Kao i "većina" djece , sa 5 godina sam naučio plivati i voziti bickl. Sa 9 godina, voziti motorić i traktor. U 12-toj sam naučio kako uteći od kuće i kako se puca iz raketnog pištolja. 13 je nesretan broj, kažu neki. Tada sam prvi put "posudio" auto.

Sreća ti kukala u te lasi kaj nemaš.
Zimsko doba.
Stankec, Žac i ja odlučili da pobjegnemo od kuće.
Prvi pokušaj nam i nije bio baš uspješan jer nas je u tome na kratko spriječila tadašnja milicija. Naime, htjeli smo se opskrbiti sa hranom pa smo išli po dućanima i krali konzerve, slatkiše i ostale namjernice. Nakon 3 dana, baš kada smo skupili 3 pune putne torbe tih konzervi i htjeli da uzmemo još zadnju turu, uhvatio nas je prerušeni zaposlenik trgovine. Samo nas je čekao. A i dočekao. Zašto je čekao samo nas ? Pa zato jer skoro niti jedne konzerve više nije bilo u trgovini (Nama Vrbani). Pozvana je milicija. Nisu nas tukli ali je bilo vikanja i hvatanja za vrat.
Govori ! Gdje su konzerve ?
U stanu.
Ajmo, ulazi u kola !
Dovodi mene milicija kući, samo mama je bila u stanu. Zaprepastila se kada me je ugledala sa dva milicajca na vratima.
Veliki upitnik se vidio u njenim očima.
Dok su milicajci njoj objašnjavali o čemu se radi, ja sam već izvadio tešku torbu iz ormara i stavio milicajcima pod noge. Kada su je otvorili, mama je imala široke oči i još veći upitnik.
Pobogu, pa šta si htio sa tim ?
Nemam pojma, rekao nam je jedan čovjek da će nam to platiti.
Koji čovjek, gdje živi ? Vamo, tamo, crn, visok, sa bradom, ima kaput....
Naravno da su povjerovali. Šta će djetetu puna torba konzervi ?
Prošlo je to sve, majka je malo vikala ali ocu nije ništa rekla. Razbio bi me.
Isto tako slično je bilo kod Stankeca i Žaca. Jedino šta su kod Žaca našli samo par konzervi. Pojelo se, šta ćeš.
Žac je bio 2 godine stariji od nas dvojice.
Drugi dan smo opet bili skupa i smijali se, kako smo bili glupi. Tko bi tolike konzerve nosio? Stankec je čak dobio dobre batine.
Dobro smo se sjetili da je lakše uzeti roditeljima novce i jednostavno nestati. Otići na more.
Tako je i bilo.
Dok je otac spavao, uzeo sam mu sve šta je imao u novčaniku. Stankec svojima isto tako. Jedino Žac ništa nije donio. Nema veze, imali smo viška. Pravac glavni kolodvor. Vlak za Šibenik. U vlaku zezancija, ruganje, pušenje i ostale gluposti. U Šibenik smo stigli u večernjim satima. Ostali smo bez cigareta. Ugledamo 3 cure oko 20 godina kako sjede na klupici. Pored njih dvije flaše crnog vina. Puše i smiju se. Pitamo ih po cigaretu. Malo su nam se rugale jer su vidjele po govoru da smo iz Zagreba. Ponudile su nam i hašiš koji su držale u jednoj od kutija cigareta. Jedino je Žac potegao par dimova. Tada sam prvi put vidio kako se mota tj. mrvi.
Autobusom smo stigli u Vodice. Puhala je bura. Nigdje ništa nije radilo. Jedino jedna igraonica. Ispred igraonice par bicikla i jedan motor. Čim smo ušli, sumnjivo su nas gledali. Uzeli smo par žetona i igramo igrice.
Mi igramo a ostali posmatraju iza naših leđa i dive se, kako nam dobro ide. Te igrice smo mi znali na pamet. Bliži se ponoć.
Do moje vikendice ima oko 2 km. Vani bura dere. Pri ulaženju u igraonicu dobro sam pogledao u motor jer je bio lijepo obojan a uz to i crosser (Tomos ATX). Imao je i maramu zavezanu na ključu koji je bio u bravi.
Ovako ćemo, kažem ja.
Ja ću ostati tu i odigrati još koju a vas dvojica idite dolje nizbrdo 200 m dalje i čekajte mene.
Nakon 10 minuta sam izašao, sjeo na motor, pustio ga nizbrdo i upalio na guranje. Čim su čuli kada je motor upalio, ovi iz igraonice su poletjeli van. Samo miris izgorjelog ulja su osjetili, ja mislim. Dima nije bilo jer je bura puhala. Sjedaju Žac i Stankec, prva, druga, gas... Leti motor !
Stigli smo do moje vikendice u koju sam provalio. Motor smo sakrili u obližnje grmlje. Prespavali smo. Bilo je jako hladno jer nije bilo grijanja.
Ujutro smo otišli do trgovine i kupili doručak. Svi novci su bili kod Žaca jer je on bio naj stariji. Oko podne smo išli u Vodice na rivu.
Stankec legne na obalu i rukom hvata more pa pije.
Šta radiš Stankec?
Nisam vjerovao da je more slano.
To je samo u Vodicama slano, kažem ja. Malo smo mu se rugali i ismijavali ga. Eto, to je bio prvi kontakt Stankeca i mora.
Idemo ja i Stankec isto probušiti uši jer Žac već ima naušnicu. Obavljeno kod zlatara. E tu se našto porječkamo sa Žacom. Ne znam kako, ali Žac se jednostavno izgubio. Nema ga. Ja i Stankenc sami na rivi u Vodicama. Samo par cigareta nam je ostalo i naušnice u ušima.
Sreća mu kukala u te lasi kaj nema, kaže Stankec.
Šta sad ?
Ajmo nazad do motora pa ćemo ga prodati, znam ja kome.
Poznavao sam sve domaće momke jer sam od malena bio svako ljeto sa njima. Potražim ja Đebu i pitam ga dali hoće kupiti ATX. Neće mu biti skup. Hoće, jedva čeka.
Dovedemo ga mi do motora, pogleda on i odmakne se metar unazad. Auuu. Jesi ti normalan ?
Šta?
Pa to je motor od naj većeg Vodičkog mangupa !
Ako vas nađe, poist će vas špari u moru.
Slušaj Đebo, zaboli me neka stvar, od koga je.
Hoćeš, nećeš ?
Naravno da neću, ajde biži ća od mene, ja nisan ništa vidija.
Ode Đebo trčeći nizbrdo. Bio je debeo, zato su ga zvali Đebo.
Dok je trčao, sve ono salo mu se trese gore, dolje. Ja i Stankec se smijemo u svoj toj našoj muci.
Nema nam druge nego da se vratimo u Zagreb. Žac je sigurno već na putu. Izradio nas je. Otišli smo u vikendicu, pojeli to šta nam je ostalo i popušili par cigareta uz planiranje. Pokret! Idemo mi po motor pa za Vodice. Došli smo do grmlja. Nema motora! Eeee Đebo, Đebo.... Pas te jebo.
Sreća mu kukala, kaže Stankec.
Pješke idemo do Vodica. Stigli smo na Autobusnu stanicu. Sjedimo na klupici. Hladno je, noć se polagano spušta. Ispred nas marina, fijuću jarboli od jedrilica. Razmišljamo, šta i kako. Samo još kutija cigareta nam je ostala, to je sve šta imamo. Dok sam posmatrao te jarbole i ostale jahte i čamce, idea se stvorila. Provalit ćemo u koju jahtu, uzeti baklje i rakete. To ćemo prodati i pravac za Zagreb.
Može Stankec ?
Kako ne, pa ti si genije !
Bez problema smo ušli u marinu. Prva na meti je bila 15 metarska jahta na suhom vezu. Popeli smo se. Gledamo kako da uđemo. Nemamo ništa sa čime bi otvorili vrata. Ostavio sam Stankeca na jahti. Prošetao po malim čamcima koji su bili u moru i u jednom sam pronašao alat. Samo sam uzeo veliki odvijač. Nije nam trebalo niti 2 minute da otvorimo vrata. Ušli smo u nutra. Svijetlimo upaljačima. Koji luksuz, sve blista. Koja ljepota i miris. Toliko smo bili zanešeni tom ljepotom da smo prvo 5 minuta sjedili u boravku i samo gledali pod svjetlom upaljača u taj predivni boravak sa kuhinjom. Ubrzo se pronašla i lampa. U ormarićima od kuhinje ima svega. Cole, pive, konzervi svih vrsta, Marlboro 2 Šteke, čokolade, keksa, svakojakih začina i žestokog pića. Pucamo od sreće.
Trebalo mi je malo duže vremena dok sam pronašao ventil od plinske boce. Kuha se juha iz vrećice. Naravno, pronašli smo baklje i rakete. Raketni pištolj mi je bio naj zanimljiviji. Punio se isto kao i lovačka puška. Pronašao sam i rezervni ključ. Upalili smo i muzuku. Baš mi je bilo čudno da kleme od akumulatora nisu odvojene. Dok je muzika svirala, povirio sam van i čuo da i vani svira.
Gasi brže !
Morao sam dva vanjska zvučnika probosti odvijačem.
Tako smo ja i Stankec tu večer uz laganu muziku zaspali sretni i punih želudaca. Sljedeći dan nismo izlazili iz jahte sve do navečer. Grijali smo se uz kuhinju, pričali, pušili i planirali. Došla je noć. Ajmo mi malo u druge jahte, da vidimo šta tamo ima. Možda bude i novca ! Drži ti Stankec šrafciger a ja ću raketni pištolj, za svaki slučaj.
Evo nas nasuprot marine na autobsnoj stanici, opet na onoj istoj klupici. Biramo jahtu. Dok mi tako biramo, ja po rukama vrtim taj pištolj. Ma idemo ga isprobati. Odmaknemo se 20 metara od stanice. Ugledam ja jednu maslinu u vrtu preko puta stanice. Maslina će biti meta. Nanišanim iza zida i opalim. Boooooom ! Raketa udari o maslinu, crveni prasak oko 10 metara u krug sve je zablještio. Magarac skoči i skače po vrtu a pored magarca pade baba na zemlju. Auuuuuu..
Bježimo ! Nisam primjetio niti baku a ni magarca do masline. Ja sam se skoncentrirao samo na metu. Baka je bila uz magare dok je ono mirno paslo. Nakon sat vremena smo bili opet u marini i to na jahti od 20 metara. Ista priča kao i na prvoj, samo još veći luksuz i više bengalki.
Nema stajanja, treba nam što više bengalki. Cijelu noć provaljivamo i skupljamo bengalke. Oko 15 jahti smo provalili. Četri vreće bengalki smo skupili. Svaki nosi po dvije. Idemo na stanicu pa ćemo autobusom do Šibenika. Sjedamo u autobus. Krenili smo....
Nakon 3 minute evo konduktera. Pogleda nas pa i u vreće pored nas.
Karte ?
Nemamo, platit će vam naši roditelji kada stignemo u Šibenik.
Dobro djeco.
Smijemo se ja i Stankec i rugamo se unaprijed, kako ćemo mu slatko uteći kada se otvore autobusna vrata u Šibeniku. Vozimo se, pred nama je Šibenski most. Staje autobus, kondukter izlazi. Dva milicajca ulaze i pravac na nas. Evo ih gospodo, pokaže kondukter na nas dvojicu.
Ajmo, kupite te kese i spred nas !
Bez puno priče !
Strpalo nas u Stojadina i pod plavim svjetlima vozimo se u stanicu.
Ulazimo u stanicu. Na porti jedan stariji debeli brko otvara vrata i upućuje nas u kancelariju.
Sjednite tamo ! Sjeda i on nasuprot stola. Ova dva druga milicajca razgledavaju sadržaj iz vreća i vade na stol. Hrpa je ispred nas.
Djeco draga, odakle vam ovo ?
Ja se javim.
Dao nam Žac da prodamo navijačima.
Koji jebeni Žac ?
Gdje živite ?
U Zagrebu.
Ha ?
Paaa.. u Zagrebu.
Imate li roditelje ?
Imamo.
A gdje oni žive ?
Isto u Zagrebu.
Rankooooo ! Zove brko.
Da komandire. Ajde gledaj tamo potjernice, traži li itko tu jadnu djecu.
Napišite imena, prezimena, ime oca, majeke i adrese. Evo papir.
Sve mi to napišemo i predamo. Traženi smo.
Ajmo sada, neću dva puta pitati, odakle vam ovo.
Iz marine u Vodicama.
Sve smo lijepo priznali. Sjeli u auto i pravac u marinu kod čuvara. Milicija mu je sve bengalke predala. Svaku jahtu su zapisali. Jedino šta je brko pitao čuvara. Šta si radio ti 2 dana, pas ti jeba mater u pičku pijanu ! Čuvar je počeo nešto mrmljati, a bija san..... Šuti stoko, da te nisam čuo, prekide ga brko. Nazad u stanicu, u kancelariju.
Djeco draga, šta vam je ovo trebalo ? Tko vam je probušio uši ?
Mi, jučer.
Ajde skidaj to brže !
Onda je bilo pitanja, šta vam roditelji rade, zašto smo pobjegli, kakvi smo u školi...
U međuvremenu ulazi u kancelariju neki tip oko 25 godina u smeđoj kožnoj jakni, trapericama i kaubojkama. Kao kauboj.
A to su oni... Pogleda u nas i smije se.
Koji je od vas Litre ?
Ja sam.
Znaš ti mene ?
Ne.
Komandire, gdje će oni spavati ?
Pa evo tu u kancelariji.
Ma neka idu kod mene do sutra dok ne dođe od Litre ćaća po njih.
Ajde Tranđa, šta im tu fali ?
Dobro.
Okreni se Tranđa prema meni i kaže : Ja sam rođak od tvojih rođaka Tinog i Andre.
A Tako.
Ajde bok, ne brinite ništa. Sutra ujutro tvoj otac dolazi po vas. Prije koju godinu sreo sam Tranđu u Splitu ispred bolnice. Sjetili smo se starih dana.
Umoran sam ali ne mogu nikako zaspati jer me je strah oca. Volio bi da ne dođe. E da nas je komandir pustio da prespavamo kod Tranđe, kako bi mu utekao.
Došlo je jutro. Ugledao sam oca na vratima kancelarije. Mrak mi je pao na oči. Kud nisi sletio sa autom, mislim si ja. Crkni, krepaj. I onako mi batine ne ginu. On je tamo nešto pričao sa komandirom. Ja i stankec sjedimo pokunjeni. I Stankecu je muka jer i on zna šta ga čeka. Posjeo nas je na zadnje sjedište Stojadina i krenuli smo. Zaspao sam. Budim se tek pred ulazom u Zagreb. To je bila zima 1988 ili 1989.
Nije me tukao.
Prije par mjeeci zove me mlađi brat i daje mi nekoga na telefon. To je Žac. Radi kao grobar na Stenjevačkom groblju.
Tukao me je otac zato prije. I to kajišom. I mene i starijeg brata. Za svaku sitnicu. Pruži ruku. Za lošu ocjenu, pruži ruku. Neću da jedem paradajz. Nagura mi ga u usta i dobijem šamar. Njemu je to bilo neshvatljivo da mi to ne odgovara. Strepio sam dan i noć od njega. Srce mi promijeni ritam kad čujem njegove dolazeće korake. Takva su vremena bila, tuklo se. Svi su dobijali. Barem većina mojih prijatelja sa kojima sam se družio. Beli je dobijao sa produžnim kabelom. Leđa i noge su mu bili išarani. Tukli ste nas, jeste. Ali ne i dugo !
Moj godinu dana stariji brat Karlo je bio skroz drukčiji od mene. Stalno smo se svađali i tukli. Bio je naravno jaći od mene. 1987 sam našao Kalašnjikov ispod kreveta. Srećom nije bilo šanžera. Tada smo se gadno posvađali. Gađao sam ga sa maminom heklericom. Pogodio sam ga svom srećom u uho i probio ga. On se uhvatio za uho i pipa.
Jeli mi prošlo kroz uho ?
Ja onako u strahu vidim da je. A i on pipa drugi kraj i osjeti ali neće da vjeruje.
Nije ti prošlo, ne boj se...
Daj da ti izvadim.
Vučem ja van iz uha a kukica zapinje za kožu, kao mala udica. Nekako sam izvukao. Nije bilo puno krvi. Svom srećom je on refleksno okrenio glavu kada sam ja zamahnio. Inače sam mu mogao oko izbiti. Jer oko je u ravnini uha. Kada sam to uspješno obavio. Nastavak. Opet tuča !
Ja ispod kreveta i vadim Kalašnjikov !
Puzeći izlazim sa cijevi uperenoj prema njemu. Kao u partizanskim filmovima. Oči su mu ispale od iznenađenja a i od straha. Bježi Karlo kroz stan, ja za njim. Iskočio je kroz balkonska vrata i na ulicu, Ja za njim. Duž cijelu zgradu sam ga naganjao dok se nisam umorio. Susjedi su mislili da nije prava puška, da se igramo rata. Kalašnjikov je bio od oca. Dobio ga je zato jer je bio u rezervnom sastavu milicije za Univerzijadu. Dugo sam tražio šanžer po stanu, sve sam prekopao ali ga nisam našao. Bolje da nisam. Ubio bih oca ! Tada sam imao oko 10 godina.
Od kuće sam pretežno bježao na Jesen i Zimu. Ljeti nisam imao potrebe jer sam bio Tribunju na moru ili u Dalmatinskoj Zagori kod dida i babe od oca. Do pete godine nas je čuvala naša baka zvana Milka. Pravo ime joj je Marija. Živjeli smo u Vrbovskom dok su roditelji studirali. Kada se mama zaposlila u Z.banci a otac u Z.Transportu, ja i brat smo prešli u Zagreb. Bili smo podstanari. Na savi smo ja i brat trenirali judo. Mladen Markač nam je bio trener. Sve je to nas majka vodila. Na moj prvi koncert Đorđe Balaševića sam išao sa majkom. 1985 je bila. Ja i brat u vrtić, roditelji na posao... Do trećega razreda je sve bilo super. Roditelji su kupili stan na kredit. Prizemni stan u Španskom. Taj stan je napravio od mene to što jesam.
Naj bliži sam školi. Niti 100 metera. Otac je bio protiv stana, jer jedna rata kreditia je iznosila više nego njihove obje plaće. Šta ćemo jesti, pita otac majku. Nije me briga, neću više biti podstanar, odgovorila je.
Tu je sve počelo. Moj život, odgoj i preodgoj.
Nova zgrada, novo naselje, novi prazan stan, nova škola, novi razred, novi prijatelji a pored svega, novi problemi kojima se nitko nije nadao.
Krenuo sam u 4 razred, brat u 5. Roditelji su radili po cijele dane. Baka Milka nas je čuvala jedno vrijeme. Morala je povremeno biti i u Vrbovskom sa djedom.
Većinom smo bili prepušteni sami sebi do 18 navečer dok majka nije došla sa posla. Svaku večer bi nam pripremila večeru i sendviće za sutra. Otac je isto u to vrijeme dolazio. Da ne dužim, sve je imalo svoj ritam oko godinu dana. Dok nisam upoznao Belog. Poslje ćemo...
Do škole je živio Tuta Bugarin, tako su ga zvali. Sva djeca su ga se bojala. Bio je mali rastom ali okrugao, ćelav i jak. Čovjek svojih 50 godina. Imao je kuću i puno zemlje uz školu. Sadio je svega i svačega, čak i pšenicu. Djeca su ga se bojala jer je uvjek imao vile sa sobom. A i vikao je na djecu jer su mu gazili po vrtu, krali paradajz i ostalo povrće. Profesori su od njega kupovali povrće, tako da im se dosta puta žalio na ovoga ili onoga. Bio je i on u toku, poznavao je skoro svakog učenika u lice. Jednoga dana, meni je završila nastava. Kao i obično, uputim se ja prema stanu. Čujem neku dreku i galamu 100 metara niže i vidim kako Tuta Bugarin maše vilama a oko njega petorica ljudi njegovih godina i mlađi. Opkolili su ga ali ne smiju blizu. On krene na njih, oni se odmaknu. Ja požurim iz radoznalosti a i da vidim o čemu se radi. Viče Bugarin i maše vilama. Nedam njivu, nećete ! Jebem li vam majku, maknite se sa moje njive ! Nedam, to je moje ! Potrči za jednim od tih ljudi ali mu se ovaj izmakne. A još 100 metara dalje ugledam dvojicu kako mjere njivu sa nivelirom. Skopčam ja odmah o čemu se radi. Ova petorica zanose Bugarina dok ona dvojica tamo mjere. Jadni Bugarin već sav oznojen i uspuhan još uvijek viče i maše. Ja bacam torbu sa strane i uzimam kamenje u ruke. Bilo je uz njivu svih vrsta kamenja a i ostataka betona od naše zgrade. Pa gađam sa 30 metara. Jednog po jednog. Pogodio sam prvog u prsa. Samo je klekao od boli. Začudio se i Bugarin jer me nije vidio, bio sam mu iza leđa. Pa drugog u rame. Kada su vidjeli da ih gađam, zaletilo se jedan prema meni. Bacio sam još jedan kamen i trčeći u krug gledam iza sebe. Čim je stao, ja opet kamenje i gađam ga. Par ljudi i curica iz škole je stalo i promatra to sve. Sad sam uzeo u svaku ruku po kamen i trčim prema Bugarinu jer sam onog šta me je naganjao izvozao. Približim se sad na 20 metara. Samo bacam. Oni se saginju i izbjegavaju. Dok se jedan sageo, dočepa ga Bugarin pa bum vilama preko leđa. Pao je na zemlju. Sada sam i ja već na 10 metara do Bugarina a ostali se bježeći odmiču. Došao sam do Bugarina jer sam se uz njega osjećao sigurnije. Bilo me je strah onoga kojeg sam pogodio. Ja i Bugarin sada stojimo jedan do drugoga. Čovjek ispred nas leži i savija se od bolova. Bugarin još teško diše i sav je uspuhan. Pogleda mene i zagrli me lijevom rukom, u desnoj su mu vile. Pokažem mu onu dvojicu šta mjere. Ajmo! Trči Bugarin a trčim i ja sa njim. Čim su nas opazili. Vidim kako brže bolje kupe stvari daju se u bijeg. Stali smo, ja imam još uvijek dva kamena u rukama. Skupljaju se ljudi i druga djeca oko nas, pitaju šta je bilo..Pa kaj se desilo...Bugarin samo šuti i uzdiše. Gdje živiš dečec ? Pokažem mu prstom. Kad ja umrem ovo bu tvoja njiva ! Bivša Jugoslavenska vlast mu je htjela uzeti njivu. To nije bilo samo jedan put. Obranio je. Svaki put kad bi me ugledao kako izlazim iz škole(nije baš imao puno prilika), mahnuo bi rukom da dođem. Spremljeno u vrećici bi čekalo voće i povrće. Nosi mami.
Ma ne treba.
Nosi kad ti velim.
I kada sam bio na naj lošijem glasu u školi. Svi su mu profesori govorili da sam ovakav, onakav, razvalio ovo, razbio ono...
On bi rekao, pa kaj onda !
Naj bolji je.
Sjećam se, na zgradi do škole sam sa sprejem nacrtao veliku mrtvačku glavu. Veću nisam mogao. Čak sam se i potpisao "LITRE". Sretne me Bugarin i kaže : A zakaj nisi još veću ? Kako smo se smijali. Čak i cura koja je sjedila sa menom u klupi mi je rekla da se odmah pohvalila prijateljicama jer sjedi sa umjetnikom.
Umro je Tuta Bugarin dok sam ja bio u Njemačkoj. Hercegovačka obitelj ga je uzdržavala na njegovom imanju. Njima je ostavio sve. Nema više njiva. Sada su tu sve zgrade. Bog mu dao pokoj.
Kada se sjetim kamenja, baš u to vrijeme samo se igrali ispred zgrade. Počela je neka svađa sa curicama i počle se one gađati kamenjem. Ja zgrabim malo veći kamen i bum susjedu Maju u glavu iznad oka. Krv je oblila. Ja utekao u stan. Hitna došla. Sve ja posmatram iz stana. Već si mislim kako sam gotov. Otac će me prebiti.. Došla je njena majka na vrata. Priča mojoj majci kako je bilo. Srćom je kamen bio velik, da je bio manji ostala bi bez oka. Tako su doktori rekli. Otac nije ni saznao. Nakon par dana, eto Majine majke opet na vrata. Ja otvorio.
Pa zar ti nije žao to šta si Maji napravio ?
Žao mi je, pa šta ja mogu sad.
E onda sam morao kupiti ružu i čokoladu pa ići kod Maje u posjetu. Leži Maja na kauču, glava zavijena. Sjedam ja do nje, predajem joj ružu i čokoladu. Šutim i gledam ja nju a i ona mene. Oprosti. Nekako sam to izustio. Popio sam sok i otišao.
Bio sam možda 5 minuta a činila mi se vječnost.
To su bile godine napretka.
1988. Dobio sam Zx Spectrum, iz godine u godinu, Comodore 64, iza Amiga 500 sa proširenjem koju sam zamjenio za policijski pištolj Zastavu 7,65. Pc 386, 486, Amiga 2000, Video sa 4 glave i televezija Goldstar, brat je imao Bas gitaru, liniju, pojačalo....
I dan danas sve to stoji u stanu osim Zx spectruma kojeg je brat dao nekom policajcu da mu popravi kabel od tv-a. Nije ga vidio više. Video nam je ukralo kada nam je provalilo u stan. Ja am tada bio u njemačkoj. Majka mi je rekla da ga je policija pronašla ali su joj tražili račun. Nakon koliko godina...račun. Sve to čuva moj buraz Karlo. Nintenda da ne nabrajam... E da.. Te 1988. Donio je i dragi Bog neko malo,ćelavo biće u naš sretni stan. Baš si Bože pogodio kud ćeš sa njim. Rodio se brat Marko. Mali, slatki, ćelavi...
Nije mu bilo niti godinu dana. Dođem ja iz škole i povirim u našu sobu gdje on spava. Dijete leži nepomično na krevetiću i skroz je poplavilo ! Uhvatim ga u naručje i trčim majci vičući. Majko, majko ! Vidila majka, i ona se prepala. Uzela ga u naručje i trk kroz balkon prema ambulanti. Ja sam ostao plačući sjediti u kuhinji. Nema majke cijeli dan a ni noć. Nema ni oca. Ja i Karlo plačemo u kuhinji. Sutradan evo majke i oca skupa bez našeg malog Marka. Sve je bilo tako lijepo, baš nas je krenulo. Zašto Bože? Zašto Bože ? Kud si ga uopće donosio Bože ? Te misli su mi išle kroz glavu u tom momentu kada su roditelji ulazili bez Marka u stan. Dobro je, reče majka. Ostao je u bolnici, bit će dobro. Juhuuu !!!! Par dana prije toga bio je prehlađen, Njegova doktorica mu je dala krive tablete, bubrezi su zamalo otkazali. Bilo je u zadnji čas. Oprosti Bože, dešava se.
Ništa nije po redu pa tako ide i ovo dalje.
Kada smo već kod Boga i tih 90-tih godina. Pao ja 5 razred radi tebe dragi Bože.
Bog je kriv !
Gospodin Bogojević, profesor matematike.
A baš mu je dobro prezime !
Ja iz matematike i još nekog predmeta na produžnoj. Učio sam par dana kao budala. To mi je i jedino učenje. Učio am samo na produžnoj. Izlazim ja ispred ploče i stanem pa se prekrižim prije zadatka.
Bogojević će meni.
Možeš na mjesto, nije ti ovo crkva.
Pade ja kao kruška.
Neki dan, nakon 25 godina, ja u školu. Prvo kod direktora koji me jako dobro pozna. Poslje ću o njemu. Tražim Bogojevića. Došao gospodin. Lijepo ga pitam zašto me je 1990 srušio. Kaže čovjek da to nije moguće. Moguće je Bogojeviću, moguće. Sve stoji zapisano. Slaba ti je matematika. Bio je komunizam, ja razumijem. Reci bilo je takvo vrijeme, samo priznaj i gotovo. Ma nije moguće kaže on. Dobro kada nije. A je teško priznati pogrešku, baš je teško. Eto Bogojeviću, Bog ti je oprostio. Ma da Bogojeveća i sada pitaš, ima li Boga, on bi rekao, to nije moguće! Matematički možda i nije.
Sjetim se i profesorice iz prirode. Uđe mali Ivan u razred, malo je zakasnio, oko vrata mu visi plavi plastični nazovimo gledalica jer ne znam kako se kaže. Uglavnom piše Marija Bistrica.
Ivane, šta ti je to oko vrata ?
Pa evo vidite.
Ajde spremi to u džep!
Djeco, Bog ne postoji ! Shvatite to.
A ja njoj iz zadnje klupe.
E jebo ti Bog mater, kravo debela !
Ako ne postoji onda ti nitko nije jebao mater !
Vaaaaannn !
Ma jedva čekam.
To što je imao oko vrata, okrene prema svjetlosti, stavi se na oko i onda gledaš slike. Vrti se u krug.
Tih 90-ih ja i susjed Dean razbijamo stakla na školi. Teniskim reketom i kamenčićima.
Pa se popenjemo na krov od škole da skupljamo teniske loptice. Netko nas je vidio i evo nas kod direktora. Ukor tebi, ukor tebi...Mi se smijemo. Dean mu kaže u lice : Žabo jedna ! Dean je već završio osnovnu. Zaboravio direktor. Ja pukao od smjeha.
Par dana iza.
Ja i Dean vičemo ispred ulaza u školu u večernjim satima. Spustio se direktor dolje da vidi šta se desilo. Dok on sa nama raspravlja, Beli je preko krova ušao direktoru u kancelariju i traži novce. Ništa nije našao. Bez veze smo vikali.
Traje nastava... Beli je u zbornici i krade novčanike iz torbica od profesorica.
Tjelesni je u dvorani... Beli je u svlačionici i kupi sve novce iz jakni, hlača i torbi. Jednom malom je pokupio mjesečno skupljanje za doručak od cijelog razreda. Jadan mali.
Ja i Beli provalili u školu, uzeli Orao kompjutere i monitore. Iz kuhinje, sve salame i sireve .Sve to sa smetlarskim kolicima smo prebacili do baraka i prodali Bosanskim radnicima. Kao da su Bosanci znali tada šta kupuju. Na kompjutere mislim. Sir i salama bili su gratis.
Primanje u pionire. U holu je predstava i primanje , u razredima su kolači. Oni se primaju u pionire a ja i Beli kroz prozor iznosimo tacne sa kolačima i djelimo djeci.
Morao sam vratiti pionirsku kapu i maramu. Uh, šta me je to pogodilo.
Neda mi se u školu. Ja i Beli zovemo iz mog stana školu. Bomba je postavljena. Imate 19 minuta. Vrijeme ide. Nakon 5 minuta opet. Imate 14 minuta. Čujem ja tajnicu kako viče, sad će vam doći milicija. 13 minuta, neka dođu ! Nakon 10 minuta, svi učenici su bili vani a stgla je i milicija. Sve mi to iz moga vrta gledamo i smijemo se.
Profesorica Gordana samo meni neda na razredni izlet. Ide se na Plitvička jezera. Tek nakon što je cijeli razred inzistirao i molio ju da me pusti, jedva je popustila. Ima da budeš uz mene cijelim putem. Dobro.
Došli mi. U koloni po dvoje šetamo onim mostićima. Cura do mene nešto me je zadirkivala, ja sam nju malo gurnio i upade jadna u vodu. Auuu.... Profeorica Gordana je popizdila ! Htjela mi je svu kosu počupati. Daj te ga meni, vikala je.
1990. Stoji autobus na zadnjoj stanici, kao i uvijek. Mora čekati 15 minuta. Nema nikoga. Ja sa teniskim reketom razbijam zadnja svijetla, vozač izlazi i lovi mene a Beli ulazi i uzima mu zaradu od karata. Jadan vozač.
1993. Beli sa reketom razbija zadnja svijetla, vozač za njim a ja za volan i vozim bus do stanice na tržnici. Jednu sam preskočio jer nije bilo nikoga. Ljudi na stanici su ušli a ja izašao i rekao. Sad će moj tata doći, eno ga trči, pogledajte. Stvarno, čovjek trči, ljudi gledaju. Sretan vozač.
Te 90-te. Jarun
Ja, Radonjić Beli i Hans
Podne je, mi na Jarunu. Zeleni traktor. Većeg nije tada bilo. Otključana vrata ?
Čavlom sam dao kontakt. Traktor je pokrenut. Vozimo se mi malo po livadi, malo po cesti. Kod ručice mjenjača stoji pločica sa pužem, kornjačom i sa zecom. Pita Hans šta je to ? E sad ćeš vidjeti. Ajmo malo na zeku. Leti traktor ! Kružimo mi, ruje traktor livadu. Bježi ! Eno trči čovjek! Ja po gasu. Brm,brm i polako pa iza tribina ga parkiram. Ugasim i zatvorim. Evo čovjeka, sav uspuhan uhvati mene za kragnu. Tko je vozio traktor ? Nemam pojma striček, neki dečki. Mi smo mali, ne znamo mi to voziti. Pogleda nas čovjek i gleda oko sebe sav onako uspuhan. Cijelu livadu smo razrovali. Jadan čovjek.
1989. je bila godina Ante Markovića.
Maraka kao blata ! Cijela Jugoslavija se preko noći obogatila.
Ja bio u Beogradu, Bugarskoj, Turskoj.. U Istambulu sam prvi put vidio Mc Donadls i pojeo Hamburger. I naš sretni stan se odplatio u roku keks.
Te godine sam upoznao Hansa. Provaljivali smo u automobile. Vadili kazetofone.
Pokojni Edin, bio je 4-5 godina stariji od nas. Vodio nas je sa sobom u centar grada u disko. Ranom zorom, kada smo se vračali sa autobusom iz diska. Neka ekipa se dohvatila furati Edina, mene i Hansa. Edin je izvadio nož. Ajde da vas vidimo. Jedna budala mu reče, ajde izađi na stanici. Izlazimo mi i oni. Njih je petoro i svi su stariji. Edin im kaže, tko priđe, ubost ću ga! Opet se zaleti ista ta budala na njega. Edin ga jednim trzajem iz okreta ubode u leđa. Tip se jednom rukom uhvatio za leđa, pada na koljena i na kraju se složi na zemlju. Bježmo ! Trčali smo, svatko na svoju stranu. Za menom se uputio jedan od njih ali je ubrzo odustao. Sutra dan, nikome ništa. Ubodeni je preživio. Ubod nije bio dubok. On je od šoka pao u nesvjest. Edin se sredinom 90-tih raznio bombom.
Pier i njegova žena.
Pier je Albanac i žena mu je Albanka. Došli su u naš kvart sa perspektivom i sa dobrim namjerama.
Čovjek svojih nekih 40-tak godina. Radili su dosta godina u Njemačkoj. Uštedjeli su novce. Došli u Špansko, kupili poslovni prostor i otvorili slastičarnu. Sve novo. Jako lijepa slastičarna. Nije bilo ljepše. Šetamo ja i Radonjić i odlučimo da idemo u slastičarnu. Ušli smo u nutra. Žena je bila za šankom. Radonjić će neki kolač a ja ću tost. Platio sam. Radonjić je dobio svoj kolač i jede a ja čekam tost. Žena je bila zaokupirana sa nečim tamo iza, nemam pojma.. Ja čekam i čekam... Gotov je tost. Kad ono. Tost je cijeli zagorio. Nije baš cijeli ali djelomično.
Šta će mi ovakav izgoreni tost, daj drugi.
Ajde mali nemoj zajebavati, ako nećeš, izlazi van.
Daj mi normalni tost.
Ajmo razlaz, kaže žena.
Idemo mi van. Radonjić mi se smije i ruga mi se kako me je najurila.
3 sata ujutro. Bum. Puče staklo od izloga. Ulazimo ja i Radonjić. Od 3 do 5 ujutro smo razbijali. Niti jedna čaša nije ostala cijela. Sve frižidere polomili. Ma sve šta je bilo unutra. Točeno pivo smo zaglavili da teče. Sladoledom zamazali zidove i plafon. Na izlasku smo i ostala stakla porazbijali. Šteta je bila oko 100.000 dm. Naj gore od svega šta su imali u planu napraviti osiguranje. Zakasnili su.
Nakon par dana se Beli nešto porječka sa Pierom i kaže mu : Pička ti materina šiptarska, ja sam ti sve razbio. Zaleti se Pier a Beli se da u bijeg. Spotakne se Beli i padne. Pier ga je dohvatio. Tukao ga je dobrih 10 minuta. Skupilo se cijelo naselje. Pier je gazio po njemu, gazio, šutirao, gazio i opet gazio. To ja nisam gledao ali su svi drugi gledali. Beloga nije 20 dana bilo nigdje. Liječio se. Iza toga su došli još neki tipovi glumiti kod Piera ali je čovjek nabavio uzi. Pucao je okolo od jada i bijesa. Nikada više nitko ga nije smio niti krivo pogledati. Da stvar bude bolja. Prije par godina, moj rođak Ćipula pita mene : Zašto si razbio mom prijatelju Pieru slastičarnu ?
Ja onako kroz smijeh. A zato šta mu se žena bahato ponašala. Nije bila baš uslužna. Ajde moj Ćipula, to je bilo davno, ima 20 godina.
Znaš li ti tko je Pier ?
Znam da je Albanac.
Znaš li ti tko je njemu žena ?
A žena ka žena, moj Ćipula.
Slušaj me sad dobro.
Pier je kao mlad upao u jednu tuču u Albaniji.
Noževima se bolo. Pier ubije svog protivnika. Dobije dosta godina robije.
Robija.
Ubio je sina jedinca.
Sestra od tog ubijenog protivnika mu dođe u posjetu da ga pita zašto joj je ubio jedinoga brata.
Ta sestra je sada njegova žena.
Dali ti je sada sve jasno?
Je.
Moram naglasiti da moj brat Karlo svako jutro u 6 sati pije kavu kod Piera. Od prvog dana do danas. Nikada mu ni on a ni žena nisu riječi rekli, makar znaju da sam ja sve razbio.
Prije 2 godine Pier je prodao prostor i odselio, ne znam gdje.
Tih 90-tih... Otac sijedi za stolom i reže novine sa škarama. Niže pobjede u sportu. Radi već dvije, tri godine u olimpiskom odboru. Skuplja svoje članke šta izlaze u novinama. On puni rubrike sporta a ja crne kronike. On na jednoj strani a ja na drugoj. Izreži i koji moj člank. Bilo ih je tada više nego njegovih.
Jankomir bolnica - ludnica je baš prava riječ.
Nakon jednomjesečne opservacije u Dugavama. Nađem se ja u Jankomirskoj bolnici.
Nakon puno krivičnih djela koja sam napravio, došao sam pred Hrvatski sud. Ratno je stanje ta 1991.
Sredio mi je advokat promatranje u Jankomiru umjesto popravnog doma.
Ulazim na vrata te proklete ustanove.
Primila me je tadašnja doktorica u njezin ured. Pred sobom je imala sva moja djela ili nedjela. U to vrijeme su Golfovi bili u igri. Do tada sam ih otuđio više komada.
Prvo šta mi je rekla je bilo da su i njoj na području Vrapča ukrali Golfa 2 bijeloga sa crtama. Znaš li tko je ?
Nemam pojma.
Itekako sam imao pojma. Ukrao joj ga je Ariano. Čak sam se vozio u njemu.
Onda je popunila par formulara. Objasnila mi je pravila "igre" , pozvala je medicinskog brata Ratu da me odvede na odjel. Visok krupan i jak čovjek ulazi.
Zamnom.
Jedna vrata dijele kancelariju od doktorice i odjela.
Kada su se ta vrata otvorila. Ustajali miris zraka i bolesničkog znoja me je šokirao. Zidovi su bili puni vlage, žbuka je otpadala, na podu rupe. To je jako teško opisati. Jedna vrata, drugi svijet.
Hodnikom šetaju djeca, dječji plač se čuje iz soba. Prolazimo pored jedne sobe, vidim djete od svojih 8 godina vezano zavojima za krevet. Razapeto! U njemu nema 20 kila, samo je u donjim gaćicama. Plače, zapomaže i pokušava se osloboditi. Tijelo mu se privija. Koji šok za mene. Prozori su bez ručaka, skinute su. Stalno su zatvoreni. Smrad je nepodnošljiv. Urin, znoj, fekalije...
Oko 7 dana sam tu proveo. Susjed Goran mi je treći dan došao u posjetu. Donio mi je cigarete i novce koje sam dao njemu na čuvanje. Goran nas je vozio i za Njemačku, o njemu ću poslje. Pušenje je zabranjeno. Pušio sam u wc-u.
Dan prije. To dijete šta je bilo svezano je mali Gljiva iz Vukovara ili Vinkovaca. Pošto je bio rat a njemu su poginuli otac i majka, stavili su ga u ludnicu. Samo je strica imao, koliko znam. Mali, mršav, plavkaste kose. Stražnjica mu se sva plavila od inekcija. Taj dan je bio odvezan, šeta hodnikom... Samo ima donje gaćice na sebi. Suza suzu goni. Zapomaže šetajući i tapkajući nožicama u mjestu. Majko, majčiceeee, majko, majčiceee, dođi po meneeee.... I tako stalno. Pa onda počme trčati u mjestu. Ali stalno, majkooo, majčiceee... Nema majke...... Ja i on sami na hodniku. Meni suze na oči. Dođem do njega i kažem mu, smiri se. Ajde raširi ruke i diši duboko. Diše tako ubrzano i trudi se duboko udahnuti ali ne može. Još uvjek tapka u mjestu. Kada je udahnuo još koji put. Ja mu lagano sa obe ruke stisnem vratne žile i Gljiva pada u nesvjest. Pritom sam mu držao glavu kao maloj bebi. Polegao sam ga na pod. Spava... Na trenutak mi je došlo da palcem i kažiprstom stisnem taj mali vratić i da ga vječno uspavam. Da mu muke skratim. Nakon par sekundi tišine, budi se Gljiva i gleda oko sebe. U tom momentu mi jedino ta metoda pala na pamet, jer nisam mogao podnjeti taj vapaj u pomoć. Trebao mi je trenutak tišine. Ta doktorica je do te mjere uništila to dijete da je sam tražio inekcije Apaurina. Navukla ga je.
Odgovarti će ona. Ja i ona imamo obaviti razgovor.
Sljedeći dan.
Čistačica me uhvatila u wc-u kako pušim. Rekla me doktorici.
Kod doktorice u kancelariji.
Pušio si.
Od sada, svaki dan jedna inekcija vitaminka i jedna Apaurina.
Radi pušenja ?
Da.
Ma pička ti materina, droljo jedna našminkana.
Raaaatoooo.
Vodi ga Rato i daj mu dvije vitaminke i jednu Apaurina.
Rato je bio dobar čovjek, vidjelo mu se na licu.
Ulazi Rato.
Nema ti se svrhe opirati mali, pođi samnom.
Legao sam na krevet. Rato mi je zabio 3 inekcije. Zadnja je bila Apaurinka.
Taman je to bilo pred pauzu. Otišli su na pauzu. Ja uzmem četkicu za zube, otvorim prozor i bježim koliko me noge nose. Letio sam preko Jankomirskih njiva kao lud. Kakav Apaurin, moj adrenalin je bio jači. Za 20 minuta sam bio u stanu. Kada sam ušao u stan, nije bilo nikoga. Nakon tih par dana provedenih u tom dječjem paklu. Naš stan mi se učinio toliko luksuzan da je to nemoguće opisati. Istog trena sam napunio kadu, legao i zapalio cigaretu. Došao je brat iz škole. Obukao sam se, dao mu koji dinar šta mi je ostalo i rekao mu da me nije vidio ako ga roditelji pitaju. U to zvoni telfon. Znam da je doktorica. Zovi kučko, samo ti zovi...... Zvat ću ja nju sada.
Golf 2 gt. i Goran
Trebao sam nabaviti Golfa 2 diesel, dobio bih 1000 dm.
4 ujutro Rudeš. Većina Golfova je u to vrijeme bila diesel.
Pronalazim auto. Boja, miš metalik. Otvaram vrata, lomim volan, spajam žice...Za 5 minuta sam ga upalio. Jaooo.. Benzinac.
A ništa, malo ću se provozati.
Leti auto kao lud. Samo kad mu naglo stisnem gas, na trenutak se zaguši pa tek onda uhvati. Vozao sam ga tako cijelu noć do jutra kroz naš zapadni dio grada. U jutro sam ga parkirao iza zgrade i otišao spavati. Oko podne sretnem Gorana ispred zgrade. Pere svog Opel Kadeta. Gorane, dođi iza zgrade da nešto vidiš. Pokažem mu auto. Auuu... Dobar li je ! Godinu dana star. Alu felge, spojleri, gt oprema...
Šta da radim sa njim, mogu ga zapaliti kada je benzinac.
Ajmo se provozati. Goran je isto primjetio da se guši. To je do usisa zraka. Negdje vuče falš zrak. Provozali smo se do Malešnice. Parkirali ga ispred jedne zgrade. Skinuo sam tablice i bacio ih. Neka tu stoji.
Sutradan u rano jutro zvoni policija na vrata.
Ajmo Litre, pođi sa nama do stanice.
Može, nema problema.
Tokom vožnje ja razmišljam u vezi čega me privode ?
Inspektori me već dobro poznaju tako da se čak i smijemo skupa u nekim momentima.
Evo nas u stanici na prvom katu, kao i obično.
Jedan čovjek sijede kose čeka pred vratima kancelarije. Inspektori dovode mene i smiju se.
Čovjek im govori, daj nemojte me zajebavati.
Ma ne zajebavamo te. I dalje se smiju još jače.
Meni ništa nije jasno.
Ajmo u kancelariju. Ulazimo svi.
Litre, da ne dužimo. Baba sa balkona je jučer vidjela Gorana kako vadi tepihe iz Golfa gt. i stavlja u Kadeta. Zapisala je broj registracije. I tako smo mi došli do Gorana. Priznao je sve. On je uredan dečko, nije nikada kažnjavan. Odmah je priznao.
Zajebane su te babe na prozorima moj Litre. Smijeh...
A ja ću njima.
Gluplji je taj Goran od drveta. Mogao je uzeti tepihe ispred moje zgrade i nikome ništa. A kako je glup...
Priznaješ li Litre ?
Ma naravno da priznajem, samo piši. Nije mi do natezanja.
A da svalim sve na Gorana ?
Njegovi su otisci u autu a i baba ga je vidjela ? Ha,ha...
Ja sa autom veze nemam.
Nemoj Litre, dečka kvariti.
Tebi jedno djelo, više, manje.
Ajde piši...
Smijemo se svi skupa, ali sijedi čovjek koji sjedi do mene samo me posmatra u čuđenju.
Pitam ja inspektore, a šta je gospodinu ?
Oni opet u smijeh.
Stariji gospodin je bio njihov prijatelj a uz to i vlasnik Golfa.
Nije vjerovao da sam mu ja ukrao auto. Mislio je da ga zezaju.
Dijete drago, koliko imaš ti godina ?
13, skoro ću 14.
Imaš li ti roditelje ?
Sve imam.
Pa šta si ti htio napraviti sa mojim autom ?
Hm. Da je bio diesel, teško da bi ga pronašli.
Ma ne mogu da vjerujem !
Kako ide auto ?
Dobro, samo se guši.. To je do usisa zraka..
Ne mogu da vjerujem.
Ja se smijem, inspektori se smiju..
Ajde Litre, slobodan si.
Daj barem me vratite do Španskog.
Ja ću te odvesti, kaže sijedi čovjek.
Usput me pitao, gdje mi roditelji rade...
Zašto to radim..
Rekao sam, nemam ni sam pojma zašto.
Pozdravili smo se.
Znam da ovdje ima napisano mnoštvo psovki. Bit će ih i više. Tako je bilo izgovoreno. Tu povratka više nema.
Posudio sam malom Gašpi Amigu 500 a on meni očev pištolj. Otac mu je policajac.
Trebao mi je radi Drageca.
Dragec je živio u kući iza naših zgrada. Ja sam tada imao oko 14 godina a Dragec 18. Bio je jak kao konj a imao je kočiju i konje.
Sve je tukao po kvartu. Otimao novce, ucjenjivao, bez razloga maltretirao. U atomskom skloništu smo imali prostorije za druženje. Dragec stoji pripit na vratima skloništa. Uz stepenice se penje jedan dečko možda svojih 20 godina, vojnik, koji je došao sa ratišta. Mršav je i manjeg je rasta. Bili smo skupa u skloništu, vojnik je isto popio. Nisam ja pričao sa njim ali igrom slučaja, skupa se penjemo uz stepenice prema izlazu. Kad ga je Dragec ugledao, bez ikakvog povoda, udario ga je šakom u glavu. Vojnik se skotrljao dolje niz stepenice i bio je u nesvjesti. Vidim da mu ide krv iz glave. Dragec dođe do njega, sagne se i šamara ga da ga osvjesti. Vojnik dolazi k svjesti i gleda izgubljeno oko sebe. Promrmljao je, netko me je udario, joooj. A Dragec ga diže i pita ga, tko te tukel, kaži meni. Ajde da ti pomognem. I tako on njega vodi pod ruku uz stepenice. Imaš kaj love kod sebe, reci, tko te tukel...Ne znam ništa, glava me boli, odgovara vojnik. Dragec mu pretresa džepove i nađe nešto sitnih pa ga ostavi na miru. Ja sam bio sa strane i posmatrao.
Čuo je Dragec da sam pun novca. Sretne me ispred zgrade i pita me da mu dam nekaj love.
Nemam.
Daj ne seri.
Do sutra da si mi skupil.
Sutradan opet ista priča.
Jesi skupil kaj ?
Nisam.
Prekosutra već spominje onaj njegov dug. Kad bum ga ja njemu vratil ?
Prošlo je tako par dana, čujem da je Dragec poludio i da me traži.
Zastava 7.65 mi je iza leđa. Ulazim u kafić Club 22. Dragec za šankom. Kafić je pun. Čim me ugledao, uhvatio me za jaknu i vuče me prema wc-u. Odi s menom moramo si nekaj spominjati. Prije ulaza u wc. Ja izvučem pištolj, uperim ga prema njemu i repetiram.
Može Dragec, ali ne znam gdje ću sa ovim ? Gleda Dragec u cijev. Kada su ostali gosti vidjeli da sam izvadio pištolj. Neka ekipa sa strane skočila je na mene, hvataju mi ruku, potežu me sa svih strana. Pucat ću, pustite me. Zaderao sam se iz sve snage. Pustili su me. Spremio sam pištolj za pas.
Šta je Dragec ?
Kaj si trebal, reci sad pred svima.
Pa kaj ti je, daj se smiri, popij si nekaj.
On se vratio za šank i pije pivu, kao da se ništa nije desilo.
Ulazi Gojko, gazda kafića.
Glasno vikne. Tko je ovdje vadio revolver?
Revolver nije nitko, ja sam izvadio pištolj.
Izlazi van!
Dragec me potegne za rukav. Stoj tu.
Daj malom pivu, reče Dragec.
Ne može, nema on godina.
Daj meni još dve.
Gojko od straha kaže konobarici da mu otvori i odmakne se. Gojka je bilo strah jer je bio Srbin a ratno je stanje. Razumljivo.
E sad Dragec mene pita od kud mi pištolj....
Policijski je.
Daj ga posudi.
Nemoj biti smješan Dragec. 300 dm.
Imam 200 dm, kaže Dragec.
Dobro, dat ću ti ga za 200 dm.
Ali ako dođe policija po njega, nemoj mene kriviti.
Bez brige ti budi.
Dao sam mu ga za 200 dm, samo zato jer sam znao da će mu policija doć po njega.
A naj veći razlog je bio taj šta sam ga jedne prilike čuo kako govori.. Ja da prejdem jedan dan v zatvor, bum se obesil. Ja to nebi mogel zdurati.
Tako je i bilo. Policija došla po mene. U stanici panika. Fali službeno oružje. Mali Gašpa je rekao da je meni dao pištolj. Ja lijepo rekao da sam ga dao Dragecu. Amigu mi je Gašpa vratio. Ja 200 dm potrošio. Svi sretni i zadovoljni. Osim Drageca. Bio je mjesec dana u istražnom zatvoru. A prije istražnog je dobio dobre batine u policiji. Petorica su ga tukla ! Zašto ? Uveo ga inspektor u sobu. Onako stojeći, opalio mu šamar i rekao. Ajde ti sad meni opali, mangupčino jedna. Dragec, koliko je glup... Opalio ga je tako jako da se inspektor čak od zida odbio kao lopta. Inspektor je zvao u pomoć. Jadni Dragec.
Vidio me je Dragec nakon mjesec dana. Ne pita ništa. Mjesec dana iza opet jadni Dragec. Kako ? Lijepo.
Ja u ukradenom Fići se vozam po Španskom. Sretnem Drageca. Kaže mi da ga otpelam ne znam ni ja gdje. Ajde sjedaj.
Prvo ćemo ići malo kod hotela Holiday Inn šlajfati po livadi. Ok ?
Kaže Dragec, ok.
Vrtim ja Fiću po livadi, Dragec se čvrsto drži. Kako su krtice izrovale livadu, nađe se pokoja hrpa zemlje. Zaleito sam Fiću drugom brzinom koliko got može pa potegao ručnu. Leti Fićo bočno i naleti na krtičnjak. Prevrnuli smo se na bok. Ja se nađem na Dragecu ! On jauče i zapomaže a ja otvaram vrata koja su mi iznad glave. Sjedim na Dragecu i otvaram. Zapomaže Dragec. Izašao sam van, skočio sa Fiće. Ajde Dragec izlazi ! Nemrem. Kako je bio krupan, zaglavio se valjda. U taj čas ugledam ja plava svjetla, rotirke dolaze.. Ode ja a Dragec osta. Jadni Dragec.
Hoćeš kupiti ciglu ?
Cgla je izvor novca !
Ja i Beli prodajemo ciglu.
Ja mislim da su Bosanci izmislili ciglu.
Hodaš lijepo ulicom, u ruci nosiš ciglu od opeke.
Tko ti prvi naiđe, pitaš ga hoće li kupiti. Većina kupuje.
Ako neće, dobije tom ciglom po glavi. Vrlo jednostavno.
Mi nismo nismo nosili ciglu. Išli smo ispred srednjih škola. Nikada nije bilo nikakvih problema. Većina je kupovala. Cigla nije bila skupa. Nešto sitno.
Šone
Moj vršnjak.
Kada je bila ona poznata nogometna utakmica koja nagovještavala rat. U sred onih nereda Šone je klečao na Dinamovom golu sa šalom u rukama. Narod se tuče a Šone kleči i viče Dinamo, Dinamo...
Te godine sam puno puta spavao u njegovoj šupi. Iste te godine je njegov otac kupio novu Škodu Favorit, na kredit naravno. Sjećam se da njegovi nisu imali sa čime da kupe navlake za sjedala pa su bili ručnici preko. Šone je imao običaj navečer ukrasti ključeve ocu pa smo se išli vozati po kvartu. Jedino sam ja znao voziti. Pred zoru vratimo auto i sve je u redu. Tako smo se vozali par dana...
Jedne večeri uzme Šone ključeve, kao i obično, idemo se vozati...
Sretnemo Ariana, hoće i on sa nama. Dobro, on je stariji, on će voziti. Isto tako pred zoru, kada smo trebali vratiti auto, Ariano kaže da mora samo otići nešto obaviti i da će se vratiti za 10 minuta. Ja i Šone ga čekamo.. Nema ga, već je davno prošlo 8 ujutro. Jadan Šone, cijeli je izbezumljen. Zna da će ga otac polomiti. Nemamo pojma, šta da radimo. Ne zna Šone dali da ide kući ili ne ?
Skupio je hrabrosti i otišao, pa šta bude. Evo oca izlazi iz zgrade. Pita mene gdje bi Ariano mogao biti ? Ja mu navedem 2 mjesta za koja sam ja znao. Prijavio je na policiju. Oni su to samo onako zapisali i bok. Nema Ariana već 3-4 dana. A nema ni oca od Šonea. Vraća se čovjek nakon par dana sa svojom Škodom. Bila je negdje u Zagorju. Ariano je od tada nestao. Ne znam gdje je. Ni dan danas mi nije jasno, kako je on pronašao svoju Škodu u to vrijeme. I to u negdje Zagorju u nekoj zabiti. Uporan je čovjek bio i uspio. Da je čekao na policiju, nebi ništa dočekao.
Dan prije Božića 2014, vraćam se ja iz Como (Italija), svratim u Špansko da operem auto. U praonici dva dečka, gledaju u Splitske tablice i mrmljaju nešto.
Šta je bilo momci, nešto čudno ?
Ma ništa...
I ja mislim da je ništa.
Pita me dečko šta pere auto, odakle sam.
Odavde, dečko, odavde...
Ma nisi.
Ma jesam.
Jesi čuo za Litre ?
Jesam.
E pa onda ti je sve jasno.
Aaaa tako. A onda ti sigurno poznaš Šone-a i ekipu.
Kako ne, gdje je Šone, zovi ga.
U Remetincu je. Heroin.
Šteta. Ali vidjet ćemo se.
Šta se tiče Splitskih tablica u Španskom. Ludnica.
2006. Zastoj u Zagrebačkoj na semaforu. Čekam u redu sa Hondom St. table, iza mene BMW 5. Pun auto nekih balavaca. Muzika svira, trube i gasiraju, približili su se tik do mene i provociraju. Samo trube i gasiraju. Tako 2 minute. Poludio sam. Stisnem gumb za otvaranje prtljažnika. Izlazim, otvaram prtljažnik i vadim Ciganku (Kalašnjikov). I to sam morao vaditi sa strane jer mi čak niti noga nije mogla proći između. Samo sam im rukom mahnuo da se pomaknu malo u rikverc.
Dođem i pokucam mu na staklo. Aj sad zatrubi ! Vratim se nazad i pomičem auto. Nema više muzike a ni trube. Tišina....
Jedino tako se može protiv bahatosti. Da sam izašao golih ruku, šta bi bilo ? Tada sam u gepeku imao 3 rastavljene Ciganke oko tisuću metaka i tu jednu satavljenu. Čovjek to htio baciti. Ma daj vamo....
Auto mi parkiran ispred vrta. Ja sjedim u vrtu. Djeca izlaze iz škole.. Ugleda jedan mali Hajdukovu zastavicu na retrovizoru pa počme pljuvati po šofer šajbi. Kada je krenuo, ja ga uhvatim za torbu.
Kuda dečko ?
Dali te to tata naučio, da pljuješ na Hajduk ili bilo koji drugi klub ?
Nije.
Ajde zovi tatu da ga pitamo.
Je mali, je... Tata ili mama, svejedno je. Netko ti je dao krive upute.
Ajmo, briši šajbu kako got znaš.
Izvadio je papirnate maramice i briše.
Zato je i došlo do rata. Radi neodgoja ili krivog odgoja. Učiti dijete da mrzi Srbina, Crnca, Kineza, Muslimana ili šta ti ga ja znam. Čemu to ? Ako netko djetetu trubi godinama jednu te istu stvar, naravno da mu je do zrelosti mozak već ispran. Kasnije, kada to dijete odraste. Vrlo je teška spoznaja šta je dobro a šta zlo ili ispravno i neispravno.
Čisti primjer nam je bio drug Tito. U vrtiću te več učilo da pjevaš pjesmice samo za Tita. U školi sve za Tita. Prvo Tito pa onda sve ostalo. Tako od vrtića pa do tvornice. Većina onih šta su rođeni 50 i 60-tih. To su isprani mozgovi. Ako ne na Titovu stranu onda striktno protiv. Ti su još gori.
Ariano 1990.
On me je naučio kako otvoriti i upaliti Fiću.
Vrlo jednostavno, tko zna. Za Fiću ne treba nikakav alat. Gole ruke samo.
Za Golfa 1,2,3 je dovoljno imati nožić.
Ariano je imao 20 godina, bio je već iskusan lopov i tražen od Jugoslavenske milicije. Imao je veze po Italiji, bio je dobar sa ciganima. Znao je za par stanova po Novom Zagrebu u kojima nema nikoga. Sve sam ja to obišao sa njim. Prvi put u životu sam sa njim bio kod kurve na starom gradu. To mu je bila prijateljica. Imala je dobermana. Tu večer kada sam njega ostavio kod nje. Sa Fićom sam se uputio prema Španskom. Idem onom ulicom (šta ih dijeli tramvajska pruga) od Banskih Dvora i svi mi blicaju. Ja vozim i dalje. Zašto blicaju mislim si ja. Svjetla rade. Blicam i ja. Tek nakon par minuta vidim da i oni sa druge strane tračnica voze u istom smijeru. Radi Ariana sam dobio i dobrih batina.
Jedne zimske noći sretnem Ariana i još nekog tipa u ukradenom Golfu. Sjedam i ja sa njima. Idemo nešto obaviti u Novom Zagrebu, kaže Ariano. Vozimo se.. Na semaforu crveno svijetlo. Stojimo mi a policija u Stojadinu stoji do nas. Ludi Ariano oplete po gasu. Gume škripe, rotirka se upalila. Trka je počela. Jurimo kroz uske Trešnjevačke uličice. Sirene sviraju, škripa i turaža. Malo cesta, malo trava, vrtimo se u krug po livadi. Ariano se smije i vrti Golfa jednom rukom. Na zgradama se vidi plavi odsjaj od rotirke. Policija je isto uporna, tik su do nas. Ja sam raširio ruke i držim se sa svake strane. Sve je bilo dobro i zabavno dok nije uletio u slijepu ulicu. Ariano i tip su u sekundi iskočili van i dali se u bijeg. Dok sam ja digao prvo sjedište i bio već jednom nogom na cesti, sčepali su me i to za kosu. Bum, glavom o haubu. Raširi ruke, noge... Do stanice sam dobio još par dobrih šamara. Stanica Nehajska. Sjedim na stolici sa lisicama zavezanim iza leđa. Čeka se jutro da dođu inspektori. Zaspao sam na stolici, glava mi je klonila između nogu. Od jednom se probudim na podu, nešto me streslo i boli me glava. Jedan policajac me je u snu uhvatio za kosu i potegao prema dolje, tako da sam napravio salto. Sa poda pogledam prema gore. Stoji neki mladi policajac i smije se. Komandir dolazi do policajca.
Šta radiš to, kretenčino pijana ? Policajac ga samo gleda i smije se. Gubi mi se sa očiju, mrš na spavanje. Opet sam sjeo na stolicu i čekam. Nakon sat vremena evo još jednog starijeg policajca. Sjeo je do mene. Ja si već mislim da zovem komandira.
Šta si napravio?
Ništa.
Kako ništa, uhvaćen si u ukradenom autu ?
Ako sam uhvaćen, to ne znaći da sam ga ukrao.
Ukrao si ti njih više komada do sada.
Jesam, ali to je bilo prije.
Šta si napravio sa tim automobilima ?
Ajde reci pošteno, jesi li ih ukrao barem 20 ?
Jesam i više.
Šta si napravio sa njima ?
Neke sam slupao, neke ostavio na cesti. Golfove sam prodao.
Šta si napravio sa novcem ?
Nešto potrošio, nešto posudio ili podjelio sa prijateljima.
Znaš li ti za kolika je moja mjesečna plaća ?
Nemam pojma.
Jako mala.
Ti si mogao kupiti stan u Zagrebu od tog novca a djete si.
Vidiš, ja imam ženu i dvoje djece, podstanar sam, radim noću i danju za 300 dm.
Nemam auto jer si ga ne mogu priuštiti.
Kroz smijeh ga pitam, da ti ja nabavim jedan ?
Djete drago, neću ti reći da staneš sa tim. Samo ću ti reći, iskoristi to.
Ode čovjek u noćnu smjenu.
Došlo je jutro. Inspektori su stigli. Ulazim u kancelariju, skidaju mi se lisice.
U kancelariji dvije žene. Jedna je inspektorica a druga zapisničarka. Odahnuo sam. Već sam se pripremio na torturu i batine.
Ajmo mali, govori tko je bio sa tobom u autu ?
Nemam pojma, stopirao sam.
Šamarčina mi je odzvonila u uhu.
Tko je bio ?
Nem..
Šamar sa druge strane.
Čupala me za kosu, tukla me sa nekom knjigom po glavi, vukla za uši. Šamara sam primio toliko da sam prestao brojiti. Bio sam kao rak crven u licu. Ona je doslovno uživala u svom poslu.
Ispitivanje je trajalo više od dva sata. Trajalo bi i duže da nisu uhvatili Ariana u pokušaju krađe neke Mazde. Prepoznali su ga policajci. Bio je doveden u stanicu. Ja ga nisam vidio. Samo sam čuo kako inspektori pričaju da im je utekao iz stanice.
Ja sam isto par puta utekao iz stanice. Bolje reći, samo odšetao. Iskoristio sam trenutke nepažnje.





Arianov mlađi brat Goran je išao u našu školu. Živio je na malešnici sa majkom u velikom stanu u prizemlju. Tako smo se upoznali. Tada sam upoznao i Ivicu jer su se skupa družili. Ja sam jednog zimskog dana bio u bjegu od kuće. U igraonici sretnem Gorana. Tako mi malo pričamo o svemu i svačemu. Znao je dobro sa čim se bavim i šta radim. Kaže Goran, spavaj kod mene u stanu. Ok. Ivica je isto utekao od kuće, on isto spava kod Gorana. To je bio četvorosobni stan. Njegova majka je bila dobra žena ali u svom svijetu. Ona se samo brinula o svojoj kujici. Nas kao da ni nema u stanu. Čak su imali i jednu studenticu podstanarku iz Virovitice. Nakon mjesec dana kada je stdentica skužila šta radimo ja i Ivica, pitala me je, zašto bježim od kuće. Zašto to radim. Dosta vremena je provodila sa nama. Nakon tih mjesec dana, stan je bio pun svega. Nije se moglo prolaziti hodnikom, sve sobe su skoro bile pune. Poker aparata, televizija, linija, kave, cigareta na bakse, wiskija, sve vrste hrane, svakojake robe, parfema, jednostavno svega. Sve smo to ja i Ivica dovukli. Velika škrinja je bila puna smrznutog mesa svake vrste. Sladoled i pudinga nije smjelo faliti. Jedino je studentica zaključavala svoju sobu. Jedan dan, sjedimo mi u dnevnom boravku, pitam ja nju. Zašto zaključavaš ? Pa pogledaj u tu bravu. Znaš i sama šta radim. Evo ja ću ti sada zaključati. Uzmem iz alata komad trvde žice, smotam i zaključam vrata. Ne boj se. Nisam ti nikako bio u sobi dok te nije bilo. Vidiš ovo sve oko tebe. Uzmi šta ti treba. Šalji u Viroviticu šta se mene tiče.
Ona će meni.
Zašto ne ideš kući ?
Ti si još dijete.
Ej, nemoj da vrijeđaš, znaš.. Ha,ha...
Ja sam uvukao Ivicu u kriminalni život. Naučio sam ga voziti auto. Ali to sam platio dobro. Provalili smo u dućan i natrpali Fiću punog sa wiskijem, cigaretama i kavom. Ivica kaže, ajde daj da ja probam voziti. Vježbao sam ispred zgrade. Ajde, može. Jedva smo nekako krenuli...Naložio on Fiću koliko može i u zavoju bum u znak. Od udarca one boce pozadi sve su prešle naprijed. Mene je jedna pogodila u potiljak, razbila mi glavu. Malo mi je falilo da ne padnem u nesvjest.
Poslje je Ivica za manje od 3 minute znao ukrasti Golfa. Nije odutajao čak i od onih koji su imali šipke na volanu. I to je lomio. Koliko smo ih otuđili, bolje da ne spominjem. Koliko nam se puta desilo, uđemo u Fiću, sve obavimo. Neće Fićo da upali jer nema niti kapi goriva. Jednog sportskog smo izgurali čovjeku iz garaže. Taj je prodimio nakon 10 minuta. Zamalo se nismo ugušili. Bili smo na Slavonskoj Aveniji. Kad od jednom bijeli gusti dim uđe u unutrašnjost. Pogledamo mi iza nas. Ono bijeli trag 200 metara. Samo smo ga ostavili na sred ceste. To je bilo ratno stanje.
Ja i Ivica vozimo se u Fići po Malešnici. Na sred križanja stoji neki mali ćelavi tip sa sačmaricom. Stoj ! Izlazi van ! Daj ključeve ? Ivica je vozio. Ivica mu izvadi iz džepa neki bunt ključeva. Stoji Fićo na sred križanja. Ispred mene 2 koraka ! Sačmarica uperena u nas dvojicu i koračamo mi. Uveo nas u kafić, poredao uza zid. Još neku dvojicu je skupa sa nama poredao. Ja ne mogu da vjerujem. Policija nije, vojnik nije ? Priča tip nešto, jebe majku i maše sačmaricom uperenom u nas. Priča nešto nevezano. Viče, udara šakom o stol. Ja sam ga pitao. Striček, mogu ja da idem, tata me čeka. Ajde bježi mali ! Ja brže bolje van i mašem Ivici. Ulazim u Fiću da ga sklonim sa ceste. Eto i Ivice. Bože ti sačuvaj. Nemam pojma šta čovjeku bi ?
Navečer oko 22 sata, ulazimo ja i Ivica u stan, primjetimo bijelog Golfa parkiranog ispred zgrade. Oho... Taj je naš večeras. Oko 1 ujutro idemo mi, nije nam daleko. Zima je, sve je smrzlo. Ivica će čuvati stražu a ja ću ga uzeti. Otvorim ja, slomim volan i spojim žice. Tek što sam počeo verglati, vidim ispred mene u zgradi na balkonu neki ogromni tip u donjim gaćama sa kalašnjikovom, skače preko balkona u prizemlju.To je 5 metara od mene. Samo pješačka staza nas dijeli. Taman je Golf upalio, ja u rikverc i zaključao. Došao je do auta, probao je otvoriti u vožnji. Lupio je šakom po krovu taman kada sam ga ubacio u prvu brzinu, tip viče, vrati auto pička ti materina ! Srce mi je bilo u gaćama. Ništa ne vidim kroz šajbu, sve je zamagljeno. Čujem rafalnu paljbu na prekide. Skroz sam sagnut auto je u 2 brzini. Trči on i puca. Kako su pucnji odzvanjali u toj tihoj noći. Jedva sam se dočepao križanja i utekao. Usrao sam se od straha. Parkirao sam auto par zgrada dalje i vraćam se u stan. Vidim policija i vojna policija. Nije me mogao prepoznati. Nisam se bojao toga. Ivica mi je rekao da je pucao u zrak. To je bio neki oficir, poslje sam saznao. Svi ti stanovi su bili vojni. Sa tim Golfom smo išli u Novi Zagreb. Kiosk stoji između dvije zgrade. Na krovu ima plastični otvor. Golf je parkiran pored. Otvor smo razvalili. Jedan je u kiosku, ja na krovu, Ivica do auta. Lanac se napravio. Samo dodajemo jedan drugome...Neka žena viče sa balkona. Pero, Pero dođi vidi šta rade ! Ajde ženo pusti Peru da spava, mi smo gotovi svaki čas ! Još puno sličnih doživljaja sam imao sa Ivicom. Hapšenja, sudova, svašta je bilo. U tom stanu je bilo bezbroj racija, upadanja policije kroz vrata. Mi preko balkona, pa sa druge strane, kroz prozor. Inspektori su slali poštare da zvone. Susjede potplačivali. Čekali su nas u autu danima u smjenama ispred stana. Bilo je bježanja oko zgrade. Ispred zgrade. Preko ptoka. Ja stojim ispred zgrade, susjed me pita, šta radiš tu ? A šta tebe briga, šta radim, čekam vlak ! Nemoj da ti ja dam i zaleti se prema meni. A Ivica ga iza leđa svom snagom nabije nogom u leđa, onako iz zaleta. Plivao je susjed po asvaltu par metara. Leži susjed.. Vratim se ja do njega. Šta je bilo susjed ? Vidiš da je vlak naišao. Pazi kuda hodaš. Kako sam bio bahat i ciničan, to je prelazilo sve granice. Dan iza. Oko 3 ujutro ja sam par zgrada dalje i otvorio sam Golfa 2 diesel. Spojio sam žice i verglam. Grijem pa verglam, grijem pa verglam, verglam.. Viče Sale sa balkona. Ma bježi, jutros ga je došlepao, Bježi ! Hvala Sale. Sutra sam Salu častio kolačima. Odselio je Sale iz Španskog.
Arijanov otac je bio neko vojno lice. Otišao je za Banja Luku i poveo Gorana.
Jugoslovenska milicija nas nije tukla. Bili smo djeca. Uostalom, večina milicajaca su bili stariji ljudi. Njima je to bilo već sve naporno. Ali zato, nova Hrvatska je bila užas. Svakakvo smeće su primali u tu policiju. Koliko sam glupih i neukih ljudi vidio u toj policiji, to je neopisivo. Ima ih i dan danas. Bilo ih je doslovce nepismenih. Samo štampanim slovima zna pisati. Nije bez veze ona, dva policajca skupa. Jedan zna čitati a drugi pisati.
Bili smo djeca. 1990. Hans je završio u Puli na Montezaru u kazneno popravnom domu.
Pomozi prijatelju.
Ja i Beli.
Nemamo prebijene kinte. Zima je. Ajmo izvuć Hansa iz doma, pukne Beli.
Ha?
Ajmo mi u Pulu.
Kako Beli ?
Idemo prvo na Manduševac kupit sitne novce pa na vlak.
Ajmo.
Beli je napravio lopatice od lima. Evo nas na Manduševcu, kupimo mi lagano sve dok mene neki klošar nije ubacio u Manduševac. Koji ledeni šok! Viče Beli, kupi sada kad si već upao. Ma daj bježi, smrzao sam se. Klošar se negdje izubio u masi. Ja sam imao duplu robu na sebi. Išli smo u Gradsku Kavanu, tamo sam stavio robu na radijator i osušio. Skupili smo dovoljno novca za karte, sendviće i cigarete. U vlaku, gužva nemila. Navečer smo krenuli. Ležali smo na hodniku. Slovenska milicija nas budi. Nešto traže, nekaj spominju...Beli izvadi iz džepa ribičku dozvolu i preda milicajcu. Gleda Slovenac, opet nekaj spominje, vrati nazad i ode dalje. Ostavili su nas na miru. Stigli smo u Pulu rano ujutro. Našli mo ubrzo i dom. Sjedimo mi ispred doma i pušimo York. Čekamo da netko od domaca naiđe.
Jedan mali nailazi.
Dečko, dođi malo.
Poznaješ li Hansa ?
Poznajem.
Ajde do njega i reci mu da ga čekaju Beli i Litre, neka izađe.
Ne može on izaći, u kazni je.
Onda mu reci da izađe na prozor, evo ti cigareta.
Nakon par minuta vidimo mi Hansa na prozoru drugog kata. Osmjeh, od uha do uha. Ajde skači, vičem ja. Pričekajte malo da spremim stvari. Nakon nekog vremena, baca Hans robu kroz prozor. Nije prošlo niti pola minute, sa svih prozora se bacaju stvari. Šta je ovo ? Pola doma bježi ! Bilo nas je više od petnaest. Pravac autobusna stanica. Sjeli smo u neki bus. Šofer je mislio da je neki dječji izlet. Ništa nas nitko nije pitao. Vozi bus, ja nemam pojma u kojem pravcu. Veselje u busu i zezancija do beskraja. Izašli smo u nekom dijelu Istre naseljenom vikendicama. Puše bura, hladno je. Prva vikendica je imala čak teniski teren. Ušli smo u nutra. Neki gore, neki dolje, ruje se po ormarima, pretura se. Vade se reketi, igra se tenis.. Dok se večina zabavljala, ja sam tražio ventil od vode. Ja i Beli smo bili prljavi od vlaka. Kuha se tjestenina, bojler je upaljen, voda puštena. Svira i muzika, Vikendica je bila na osami, tako da smo bili bez brige. Nakon par sati provedenih u toj vikendici, išlo se dalje. Jedan je mali je čak htio ponjeti tv. koji je bio teži od njega. Dosta smo pješačili do druge vikendice. Bila je kao skrivena kućica u šumi. Velika kuća na tri kata. Oko nje gusto nisko a i visoko raslinje. Nova je bila. Na balkonima nije bila postavljena ograda. Ista stvar kao i kod prve. Premetačina teška. Stvari se razbacivaju naokolo. Počelo je bježanje. Neki čovjek sa štapom stoji ispred kuće. Iskače se sa svih strana i prozora. Čovjek ne zna na koju bi stranu prije. Ja Beli i Hans to gledamo sve sa balkona na prvom katu. Ugledao je i nas. Mi lijevo, on lijevo. Mi desno, on desno. Ajde po pušku, viknem ja i okrenem se prema Hansu. Čovjek brže bolje uteče iza kuče. mi se spustimo i bježimo u šumu. Trčali smo kroz to gusto raslinje, bolje reći probijali se. Stigli smo do nekog kamenog zidića u sred te guste šume. Stali smo da se odmorimo. Ja, Hans, Beli i još dvojica.
Stojimo tako iza zidića i odmaramo. Čujemo da se netko probija i prilazi ali još ništa ne možemo vidjeti. Svi smo uzeli po kamen. Približava se. Odahnuli smo kad smo ugledali malog Radonjića. Polako pada noć, sve je hladnije. Moramo što dalje jer će ubrzo sve biti puno milicije. Traže nas odavno. Nekako smo stigli do mora. Sve sami kamenjar, nigdje svjetla u blizini. Idemo uz obalu. U daljini se nadzire neko mjesto, svjetli pokoja žarulja. Dugo smo hodali, žedni smo, gladni i iscrpljeni. Hladno je. Približavamo se nekom selu. Napili smo se vode ispred neke kuće. Sve je mirno i tiho. Ugledamo dućan kako svijetli na sred sela. Drvena vrata. Beli se zaletio i bubnuo nogom. Ništa. Ja se zaletio, ništa. Tvrda vrata, kao da su željezna. Mislimo se kako ćemo. Kad od jednom čujemo kako netko trči, čuju se dugački koraci više ljudi. Povirimo mi iza ćoška. Petorica ljudi trči prema dućanu sa palicama u rukama. Bježmo ! Trčimo nizbrdo i okrečemo se. Na 30 metara su od nas. Ne odustaju. Beli se odvojio i još neki. Viču ljudi, ne tamo, tamo je pas ! Ma to ti pričaj mami. Ja, Hans i Radonjić smo im umakli. Oni su odabrali Belog. Sakrili smo se u neko bušće i mirujemo. Šta sad ? Znamo da Belog neće nitko uhvatiti jer je brz i izdržljiv. Prošlo je više od sat vremena da mirujemo. Odlučili smo izaći na cestu pa ići dalje. Šetamo cestom. Čujemo da dolazi neki auto iz daleka. Ajmo stopirati. Renault 4. Stopiramo mi. Stao čovjek.
Kuda dečki ?
Prema Puli.
Može, upadajte.
Baš neki dobar čovjek.
Vozimo se mi tako, baš je lijepo toplo u autu. Skreće čovjek u lijevo i parkira ispred milicijske stanice. Baš neki dobar čovjek.
Milicajci otvaraju vrata, ulazimo u stanicu. Gužva u maloj stanici. Većina ostalih nas čeka, Beli je isto tu. Sve nas je strpalo u maricu i pravac Pula. Svi u dom, u prihvatne sobe sa rešetkama. Sutra ujutro su mene i Belog pozvali na razgovor. Tko, kako, kud, odakle, zašto.....Obavjestili roditelje... Po mene je došao neki očev prijatelj koji je svakako išao za Zagreb. Beli je ostao, nemam pojma zašto.
Uglavnom, nakon par dana smo ja Beli, Hans i Radonjić bili skupa u Zagrebu. Hans i Radonjić su utekli. Opet smo svi skupa i opet smo svi u bjegu. Moji roditelji su bili na poslu. Ušli smo u stan da se najedemo i da se presvučem. Kada je Radonjić ugledao moju sobu sa tv-om, videom, kompjuterom. Zaprepastio se. Rekao je, ja nikada nebi bježao od kuće da to imam.
Zašto bježiš ?
Radi starog, nedam se tući.
Uvjek se sjetim starog. Neće tebi nitko ništa ako si ti dobar.
Ma jeli, molim te. Šta je on tada podrazumjevao pod to "dobar"nije mi se sviđalo.
Te večeri smo provalili u dućan, uzeli slatkiša i nešto novca. Iza toga smo išli u podrum jedne zgrade na spavanje. Stisnuli smo se jedan uz drugoga kao sardine. Smrzli smo se. Drugu večer isto tako. Pao je dućan u Prečkom. Ali ovog puta je Radonjić razbio staklo na vratima od trgovine posteljinom. Deke i jastuci bili su poneseni. Bilo je odlično spavati. Treći dan smo provalili u vrtić. Najeli se u kuhinji, navili sat u 5:30 i lijepo zaspali na malim krevetićima. Ujutro nas je još ljepše probudila milicija. Sat je bio pokvaren. Čistačica nas je prva ugledala i pozvala miliciju. U stanici smo sve priznali. Hansa i Radonjića su vratili u Pulu. Prošla su 2 dana. Hans i Radonjić su opet u Zagrebu. Kada se sjetim jedne zime. Ja i Beli u Karlovcu oko 3 ujutro. Nemam pojma kako smo se našli u Karlovcu. Bilo je jako hladno, snjeg je padao. Čujemo mi da svira muzika na autobusnoj stanici. Puna gostiona. Stari, debeli, brkati milicajac svira harmoniku i pjeva. Svi su pijani. Mi sjedimo, grijemo se i pijemo čaj.
Da se vratim na Radonjića
U bijegu smo. Nekako smo se stvorili u Samoboru. Sjedimo ja I Radonjić na zidiću pored prodavaonice dječjih igračaka. Iz prodavaonice izlaze dvije žene svađajući se. To padaju psovke i uvrede. Kurvo, ti si napravila ovo, ti ono... Jedna otvara auto i ljutito ubaciva torbicu u auto, svađajući se. Svađa ide dalje, ova ovoj jebe sve, druga viče da je pokrala sve... Dok se one tako časte, mi smo torbicu uzeli iz auta. Nisu nas niti primjetele u tom zanosu svađe. Trčeći smo smo odmakli par ulica dalje. Otvaramo torbicu. Puna torbica novca. Cijelia mjesečna zarada ! Bilo je to jako puno. Uzeli smo taksi. Koje veselje.. Išli smo na Trg Republike. Nismo znali gdje ćemo od sreće. Kolači, Pizza, sladoledi...
Isto tako nađemo se kod katedrale. Od jednom Radonjić ulaz u katedralu. Ide u prvi red do oltara, sjeda u klupicu i počme da plače. Slegao je glavu i plače tako jako, jeca. Ja stojim do njega i samo ga promatram. Kada se isplako, izašli smo van. Nisam ga ništa pitao.
Poslje toga se više nismo vidjeli. Nakon par mjeseci, pročitam u novinama da je ubio taksistu i završio u bolnici Popovača.
Ja sam Radonjića naučio voziti auto. Prije koju godinu, utipkam u Google : Željko Radonjić. Izbacilo je :
ZAGREB - Željko Radonjić (27) zvani Pedala punih 17 godina učestalo "posjećuje" policijske i sudske prostorije, iza sebe ima nevjerojatnih 500-tinjak kaznenih djela, među kojima i ubojstvo taksista, a krađe auta prava su mu specijalnost jer to radi od svoje desete godine.
Eto šta ti je život. Teško je reći nečemu NE ali nije nemoguće. Možda će stati. Nikada nije kasno. Ili da ga ja povežem sa Poljacaima. Kad već voli to raditi, neka radi kvalitetno. Kako mu pomoći, pitanje je sad. Odrastao je čovjek. Svakako može na mene računati. Ali ne u tom pravcu u kojem on ide. Nitko nije svjesan da mu je pomoć potrebna. Naj veći luđak misli da je potpuno zdrav. Vrlo je teško doći do svjesti i pogledati u sebe.
Ratno je stanje. Uzbune su učestale. Svako malo se ide u sklonište. Curice ispred zgrade imaju spremljene barbike i jedva čekaju da zasvira uzbuna, tako da se sve okupe u skloništu. Podne je. Ja sam s u stanu i dosadno mi je. Otvorim prozor od sobe, vadim veliko pojačalo od bas gitare. Spojio sam pojačalo na Amigu i pustio uzbunu na jednu minutu. Susjedi silaze, okupljaju se svi. Predsjednik zgrade svira sa autom na prekide i viče, lažna uzbuna. Ma nitko ga ne sluša. Oni kažu, zasviralo je, svi smo čuli, otvaraj sklonište.
Te jedne večeri, sjedimo ja i mama u dnevnom boravku i gledamo tv. Od jednom. Booom. Tako jaka detonacija, da mi je srce skoro stalo. Sve se zatreslo. Ja sam mislio da je granata pala u vrt. Avion je probio zvučni zid. Srećom su nam prozori bili otvoreni.
Atobus i avion
Mama, Karlo i ja, tih 90-th idemo 3 dana na izlet u razgledavanje Istre.
Sjedamo u novi autobus. Ja sjedim nasuprot vozača. Vozimo se iz Zagreba prema Medulinu. Cijelim putem gledam i pratim vozača kako prebrzo vozi. Sam u sebi govorim, nećemo ovako dugo, sletit ćemo. Kada su došle uske ceste i zavoji, prije Medulina. U jednom od zavoja, mi smo produžili ravno. Stjena nas je zaustavila. Ja sam već bio pripremljen na slijetanje. Ostali putnici nisu. Srećom, nitko nije bio teže ozljeđen. Samo su se malo ponabijali. To je bilo neizbježno, kad sam ja kao balavac to mogao predvidjeti.
Ide se u razgledavanje sa avionom. Stari, crveni avion. Propelerac sa 10 sjedala. Ulazimo i sjedamo. Neki su se počeli vezati. Pilot reče, nema potrebe. Kada je avion upalio motore, pod se počeo tresti. Većina se već u startu dobro prepala buke i vibracija. Poletjeli smo. Ja sjedim iza pilota i samo se nadvirivam nad njegovim ramenom. Dođi mali. Ajmo ih malo protresti. Stavi ruke na ručke. Ja uhvatim za ručke. Guraj od sebe. Moje i njegove ruke skupa guraju ručke. Avion naglo pada. Počela je skrika žena. To je trajalo nekih 10 sekundi. Naravno da smo onda povukli ručke prema sebi. To je jedan doživljaj i moment koji se pamti. Pamtim ga zato što je pilot imao povjerenje. Koji to pilot daje djetetu volan u ruke ? To je veliki propust pilota. Ja sam letio puno puta. Sa mlaznim i motorskim pogonom. Znam da mi je majka tada obećala da će me upisati u školu letenja. Možda me i upiše, obećala je.
Prebacilo me u večernju školu u Selskoj. Tamo je bila prava ludnica. Svi mogući Zgrebački delikventi na jednom mjestu. Iz svih kvartova. Prodaje se droga, dolazi se sa ukradinm motorima i autima u školu, trguje se sa ukradenim zlatom, mjenjaju se marke. Sve osim učenja. Više je vremena policija tamo provodila nego profesori. Samo ulaze na sat i odvode tko ima potjernicu. Neki mali iz Dubrave me sjeo na ukradeni motor. Kao, idemo na kavu. Na križanju u Dubravi smo se toliko nagnuli u stranu da nam je nogara zapela o cestu. Razbili smo se. Bolje reći, oderali smo se. Bio sam sav krvav i poderan.
Vidio mali susjed sa drugog kata kako ja mijenjam automobile pa se i on zaželio naučiti voziti. Otac mu je držao restoran, tako da je bio dobrog imovinskog stanja. Jednog jutra pita mali mene da bi htio naučiti voziti...
Uzmi ti od oca 1000 dm pa ćemo kupiti auto.
Ti ćeš ga voziti po danu a ja ponoći.
Jeli može ?
Može.
Sutradan, zvoni mali na vrata i u ruci drži novčanicu od 1000 dm. Tada sam prvi put vidio kako izgleda ta novčanica. Velika je bila.
Idem u Prećko kupiti Tristaća.
Tristać je koštao 400 dm. Kupio sam ga od nekog penzionera.
Predvečer sam uzeo susjeda koji je taman došao iz vojske. Imao je vozačku. Skupilo se nas par i idemo u centar grada na piće. Nakon par semafora zaustavila nas je policija. Bez iti malo brige, predali smo prometnu i vozačku. Policajac drži prometnu i gleda u prvu pa u zadnju tablicu.
Ajmo, izlazite svi van !
Šta je sad ?
Kako, šta je sad ? Niti jedna tablica nije ista, niti broj u papirima.
Svi u stanicu.
U stanici, svatko u svoj kut i nema razgovora.
Na putu do stanice smo se dogovorili da ćemo reći kako smo svi pomalo skupili za auto. Makar su svi znali da mi je susjed dao novce. Ostalih 600 dm sam sakrio u jaknu.
Jednog po jednog nas zove u sobu za ispitivanje. Čuju se šamari i zapomaganja iz sobe. Ja sam bio naj zadnji na redu od nas petorice.
Odakle novci ?
Skupljali..
Šamar pa šaka u trbuh.
Skidaj se do gola.
Kako sam se skidao tako su trojica inspektora uzimali komad po komad robe i pregledavali.
Gdje je ostatak?
Potrošili...
Potpuno golog su pe tukli pendrecima, rukama, šakama i nogama. Sve dok se onako gol nisam zavukao ispod radnog stola i počeo vrištati i urlati. Uhvatio sam se za noge od stola, vukli su me za noge tako da su i stol vukli. Ja i dalje vrištim.
Ne vrišti više, oblači se.
Obukao sam se i sjeo na stolicu. Za par minuta u kancelariju ulazi otac od malog susjeda i sjeda nasuprot mene.
Njegovo pitanje je bilo. Dali mi je mali sam dobrovoljno dao novce ili sam ga na to prisilio.
Nisam ga prisilio, sam je meni došao.
To je bilo sve.
Došao je i penzioner od kojeg sam kupio auto. On je rekao da je tablice našao na parkingu i stavio samo zato da ne plaća parking jer mu auto nije bio registriran.
Inspektor će susjedu onako podrugljivo.
Šta vas briga, čeka vas dobar auto..
Susjed ga oštro pogleda i izađe van bez riječi.
Pustili su nas i rekli meni i Belom da se sutra u 9 javimo.
Beli me je čekao ispred stanice jer sam ja zadnji izašao.
Taksi i pravac za Novi Zagreb kod jedne naše prijateljice u stan. Provodili smo se tako jedno desetak dana. To su bili tulimi i šetnja gradom. Kakvo 9 u jutro.
Kada su me pronašli nakon tih desetak dana, dobre batine sam dobio.
Znam da me je tukao šakom u prsa, Udari me, ja padnem na pod. Ustanm, opet udarac. I tako sve do iznemoglosti.
Tom inspektoru sam skoro svaki dan telefonski iz Njemačke jebao majku po više puta na dan i to više mjeseci uzastopno. Do te mjere da mi je par puta oca zvao na informativni razgovor.
Ja i Tomica.
Jedino radi Tomice sam imao osjećaj krivnje.
Ja i Beli
Jedne zimske noći provaljivamo ja i Beli u kombi koji je služio kao skladište od malog dućana. Ušli smo u nutra i gledamo šta sve ima. Od jednom primjetimo odsjaj plavih svjetala na zgradama oko nas. Bježimo van, svaki na svoju stranu. Neka žena sa balkona viče, eno ih tamo ! Ja sam utekao na obližnje vrtove i sakrio se iza neke visoke trave. Nakon sat vremena smo se našli ispred Belovog ulaza u zgradu. Da tadašnja milicija nije upalila rotirke, lako bi nas uhvatili. Ovako su nam još dali fore.
90-tih godina je bilo u modi krasti roditeljima auto i vratiti ga pred zoru. Tako mi jedne večeri idemo krasti Fiću od Belovog oca. Beli mu je ukrao ključeve. Došli smo do Fiće. Otvaram ja vrata i sjedam na sjedalo. Kad ono, nema volana !? Belov otac nije bio glup. Čuo je po susjedstvu kako se noću vozikamo. Čuo je i da sam ja razbio Stojadina od svog oca. Te večeri smo nagovarali Belog da se vrati u stan i da mu ukrade i volan. Beli kaže da on siher spava sa volanom. Kako sam razbio našeg Stojadina.
Skoro svake večeri sam krao ocu auto i vraćao ga ujutro. Uzmem ključeve sa sobom u sobu i kada roditelji zaspu ja iskočim kroz prozor. Vani me naravno čeka ekipa. Jedne večeri uzmem auto i pokupim ekipu. Pun Stojadin, bilo nas je šestoro. Vozimo se ulicama Španskog, sluša se muzika i navija se za Dinamo. U zavoju kod tržnice Špansko zapleše mi auto i izgubim kontrolu. Bum u rasvjetni stup od tržnice. Od siline udarca pala je i plastika od rasvjete po autu. Svi su se razbježali, jedino sam ja ostao sjediti za volanom. Pokušao sam ga ubaciti u rikverc ali nije išlo. Ugledam kako prema meni trči jedan specijalni policajac sa vučijakom.
Još bi bježao !
Gasi auto i Izlazi van !
Uperio je i pištolj u mene.
Ja sam se zaključao. Uporno policajac pokušava otvoriti vrata dok njegov pas laje kao lud.
Otvorio sam malo prozor i rekao mu da se smiri a i da neću izaći sve dok prometna policija ne dođe. U to su se počeli skupljati ljudi oko nas a i sa ljudima isto tako i moja ekipa. Ja mirno sjedim i još pitam ljude da mi daju vatre kroz prozor. Došla je prometna. Naravno i moj otac isto tako. Auto nije bio u voznom stanju zato jer je getriba bila slomljena. Otac je samo njemo gledao. Da nebi uzimali vučnu službu, moja ekipa se ponudila da ćemo odgurati auto do našeg parkinga. Tako je i bilo. Pri ulasku u stan, otac je samo rekao. Koliko puta sam ti rekao da ne diraš moje stvari. Otišao je na spavanje a ja sam ostao sjediti u kuhinji. Nakon Stojadina je dobio Hondu od strica Drage. Dok je otac bio na službenom putu u Italiji, ja gledam kako da upalim Hondu a da ništa ne oštetim. Ključeve je otac ponio sa sobom. Sa lakoćom sam otvorio vrata žicom. Prva pomisao mi je bila da odvijem kompletnu bravu i poslje sve vratim nazad kako je i bilo. Japanac je to dobro zakovao. Nije bilo vijaka. Nakon toga sam čačkao žicom po bravi. Poslje sat vremena čačkanja sam sa ključem od Stojadina otključao volan i upalio Hondu. Vozali smo se 3 tri dana uzastopce. Par dana nakon toga čujem oca kako priča majci da zamalo nije poginuo. U sred vožnje mu se zaključao volan.
Peglica
U zgradi do moje, veliki brkati Crnogorac je imao Peglicu koju mu je žena vozila. Umjesto ključa za paljenje je bio gumb. Jedino je vrata mogao zaključati. Skoro svaku večer smo posuđivali Peglicu i ujutro ju uredno vraćali. Više smo se namučili sa Peglicom nego šta smo uživali. Svaki put se nešto desi, em pukne sajla od gasa, brisači ne rade...
Jedne večeri idemo mi sa Peglicom u disko. Došli smo do Studentskog Centra. Pred sam kraj je u disku počela masovna tuča. Tik do mene je jednom Albancu doletjela boca od coca cole u glavu. Albanac se od udarca primio za mene tako da sam i ja bio krvav. Prilazi mi neka mrcina od čovjeka, skida jaknu i daje mi u ruke.
Čuvaj to mali dok se ja ne vratim.
Ode on u gužvu da se tuče a ja lagano sa njegovom Speed Fire jakonm van iz diska pa u Peglicu.
Došli su i ostali.
Susjed Dean će voziti kući.
Došli smo do Španskog. Kiša je padala kao luda. Dean je udario u novoga Renault 5 na parkingu. Svjetla na zgradama su se počela paliti. Od panike je Dean ubacio u rikverc i pritom udario u rasvjetni stup. Nakon toga, isto od panike je preletio preko trotorara i vozio par stotina metara po livadi. Ostavili smo auto na sred livade. Peglica je tako bila razibijena sa svih strana. Slijedeći dan čujem kako neki veliki čovjek traži Litrea i drži neku bravu u ruci. Kupio je čovjek bravu nakon što je morao platiti debelu kaznu za sudar a i za parkiranje na travi. Nije me našao. Jadan čovjek.
Znam za jedan slučaj sličan ovome. Posuđivali su tako lopovi Fiću jednom čovjeku. Svaku večer bi ga vozili i vračali. Primjeti to čovjek i ostavi im napisanu poruku da slijedeći put bar uliju goriva. Nakon par dana nađe čovjek poruku u kojoj piše da ima uplaćenu večeru za dvoje u tom i tom restoranu. Ode čovjek sa ženom u taj restoran i uvjeri se da im je sve plaćeno. Na povratku iz restorana ulaze čovjek i žena u stan. Prazan stan. Kompletan stan je bio ispražnjen.
Našem vršnjaku je otac kupio novi Hyundai. U susjednoj zgradi je iznajmio garažu. Imali su dva automobila. Otac mu je otišao na vikendicu. Uzeli smo ključeve od Hyundaia. Nismo imali ključeve od garaže pa smo morali provaliti. Vozimo se mi tako u novom Hyundaiu. Bili smo čak i u Karlovcu. Na povratku do garaže primjetimo da je garaža zaključana sa lokotom. Kada sam ugledao lokot na garaži, isti tren sam izašao iz auta. Nisam ga htio pomakunuti niti metra dalje. Netko nas je vidio kako provaljivamo i dojavio ocu. Otac je prijavio krađu auta. Ja sam dobio prijavu za provalu u garažu a njegov sin je dobio prijavu za krađu automobila.
Ja i Beli smo počeli izlaziti u centar grada. U Pub. Tamo su se skupljala djeca bogatih roditelja. Pošto smo uvjek bili dobro obučeni a imali smo i novca, bili smo i mi djeca „bogatih“ roditelja. Tu smo provodili vrijeme hvatajući ženske. Bilo ih je svih vrsta. Nisam više krao automobile jer smo dobro zarađivali sa krađama po buticima. Kupovali smo aute. Policija nam nije mogla ništa. Jedino da piše kaznu za vožnju bez dozvole. Tako smo jednog dana kupili Stojadina u Samoboru. Vozali smo se par dana. Ja sam posudio zvučnike od bratove linije i stavio ih u auto. Evo nas na Jarunu. Josip hoće uporno da proba voziti. Hoće da napravi krug oko Jaruna. Nitko nije za to. Znamo svi da je on luđak i da pojma nema o vožnji. Svi smo izašli iz auta i pustili ga da vozi. Jedva je nekako krenio. Nema Josipa dobrih sat vremena. Noć je pala. Čekajući Josipa mi pričamo kako će se vratiti samo sa kazetofonom u ruci. Vraća se Josip trčeći i sav uspuhan govori da je imao sudar te da se prilikom sudara okrenio na krov. Da nas bolje uvjeri, pokaziva nam malu ogrebotinu na palcu.
Daj ne seri, govori gdje je auto.
Pođite zamnom pa ćete vidjeti.
Nakon par minuta hoda ugledamo Stojadina na krovu. Totalno razbijeni Alfa Romeo je do Stojadina na sredini ceste. Došla je policija i par ljudi se skupilo. Čovjek iz Alfe priča policiji kako je Stojadin od jednom prešao u njegovu traku i udario ga direktno. Od siline udarca se okrenio na krov i tako na krovu još dvadesetak metara klizio. Čovjek priča da je nakon šoka htio pomoći vozaču Stojadina da izađe ali da je vozač već bježeči preskakivao ograde i utekao.
Moja jakna je ostala u Stojadinu. U jakni je bila vojna knjižica od starijeg brata. Tu knjižicu sam uvjek pokazivao prilikom kontrole. Brat nije bio kažnjavan. Tada sam imao 15 godina. Probali smo izvući jaknu iz Stojadina ali nas je policija otjerala. Rekao sam bratu da će ga zasigurno policija tražiti. Ispričam mu i sve kako je bilo. Reci da si izgubio vojnu knjižicu. Ne zanima njega ništa, on hoće svoje zvučnike nazad. Sve će reći policiji kako je. Ma evo ti novci, kupi si druge zvučnike. Ma kavi, ne pomaže ništa. Ja sam se već pripremio na razgovor u stanici.
Prošlo je par dana, nitko nije došao. Moj rođak sa istim prezimenom je dobio jaknu i knjižicu poslanu poštom.
Prilikom kupnje Stojadina smo na papirić čovjeku napisali neko ime bez veze. Tako da su njega za to teretili.
Čovjeku je bilo u interesu samo da proda auto.
E onda smo se ja i Beli dosjetili mog razbijenog stojadina na parkingu. Zvali smo Zagreb parking da pitamo kako ćemo preuzeti auto. Htjeli smo moga popraviti. Ležarina je bila skuplja nego šta vrijedi Stojadin pa i da je u voznom stanju.
Nakon par dana smo kupili Opel Asconu automatik, njemačkih papira. Nemam pojma gdje je taj auto završio. Iza Ascone smo kupili plavog Fiću od nekog taksiste. Auspuh mu je bio probušen. Čim smo sjeli u njega uputili smo se za Pulu. To je Hans dao prijedlog. Ajmo u Pulu na kavu. Ajmo. Ja, Beli, Hans i još dvojica. Kupili smo pive, keksa i cigareta. Vozio sam cijelu noć. Pred zoru stižemo u Istru. Hans izrazi želju da bi on malo vozio. Ok. Nije niti krenio, Fićo je zablokirao i naće u niti jednu brzninu da upadne. Iskrivili smo čak ručicu od mjenjača pokušavajući ubaciti u bilo koju brzinu. Okrenuli smo Fiću na bok. Dok ja gledam oko getribe i tučem nekom stijenom po njoj, Hans i Beli bacaju opuške na auto. Gorivo curi iz rezervara. Pa jeste vi normalni ? Hoćete da odletimo svi u zrak ? Tko te jebe, kaže Hans. Eto vidiš šta si kupio. Nisam ni krug napravio. Neka izgori.
Nekako je Fićo upao u drugu brzinu. Hans vozi. Spuštamo se niz neku nizbrdicu i vidimo policijsku patrolu. Ja sjedim na zadnjem sjedištu i pušim. Hans od jednom poviknu.
- Litre evo tebi, sjedaj za volan!
Kako da ne, jedva čekam.
Svi se mi smijemo. Hansa je oblio znoj.
Stop, policija.
Uredno parkiramo sa strane.
Svi smo morali izaći iz vozila. Tu je čak počelo i nagurivanje sa dva policajca. Pozvali su pojačanje i odvezli su nas u neku malu obližnju stanicu.
U stanici nije bilo puno policije. Dva inspektora. Jedan stariji i mlađi. Taj mlađi nam je toliko dizao tlak da je Beli poludio. Držali su nas čitavi dan i noć. Čak je Belom i prijetio. Od jednom skoči Beli i uleti mu u kancelariju.
Kome ti prijetiš ?
Beli sam sebe udara šakom u glavu i ide prema mlađem inspektoru. Ovaj se doslovce usrao od straha. Bilo je tu i naguravanja. Sve smo lijepo objasnili. Od koga smo kupili auto itd... Oni su nas držali u stanici samo zato jer su vidjeli da imamo puno krivičnih djela. Čekali su da vide hoće li nešto u blizini biti prijavljeno. Neka provala ili slično. Na kraju smo dobili autobusne karte poslane faksom sa socijalnog rada iz Zagreba. Fićo je bio parkiran ispred stanice. Beli ga je htio zapaliti. Nisu nam ga dali jer nije bio registriran. Plavog Fiću smo poklonili starijem inspektoru koji je bio korektan. Gleda čovjek u ključeve sa papirima i ne može da vjeruje. Vozimo se mi tako sa autobusom prema Zagrebu. Pola sata pauze u Rijeci. Izašli smo i malo šetali Korzom. Zaustavila nas je policija. Osobne na pregled. Samo ja i Beli smo imali osobne. Uz sav trud i uvjeravanje da smo malo prije pušteni iz policijske postaje, privode samo mene i Belog. Ovi šta nemaju osobne iskaznice su slobodni !?
Ode autobus za Zagreb a ja i Beli u Riječku policijsku postaju. Uveli su nas u kancelariju gdje su sjedila dva inspektora. Uz sva glupa pitanja su nas tukli na sve moguće načine. Pendrekom po tabanima, šamaranje, šakama u trbuh, čučnjevi, sklekovi i sva ostala sranja. To je trajalo dobrih sat vremena. Nakon toga su nas jednostavno sjeli na slijedeći autobus za Zagreb. Tek poslje sam se sjetio da nam je to sve namjestio mlađi inspektor iz prijašnje postaje. Beli se zakleo da će mu jebati mater kad tad.

Oznake: kriminal