Nažalost, zadnje poglavlje: 9
Evo došli smo i do zadnjeg poglavlja. Pisat ćemo i parodiju na new moon samo treba izići u kino :)
Pa evo priče:
Trebalo je nekoliko vremena da stignem do dvorane. Polako sam ušao u nutra. “Halo! Ima li koga!” viknuh. “Bello, došao si.” Začuo sam glas. Netko je izašao iz sjene I najednom su se upalili reflektori. Od tolkog bljeska pao sam na pod. Bio je to onaj neznanac s plavom kosom I plavim zubima. Sada mu više zubi nisu bili plavi nego tirkizni. “Dobro! Došao sam! Gdje mi je majka?” viknuh još ošamućen od tolkog svjetla. “Bello, Bello zar si tako naivan? Prevario sam te.” Podsmjehujući se rekao je neznanac. Znao sam da me želi slikati pored kulena. Počeo sam vrišteći trčati u krug po dvorani no neznanac me sustigao I uhvatio me. Opekao sam se jer je spadao pod “Kulenove”. Zavezao me za stolicu filmom za fotoaparat I u usta mi je stavio kulen. “Eto, lijepo poziraš.” Rekao je. Izvadio je fotoaparat. Primio ga je I prstom krenuo prema gumbu na fotoaparatu. Klik, aparat me uslikao, ali je u pravi tren stigla Edwarda I obrušila neznanca na pod. Fotoaparat je bio zgnječen jer ga je zgnječio Edwardin mali nožni prst! Bio sam u šoku jer me uslikao. Kulenovi su me odvezali. Pao sam na pod vrišteći jer sam u ustima imao gadan okus kulena I jer me uslikao. Sav sam smrdio po kulenu! “Edwarda! Pogledaj ga! Mući se. Ima napadaje!” viknula je njezina sestra Armanda. “Pomoć!” vapio sam. “Jedini način da ti pomognem je da ti dam žig pa ćeš postati kulenov. Ili da pojedeš kulen, ali to može biti rizično jer je kulen jako star. Što biraš?” upitala me muškastim glasom. “Ono drugo. Daj kulen.” Jedva sam rekao. Dali su mi neki prastari kulen koji je vonjao. Jedva sam otvorio usta I odgrizao mali dio. “Sve pojedi!” viknula je Edwarda. Nakon jednog sata sve sam pojeo. Bilo mi je mućno. Povraćao sam par puta I onesvjestio sam se.
Sutradan sam se probudio u bolnici. Pored mene je stajala Edwarda. Za poklon mi je donjela kulen. Ponovno sam se onesvijestio osjetivši smrad. Prošao je I još jedan dan pa sam dobio svijest.“Edwarda, što je bilo s neznancem?” jedva sam upitao. “Pao je u depresiju kada sam mu slomila fotoaparat I sada tuguje.” Rekla je svojim muškastim glasom podsmjehujući se. “Oh Bello! Tako sam se brinula za tebe!” rekla je moja majka. Iz bolnice sam izašao tjedan nakon ovoga. Bilo je nekoliko dana prije kraja školske godine. Edwarda me je obavjestila da se sprema ples i ja sam pristao biti njen partner. Pošao sam kući i birao što ću obući za ples."Hm, možda da obućem ovu svećanu oduru s kulenom? Ma neee to previše smrdi samo bih se onesvjestio." mislio sam pomno birajući. "Ah evo jednog lijepog svečanog odjela!" viknuo sam i uzeo odjelo. Potražio sam leprir mašnu i stavio je.
Nakon 2 h već sam se našao s Edwardom. "I, što kažeš na moju haljinu? Nije li predivna!?" Edwarda je upitala pokazivajući na svoju široku haljinu.Haljina je bila ružna. Na sebi je imala male kulene i remen u obliku kulena! Remen na haljini ajme... Zadnji dio haljine vukao joj se po podu. Kako se je vukao, čički su se zaljepili. "Paaa lijepa je..." lagao sam. Krenuli smo plesati. Primila me. Primila me tako jako da me digla u zrak jer je bila pre visoka za mene.Plesali smo valcer. Ja onako u zraku, a ona plešući. Dum! Najednom smo zajedno završili na podu.Edwardin dio haljine koji se vukao po podu zapeo j za nekakvu metalnu šipku i pali smo. Jedva sam disao jer me je Edwardina kobasičasta ruka preklopila! Imao sam osjećaj da je slon na meni, a ne ruka! Kako bi tek bilo da je ona pala na mene! Bio sam u šoku. "Oh oprosti belo! Moja glupa haljina! Zločesta haljina! Zločesta haljina!" Edwarda je vikala na haljinu kao da kori psa. Ajme još sam više bio u šoku. Odveli su me u bolnicu, ponovno. Imao sam dvostruki prijelom ruke. "Edwarda, gdje ti je sada haljina? U kakvom je stanju?" upitao sam jer sam želio saznati kakvu će glupost sada reći. "Dala sam je za potpalu." rekla je. Ah što još sve neću doživiti?
nedjelja , 13.09.2009.
