....:Annabell Lee:.....
utorak, 18.09.2007.
Taj baš je mrtav,tko ni trun ljubavi nema da ga grije
Hodam ulicom...
Oko mene natmureni ljudi mrka lica i krvožednih pogleda...
Nebo se spušta na Zemlju...
Trebala bih se osjećati tjeskobno...?!
Ne znam...
Veeeeliki osmijeh se ne skida sa mojega lica...
Uz sve svjetske katastrofe,sve gluposti koje ljudi oko mene rade,iritantne ljude,i retardirane profesore...
Meni je tako lijepo...
Negdje sam viiiiisoko u nebesima,potpuno svjesna da ću uskoro lizat pod?!
Je li to ljudska autodestukcija?!
Možda...
Ali ja ne prestajem.Znam da je ZAJEBANO!!!! Znam situaciju!!!! Znam da sam neopisivo glupa...znam,znam,znam,znam...
...i još uvijek vjerujem...
...i nije mi stalo...
...zapravo,je!...
...ali...?!
Mina rakastan han!
Miha rakastan han!
Mina rakastan han aina ja ikuisesti
utorak, 04.09.2007.
I kentauri Bijahu pozvani,jer premda divlji i neobuzdani, ipak su bili daleka rodbina
Nakon ovih 48 sati čovjek pomisli ima li ikakve šanse da bude još i gore...?!
Grčkim bogovima je bila smrtna uvreda na takvu pomisao...
Uopće sumnjati u činjenicu da može biti gore...
Uvijek može biti gore!
Postoji li šansa da me želja za savršenstvom dovela do bolesti o kojoj smo učili u školi svaki dan i dobivali upozorenja...?!
Je li moguće da sam toliko autodestruktivna da si nesvjesno uništavam život...?!
Postoji li šansa da je moja najveća strast zapravo samouništavanje..?!
Zašto si to radim?!
Zašto ne želim nisakime podijeliti ono što trenutno trpim?!
Umjesto toga,tjeram ljude oko sebe,jer mislim da je lakše to nego reći naglas ono što mi je...?!
Mrzim plakati!!!
U zadnje vrijeme plačem apsolutno svaki dan!
Radi problema koji se samo gomilaju i gomilaju....
A jedino što želim je pobjeći od njih!
To nisam ja!!!!!!!!!!!
Ja sam fighter!
Uvijek bila...ali..?! Di li sam sad kada se trebam!? Na dnu dna revuć suze i kukajuć kako nema izlaza...?! Ne prepoznajem sama sebe.
Pred ljudima nabacim pomalo usiljeni smješak koji govori da je sve ok.
Ali određene ljude je teško prevariti...Određeni me ljudi predobro poznaju!
Ne želim još i te Određene ljude otjerati od sebe...
Ja,zapravo,jedino što želim je magično postati ona koja sam i bila.
Koja zna odgovor na svako pitanje
Koja nikada ne odustaje,čak i kada je najteže
Koja plače jedamput godišnje a ne jedamput od buđenja do doručka.
Od tih svih silnih suza,oči su mi toliko natečene,da izgledam ko drug junky!
Strah je ona mala komora u kojoj se razvijaju svi negativi.
Trenutno se osijećam kao Pale sam na svijetu...
Kao da sam na dnu mračne rupe iz koje se neću samo tako lagano izvuć.
Sutra je treća runda borbe sa cijelim svijetom...
Koliko ću još imati snage
nedjelja, 02.09.2007.
Tribute to Rudeš
Jučer...
Fascinatnom tehnologijom današnjice, osoba zvana Margareta iz porodice Bolarića, uputila mi je sms porukom pozivnicu na "čajanku".
I tako,sjedimo mi i ispijamo čaj (ili ne...), mezimo dijetalne keksiće (ili ne...), raspravljamo o intelektulanim temema (ili NE...) i slušamo Vivaldija kako svojim božanstvenim tonovima uljepšava dotičnu atmosferu...
No, je li zaista bilo tako?
Khm...Khm...
Možda je bilo ipak malo bolje....???
Khm...Khm....
Dragi moji; jučer ste mi trebali vi, više nego ikad...
i Pavlov obiteljski grm....
i sve naše interne fore....
Ninach naša,držimo Ti fige za dramaturgiju....
Ja obradim svoje starce za "čajanku" kod mene...
Velika pusa svima
p.s.zašto ja ne znam što da sutra obučem?! Ja sam retardirana....
....(ignorirajte ovo zadnje!).....
