29.11.2005. 10:19
gafovi
Znate šta su gafovi, zar ne? Krajnje glupe situacije u kojima se svako od nas (neki MNOGO češće od drugih) ponekad nađe...Ne znam kako vi, ali ja sam superglu za gafove sve vrste. Činjenica je da doista ne znam niti jednu podjednako pehističnu osobu! Kad sam bila mlađa, (jednako naivna kao i sada, samo sa malo više optimizma) to mi je bilo čak i zabavno, uvijek sam imala o čemu pričati u društvu (svi koji su preživjeli pubertet znaju kako je TO važno).
Sada, i ne tako jako. Povremeno ispričam nekome glupost koja mi se desila, ali uglavnom čuvam te stvari za rezervu.
Za rezervu? Da, za rezervu.
Kada je netko od mojih dragih deprimiran, izvučem neki svoj famous lapsus, ne bi li mu uljepšala dan. Napokon, tako je olakšavajuće smijati se tuđoj gluposti.
Slijedom okolnosti, većina mojih gafova u poslijednje se vrijeme desila na intervjuima za posao.
Jednom sam pozvana u neki vrlo fancy ured na razgovor za veoma važen posao.
Dakle, osim što sam se skockala kako sam najbolje mogla i znala, morala sam uraniti i dobrih 45min. Ne samo što me prašila nervoza, već i nisam bila sigurna koliko će mi trebati da u toj golemoj zgradurini pronađem ured koji sam tražila. Pa sam mislila, krenut ću ranije, za svaki slučaj, fino locirati ured, pa ako bude prerano malo ću prošetati oko bloka i vratiti se...
I usla ja u zgradu. Što isto nije prošlo bez komplikacija - Naime, imaju neka space vrata na okretanje, za koja sam ja pretpostavila da se okreću samo kad netko priđe. Jerbo su stajala mirno tih 3min dok sam ja prilazila. Naravno, stala sam u jedan odjeljak i, sa svakim pravom, očekivala da će se nešto početi dešavati... I je. Došla je čistačica, objasnila mi da je zaglavila vrata dok ih ne opere, pa da ću morati ući na sporedna.
Ok. Ja sam cool. Može i tako.
I ušla ja u predvorje, koje inače liči na dnevni boravak onog lika iz Dinastije, i u punoj brzini zašturala prema mjestu na kojem su liftovi i stubiše (ergo, trebam na 2.kat). Taj dio je, naravno zašto bi IŠTA u mom životu bilo jednostavno, odijeljen čvrstim staklenim zidom, sa vratima koja se NE daju otvoriti?!
Doslovce sam to rekla kad sam se prikeljila njuškom o njih.
- ?!
Onda me zazvao recepcioner, odnosno, lik za kojeg sam ja u punoj brzini naleta, opet sasvim opravdano, pretpostavila da je recepcioner. Šta se ono kaže za pretpostavke??
Frajer, dakle, već pogađate, nije recepcioner, već?
Zaštitar.
Da, naravno, tuko. Ne puštaju oni baš svakoga da im se smuca po hodnicima. Da je tako već bi im se čitava horda zakinutih građana naselila u dnevni boravak. Pardon, predvorje.
- Koga trebate?
- ....
ja kažem, naravno, sve. I me i ured i kat, i razlog zašto sam tu, u zadnji čas se ugrizem za jezik, jer kad me ulovi brbljanje, nikad ne znam što bih sve mogla izlajati.
- Imate li dogovoreno?
- Da. Svakako. Naravno da imam!
Nije mi jasno zašto, ali ljudi u uniformama me čine nervoznom, imam potrebu uvjeravati ih da nisam ništa zgriješila, što je očiti znak nečiste savjesti. Uznemiruju me i poštari, što je stari tik iz doba kad sam se vozila autobusima. Naime, ne znam je li tko primjetio, ali poštarske uniforme jezivo podsjećaju na kontrolore...
- Dajte mi svoju osobnu kartu, molim- kaže frajer meni
Ne znam jel to standardni postupak, ili sam bila tako očito nervozna da je posumnjao da želim podmetnuti bombu
- Molim?? Zašto?
Da, znam da je glupo, al ponekad ne mogu obuzdati svoj jezik. Čini mi se da ga pomiču neki sasvim drugi mišići od onih koje ja svjesno kontroliram...
-Zato da Vas upišem u knjigu gostiju?
Vidim da je to neki fini čovjek, a do sad sam se već dovoljno sabrala da ne započinjem sa građanskim slobodama, pa mu se za ispriku toplo nasmiješim (i nije baš toplo ako iskezite zube, jel´da?)
i predam mu osobnu.
On počne zapisivati podatke, pod mojim budnim okom, valjda sam bila zabrinuta da ne upiše i neku osobnu opasku u jednu od kućica. Malo me je čudno pogledao kad sam se nalaktila preko pulta.
(Niska sam pa nisam vidjela sasvim dobro šta to piše pod moj osobni opis, a veoma sam tašta...)
Frajer, blago iziritiran, ali očito sjajno istreniran, digne pogled i kaže:
- Vi možete ići, lift je tamo - pokaže prstom kao da sam krebil- a osobnu ćete podignuti pri izlasku.
- Aha? Kad budem odlazila? (Zašto ali ZAŠTO moram ja dodati vlastiti komentar, sasvim je JASNO da je to kad budem odlazila. KOZO!!)
Nasmiješio mi se. Zamisli?! Nije odgovorio, nego se samo nasmiješio....možda malo frknuo kroz nos? Nisam mogla biti sigurna, kao što rekoh, baš je fino istreniran...
U tom trenu, čujem blago BZZZZT i staklena vrata koja vode prema liftovima se otvore.
Ja pomislim kako mi je to zadnja šansa da me u ovom životu puste gore, pokupim svoje stvari sa pulta (da, naravno, da bih izvukla svoju osobnu iskaznicu iz ruksakića koji je premali da zavučem cijelu ruku u njega, morala sam prvo većinu stvari povadit van.. Ali i ovako sam napola očekivala da će me tražit da pregleda sadržaj, pa ono.... dvije muhe jednim udarcem)
I punih ruku svakakvih sitnica, sa ruksakom koji mi leprša sa leđa, potrčim vam ja prema liftu. Naravno da ste me onda pitali, vjerovatno bih rekla da sam elegantno i prkosno odšetala, ali kako vrijeme prolazi lakše je objektivno sagledati situaciju, jeli. I priznati neke stvari, isto tako...
U liftu je već bio neki tip, i valjda kad me je vidio da sam se onako zaletjela, pretpostavio da mi se SILNO žuri, pa mi pridrži vrata od lifta, dok nisam uletjela. I pritisne on broj 2 i pogleda mene, dakle želi čovjek znati kamo ću je, jel..
-Isto drugi, hvala. To ja kažem, očito, jer on nato odgovori:
- aaa DRRRUGII..., e secondo, vero?
- si, vero (no krasno mislim, samo da sad ne poželi razgovarati sa mnom, ne treba mi da pred potrncijalnim šefom izletim iz lifta dok me neki talijan bari...)
Lift je bio strašno brz, tako da nisam stigla ni pomislit to do kraja kad se zaustavio, i nas dvoje prepustili mjesta čovjeku sa aktovkom.
A na drugom katu- iznenađenje. Još jedna recepcija, još jedan recepcioner. Samo ovaj put znam bolje, i sa 5 m uočavam značku security.
Ti boga, paranoje...
Dakle, vrijeme je za preustroj.. Pogledam na sat, a ono pola. Ajme, pa ne mogu doći 30min prerano, pa vjerovatno je drugi kandidat još unutra. No, krasno. Iza recepcije dva hodnika, oba beskrajna, kojim krenuti?? Mislim si, imam pola sata, ne mogu biti tako dugi, idem istražiti. I krenem desno, kad me zazove gospođa (da, lady security, nista manja od kolege u prizemlju..) za recepcijom.
- Koga trebate?
JAO, ne opet
-hm, tog i tog, ured taj i taj.
-to vam je lijevo (naravno da će bit suprotno od moje prve opcije, kakav instinkt ja imam), pa prvi hodnik desno, mislim treća ili četvrta vrata desno. Pitat ćete na recepciji..
Naravno, još jedna recepcija, zašto sam uopće sumnjala...
- dobro, hvala Vam lijepa..
I šta sad, put pod noge, pa gdje puklo, puklo...
Slijedim ja njene upute i iskrsnem u nekom predsoblju, ispred mene -
recepcija, pogađate već. A desno stubište (Do tog sam trenutka bila toliko dezorjentirana da u tome nisam vidjela ništa neobično, iako je i kraj lifta kojim sam došla bilo još jedno stubište.)
Sa svake strane po jedan wc, malo udesno pomična staklena vrata vode na balkon, uz njih pepeljare. Ah, da bar pušim...sad bi ubila preostalih 25minuta. Naravno, porok uz porok, tu je i aparat za kavu, na kovanice...
Ok, i to je rješenje, samo da se malo saberem. I kopam ja po torbici, ništa neobično za mene, u rekordnom roku (samo 2min) iskopam novčanik. Pa, naravno, zašto sam mislila da imam sitnog?? Valjda nisam mislila da je danas MOJ dan??
Dakle, ništa od kave. Idem bar oprat ruke u wc, malo sredit šminku, ovi zaštitari me izludili, tko zna na što ličim...
I krenem prema wc-u, ups, to je muški, okrenem se za 180 i natrag, po mojoj slavnoj logici, ovaj mora bit ženski. I JE!. Ipak ima nade za mene!! (NE, ne zanima me koji su omjeri da oba wc na jednom katu budu za isti spol, ako me ide, ide me. Oni koji me ne poznaju, ne mogu ni slutiti razmjere mojega pehizma!)
Ubila bar 10min u wc-u, dok sam našla šminku, uspjela otvorit vodu, vražji senzori...
i obrisala znoj sa vrata.
I izletim ja van, puno bolje volje, kad ono ispred se šeta druga gđa. Security. Pogledamo se, nasmješimo se.
Šta sad? Pogledam na sat. Ajme, još toliko. Otpuhnem, ne bi li pobudila žensku solidarnost u njoj..
Ništa.
Ok, prošetam dva kruga (stvarno malo predvorje) i naslonim se na staklena vrata.
Strpljen, spašen.
Gospođa se vratila za svoj pult, sjela i fiksira me pogledom. Malo mi nezgodno...
Vadim mobitel, zovem sve po redu dok mi se netko napokon ne javi. Davim pričom tipa - šta si gdje si, dok me lagano ne otkanta. Onda pogledam opet na sat. Tragično prerano. Ispast ću strašno neodgojena ako sad uletim. Zovem dečka. On je na poslu, al kad Obveza zove, mora se javiti...
I baš mu se krenem jadati, naravno ispod glasa, da me nečuje gđa.Terminator, kad niz stepenice silaze dva frajera, skockani po najnovijoj modi, otvraju vrata od balkona (tu sam skoro sletjela 2kata, jer sam naravno bila naslonjena na ista), i zapale CIGARE. Ne cigarete, nije tipfeler, CIGARE.
Onaj koji me skoro bacio 15 metara naglavačke, pogleda me i kaže:
-Sorry,- i još slatko slegne ramenima.
-Sve u redu- odgovorm ja njemu.
-Sorry?? Kaže on opet
-Sve O-KE , ovaj put mu skoro slovkam, malo je spor, siroče..
On kimne glavom i okreće se svom kolegi, a ja nastavljam ispod glasa objašnjavati dragome kako mi je počeo dan...
To je valjda bilo presumljivo za gđu.T, pa je i ona počela šaputati na svoj telefon. a onda je ustala i prišla mi.
-UHHH, nazovem te poslije, moram ići sada...
-ONA mi prilazi i pita, pazi ovo:
- jeste Vi Moje Ime i Prezime?
Nije potrebno objašnjavati da sam se ohladila daleko ispod tjelesne temperature, nisam bila u stanju reći jesam već sam samo bijedno zklimala glavom, zamišljajući kako ću provesti noć u zatvoru kao potencijalni bombaš samoubojica....
- Gospodin Taj i Taj će Vas sada primiti. Molim Vas, slijedite me..
Možda bih i mogla da mi se od olakšanja noge nisu pretvorile u gumenu smjesu nesposobnu izvršavati naredbe mozga. Koji i ovako nije bio od neke koristi... Samo se glupavo nacerih dvojci cigara kraj mene i otkasah za gospođom T., koju sam iznenadno i neobjašnjivo strašno zavoljela...
Razgovor koji je uslijedio, legenda je za sebe, i kao takav zaslužuje vlastito poglavlje, ali samo ću spomenuti, da ako Vam u horoskopu lijepo piše da je to kozmički loš dan po vas- okrenite se i natrag u krevet. To je najpametnije i najzdravije što za sebe možete učiniti...
Bila sam tako sretna što neću u zatvor da sam brbljala kao kokoš na speedu, počela se čak i šaliti sa čovjekom, na što je on sjajno odreagirao, tako da sam u jednom trenutku pomislila kako je baš krasan tip, i nimalo uštogljen, iako je direktor sa ovako elegantnim uredom...
I nasmijem se ja i na njegovu šalu, nešto o mjestu u kojem sam živjela prije, kad se ono vrata još jednom otvore, na njima se pojavi gospodin (to je prava i jedina riječ) u odijelu skupljem od mojeg stana, i kaže:
-U redu, sad ću primiti gospođicu..
Mora da sam izgledala strašno inteligentno, onako otvorenih usta, gledajući čas jednog čas drugog...
Razgovor je protekao jako formalno i uštogljeno, ali i bezbolno. Početni šok mi je dobro došao da malo zavežem gubicu i pokušam se ponašati pristojno:)
I na kraju me gospodin ispratio is ureda (rekla sam da je gospodin!), i pruža mi ruku da se rukujemo...
A meni baš u tom trenu sklizne ruksak sa desnog ramena.
I, što ću ja učiniti? Naravno, suzbila sam instinkte i nisam posegnula za ruksakom, već prihvatila čovjeku ruku. I baš dok sam čestitala sama sebi na izvrsno koreografiranom potezu, ruksak sklizne do kraja i ostane se ljuljati između moje i njegove šake....
To je bio tako filmski potez da sam se nasmijala prije nego me razum uspio spriječiti...
On se samo kiselo nasmiješio i izmijenio pogled sa svojim TAJNIKOM
A šta ću vam ja kad nemate smisla za humor, meni je život ipak ljepši...
Da ne bi sve završilo u sretnom tonu, na putu prema dole sam krenula prvim stepenicama na koje sam naletjela, te su vodile samo do polukata sa računovodstvom, bez ikakvog vidljivog izlaza, pa sam bila prisiljena pregristi ponos i vratiti se istim putem natrag, pa mimo dvije recepcije, uljudno se PONOVNO pozdravila sa gđom.T, kimnula dvojci cigara kojima se priključila i treća i sad su na sav glas laprdali na francuskom??
Što mi je objasnilo par stvari...
Pa niz PRAVE stepenice, u lift se nisam usudila, kako me je krenulo...
I izletila na ulicu kao torpedo, uz jedan glasan uzdah olakšanja! Skupila sam kosu u rep, jer temperatura mog tijela bila je već abnormalno visoka, i laganim korakom krenula ususret budućim izazovima!!
A onda stala, okrenula se i vratila po svoju osobnu iskaznicu...
Od onda molim Boga da me ne pozovu na drugi krug razgovora, moje slabo srce nije stvoreno za tolike stresove.
8 Komentara | Print | # | ^
