. Dodir tako nježan da boli...
Boli više od udarca. A i pamti se duže. Pamti se zauvijek.
Ali to je u redu. Neka bude tako. Ne bih ni htjela da je drugačije. Bol je tu da me podsjeti. Da me podsjeti da sam živa.
11 Komentara | Print | # | ^
