10.11.2005. 14:32
hipohondar
Svi imamo neke svoje tajne strahove. Ne mislim sada ono da ostanem bez posla, da me dečko ostavi i sl., nego na paranoične strahove, tipa agorafobija, kinofobija.. Moja fobija je tako velika da sam se tek nedavno usudila progovoriti o tome, i to samo zbog okolnosti.Naime, ja se panično bojim upale slijepog crijeva. Nemojte se smijati, ja to ozbiljno. Nisam klasični hipohondar, ja se ograničavam samo na slijepo crijevo.
A znam i točan dan i sat kad je sve to započelo...
Bio je sat latinskog jezika, pred ohoho godina, u gimnaziji. Predavao je jedan super profesor kojeg smo jako cijenili jer nije forsirao na tome da je njegov predmet najvažniji, nije nam tupio latinske poslovice i fraze, nego je baš pedagoški razvukao priču na sve i svašta. Između ostalog, ispričao nam je i o svojoj operaciji slijepog crijeva. Dakle, ukratko rekao je da je to bila najgora bol koju je u svom životu iskusio (sjećam se da sam u tom trenutku pomislila kako je Bog ipak s razlogom dao ženama da rađaju), te da su mu liječnici rekli da ne bi preživioda je stigao samo par minuta poslije. Ja sam inače zdrava ko dren (samo malo da pokucam o drvo), i do tada bez ikakvih iskustava sa bolnicama i doktorima. Ali pretpostavljam da se u tom trenutku počeo razvijati moj paranoični i nezasnovani strah od upale slijepog crijeva. Slijedećih godina sam se, u želji da razbijem taj strah, počela sama obrazovati (čitati stručnu literaturu, raspitivati se). I kad sam prikupila sve simptome i nuspojave, umjesto da se straha riješim, počela sam regirati na svaki imalo sličan simptom. A s obzirom da sam žena, bolova u trbuhu – objašnjivih i onih fantomskih – imam pa, bar 126 puta na mjesec.
I sve sam to više manje držala pod kontrolom. Da se razumijemo, kad znate da je to vaša vlastita paranoja malo je lakše nositi se s njom, a dobra strana toga je da sam medicinski sad već prilično obrazovana – imam bookmark na svaku medicinsku stranicu, pa i one koje se bave alternativnom medicinom, da ne spominjem priručnike! Tako da sam postala izvor znanja svojoj široj familiji – ja sam osoba kojoj se obrate prije nego odu liječniku, tako da njemu mogu reći šta im je :)
.
Kako svaka priča (o.k, skoro svaka) ima i poantu, i ova slijedi. Jednog proljetnog dana, pred godinu i pol dana, u kasne večernje sate, počeli su neobjašnjivi bolovi. Da, bilo je vrijeme za pms, ali bolovi su počeli prenaglo i bili su prejaki. Prvo na lijevoj strani trbuha, pa u sredini, pa lagano na desnu stranu. Knjiški primjer. Ja se ushodala po sobi, hladni znoj me oblio- jer ostvaruje se moja najgora noćna mora!! I sad samo čekam da me natjera na povraćanje, pa da zovem hitnu. (Bila sam sama u vikendici, da jeza bude veća).
I čekam i čekam, a bolovi se smirili. Nije potrebno ni spominjati da sam tu noć probdjela, potpuno obučena, sa mobitelom nadohvat ruke.
Ali ništa. Drugi dan ko nova, a stvari dobila nakom 3-4 dana. I mislim si ja, pms je vrag, bit će da je to bilo to. Desetak dana nakon toga, mene opet spopadoše neki lagani bolovi, ni blizu jačine ko ovo prije, ali bolovi jesu, a objašnjeni nisu. I trajalo to par dana i prestalo. Pa opet počelo idući mjesec. Ja već luda od crnih misli, dogovorila pregled i kod ginekologa i osobne liječnice za idući tjedan (bio je petak), kad me ponovo kasno navečer probudili bolovi. Prevo lakši, pa jači, pa opet lakši. I kao da zna, nazvao me dragi da pita kako sam. A ja sam hrabra samo dok me netko suosjećajno nešto ne pita. Onda sam gotova. Poplava.
I čovjek se zabrinuo, došao po mene da me vozi na hitnu (ja, usput, nikad prije u životu nisam bila na hitnoj). I tamo ja doktorici ispričam simptome, a ona kaze da ne zna. Možda je slijepo crijevo. JAO, ZNALA SAM!! Pa neka lijepo idem doma, spavati (DA, BAŠ) pa ako se bolovi pojačaju ili ako mi pozli – nek idem drito na kirurgiju. (Kako mi je to nježno saopćila, mislim da telad pred klanje prima više simpatija).
I išli mi doma, pa zvali bolnicu, jel, nek nam oni kažu što da se radi. A doktor tamo kaže da mi dođemo odmah ujutro (ako ne i prije) da su to neki zamaskirani simptomi. Sa mnom nikad ništa jednostavno...
I iduće jutro u bolnicu. I ležim tamo na hitnom traktu, sva sreća da me (pa, naravno) ništa više ne boli, jer koliko su ažurni mogla sam šest puta otegnut papke. I dođe neki dečkić, ja mislila donio on doktorima marendu ili nešto, kad on navuče kutu i stavi stetoskop i do mene. No, baš krasno. Ma, znam da i on more negdje učit medicinu, al di baš na meni??!
I gdje te boli i kako i kada, aha, aha, a ovo, aha, dobro , aha...dooobro. I ode on na komp. I gledam ja njega - jer ležim ravno nasuprot, jel- kako nešto tipka, sve mi se čini konzultira se s nekim «pravim» doktorom, ili upisuje u gooogle moje simptome...
I ode on! Samo tako. Meni nitko ni riječi. I već ja razmišljam kako ću ja fino skupit svoje krpice i išetat iz bolnice, pa draže mi krepat u vlastitom krevetu, tamo će me bar netko naći nakon dan-dva..
Kad uhihotaše dvije sestre u prostoriju i idu prinat nešto s kompjutera. Joj, kaže jedna drugoj, vidi ovo: Ima bolove u trbuhu, malo s desne strane, malo s lijeve. To je apendiks, kaže druga pametnjakovićka. Da, veli opet prva, jasan slučaj!
Ma ideš!! Pa idi nađi mog doktorčića i reci to njemu, tuko neljudska.
A mene oblijeva znoj, malo vruć, malo leden, i mislim si ja, to je karma, nema šta drugo biti. Sudbina me iskušava, ironija života.
Pa, dobro, dobra strana svega toga (uvijek ja nađem nešto, ja sam odrasla na Zeusovim basnamaJ) je što jednom kad mi odstrane slijepo crijevo- riješila sam se svoje paranoje. Hvala Bogu na malim milostima, ipak imam samo jedno slijepo crijevo!!
I čekam ja tako, znojim se (jeste već skužili kako je PREVRUĆE u bolnicama?!), čekam. I dovuče sa moj doktor odnekuda, moj dečko mi signalizira nešto njemu iza leđa, a ja si mislim, a lijepo moje, išao on naći doktora za mene, al šta nije mogao naći nekog drugoga ovaj put, ovaj mi ide na žuć (medicinski sleng!).
Kad meni doktor kaže (ne baš meni, više nekom iza mog lijevog ramena, tako da sam se stalno okretala da vidim s kim to on priča) da me šalju na ginekologiju. Pa, rekoh ja, znam da nisam doktor, al zar slijepo crijevo spada u ginekologiju?? Ma, ne, nismo sigurni šta je. AJME, što to volim čuti iz usta doktora!
I tako, da dugu priču učinim nešto kraćom, čekali, čekali, ja se još malo znojila, pa još čekali, pa poštovani gin. Zaključi da imam NEŠTO na desnom jajniku. Ček, kako NEŠTO, otkad je to medicinski izraz?? Šta je to NEŠTO?? Beba, cista, rak, alien?! On kaže, neznamo šta je, nešto. Valjda folikul. Pa, dobro, kako misliš VALJDA? Znam ja da medicina nije egzaktna znanost, al daj barem nemoj koristit riječi kao nešto, valjda i NE ZNAMO!!!
I pošalje on mene nazad k onom doktorčiću, koji me, oh čudna mi čuda, otpusti iz bolnice sa –nismo sigurni šta je, javite se vlastitoj doktorici i ginekologu. E, pa hvala vam lijepa. Ja jedva dočekala, izletila van ko torpedo, frustrirana i bijesna, skupa sa moji slijepim crijevom. A dečko išao natrag po još koje objašnjenje, jer mu NE ZNAMO nije bilo dovoljno uvjerljivo. Al, kako je odn malo veći i krupniji od mene (105/ 198), on je bar izvukao kakav-takav odgovor. Dakle, doktorčić misli da nije slijepo crijevo, a mi nek tražimo dalje...
I tražili mi još mjesecima. Moja ginekologica nije našla ni traga onog NEŠTO što dobri doktor u bolnici nije znao identificirati, rekla da ako je bio folikul, to je normalno u ovulaciji, i ne izaziva takve simptome. I bila je vrlo pristupačna i objasnila sve što sam pitala i nije bezobrazno odgovarala kao da se mene ne tiče sta mi se dešava sa tijelom. Al nju sam i platila skoro 600kn za taj pregled. I opet ću. I slijedeći i svaki naredni put. Jebeš ti socijalno i doktore koji neznaju razlikovati slijepo crijevo od tumora na jajniku (ispričavam se, ja inače ne psujem!).
A ja prošla još hrpe pretraga i ultrazvuka i donirala na litre krvi, i ispala čista ko suza.
I još kao bonus smijem zadržati svoje slijepo crijevo! A doista smo se zbližili poslijednjih mjeseci. Više ga se ne želim riješiti, nekako sam vezana uz njega;)
I da, još povremeno osjećam neobične bolove, al to ja objašnjavan sama, kome trebaju liječnici. Jednom su plodni dani, drugi put pms, treći put se mjenja vrijem. Sreća pa sam žensko i ne prifali mi izlika!!
Eto baš sam se nedavno preforsirala na multigymu, pa me ovih dana malo boli trbuh, bit će da sam nešto istegnula...
3 Komentara | Print | # | ^
