Možda ipak nije bio san

Ponovo smo bili na kraju jedne priče.Na pragu novog rastanka.Pisala sam posljednje stihove namijenjene njemu.Nije vjerovao da ga volim više od svih.U očima mi se budio sjaj.Gorjela sam od beskrajne čežnje za svime što se dogodilo i što se nikada neće ponoviti.Nisam ga smijela zavoljeti.Samo sam htjela osjetiti njegovu ljubav bar na trenutak,a ne sve laži i lažne osjećaje ostaviti za rastanak.Možda će naći neku novu ljubav,ali srce će ga uvijek vući meni.A mene duša boli i tuga se spušta u svakoj suzi koja klizi niz obraze.Samo jedan njegov dodir bio bi dovoljan da osjetim ponovnu toplinu.Prolazili su dani,a ja sam patila...Stajala sam nepomično promatrajući zvijezde.Birajući najsjajniju zvijezdu u nadi da ću pronaći njegovu...Htjela sam sakriti sve tajne u toj noći.Ostaviti ih zvijezdama.Sjetila sam se svih događaja.Smješak mi se pojavio na licu.Legla sam na travu.Sjaj bijele haljine dolazio je do izražaja.Tratinčice su odavale osjećaj mirnoće,nevinosti.Povjetarac je njihao travu i čuo se zvuk šuštanja lišća drveća.Latice drveća letjele su po zraku.Osjećao se miris prvog proljetnog cvijeća.Ptice su pjevale svoje pjesmice koje su uspavljivale.Željela sam oprost!Osjećala sam se slobodno.Bila sam slobodna od svih problema,od svih laži.Zaklopila sam oči i razmišljala!Cvrčci su upotpunjavali noć iz snova.Otvorila sam oči i pogledala ponovo u nebo.Iznad sebe sam vidjela mjesec kako mi se smiješi,a u mjesecu njegove oči kako svjetlucaju.Ustala sam i krenula ne znajući kamo.Sve latice su kretale prema meni.Kretao je i on!Ugledala sam ga i trčeći krenula prema njemu.Oboje smo trčali,ali nikako da stignemo jedno do drugog.Napokon smo se zagrlili.Podigao me je i zavrtio.Osjećala sam se voljena kao i on!Još sam kao djevojčica maštala o tome da upoznam nekoga tko bi bio samo moj,nekoga tko bi bezuvjetno uvijek bio na mojoj strani,bez lažnih pobuda,primisli,želja.Nekoga kome neću morati objašnjavati zašto sam tužna,što želim i mislim;nekoga tko će sve to znati unaprijed pročitati.Sada se sve to činilo nestvarnim,gotovo nemogućim,i bojala sam se da će san nestati svakog trenutka kao pjena u vrtlogu vode.Bojala sam se da će se opet odnekud pojaviti samoća i obgrliti me strastveno kao nekada.Više nisam željela taj zagrljaj.Bio je prebolan,pun tuge i previše je sjete navlačio na moje lice.Sada se napokon ostvarilo ono što sam zamišljala kada bi u svojim najimtimnijim trenutcima samoće zatvarala oči.Sada sam napokon gledala slike koje sam željela,a nisu bile samo san.Ponovno sam živjela svoj život iz snova.Osjećala sam se kao leptir koji leti u najljepšoj proljetnoj večeri.Zažmirila sam i nisam htjela zaboraviti taj trenutak.Nisam htjela zaboraviti njega i pustiti ga kao prije.Osjetila sam hladnoću.Nisam htjela otvoriti oči,ali nešto me je vuklo.Ipak,otvorila sam ih.Stajala sam sama nasred livade.Njega nije bilo.Vjetar je i dalje puhao,a ja sma bila sama.Je li to bio samo san?Jesam li samo maštala?Znala sam da je sve bila stvarnost,ali kako je odjednom on nestao?Pogledala sam u nebo i tek sam tada vidjela najsjajniju zvijezdu koju sam toliko tražila.Mjesec je bio prekriven oblacima,a ja sam bila sama.Kao nekad.Pustila sam suzu niz obraz.Suzu koja je sjala u noći.Probudila sam se u hladnoj sobi.U svom krevetu.Oko mene su bili samo prazni zidovi koji su odavali tamu.U mislima se rodio nemir,košmar,neizvjesnost.Gotovo je sablasno bilo kako se taj osjećaj rodio u trenutku.I kako je snažno mogao zahvatiti svaki atom moga bića,svaku misao,pokret,svaku riječ koju sam namjeravala izgovoriti.Smijeh je napusti moje oči!Bio je to samo san.Sve lijepo bilo je samo san.Ali tako stvaran da sam već pomislila i samu sebe uvjerila da je stvaran.Napokon se događalo ono o čemu sam maštala i nisam mogla ne zapitati se zašto je sve to ostvareno samo u snovima.Ustala sam iz kreveta i pogledala kroz prozor.Vjetar je puhao,latice su padale.Otvorila sam prozor i osjetila miris proljeća kao u snu!Zima je napuštala moj kraj,odlazili su svi oni loši mirisi ustajalosti i truleži,sve se budilo.I zemlja,i drveće,i trava.Ja sam najduže spavala.Već sam sasvim izgubila boju,ali bilo je jasno kako će me prvo sunce ponovno oživjeti.Pogledala sam u nebo i vidjela ponovno najsjajniju zvijezdu.U mjesecu sam vidjela njegov odraz.Bio je pomalo blijed,jer noć je odlazila,no ja sam ga jasno vidjela.Odraz tuge i bola.Izgledalo je kao da mjesec plače.Znala sam da ga više neću vidjeti.Bio je to zadnji san u kojem je bio on.Barem sam bila malo sretna.Okrenula sam se od prozora.Krenula sam u krevet,ali mi je nešto privuklo pozornost.Vuklo me je da pogledam prema ormaru.Pogledala sam i...Ugledala sam bijelu haljinu kako visi na ormaru.Bijela haljina,kao i ona kakvu sam imala u snu.Sjela sam na krevet i gledala u nju.Zapuhao je povjetarac.Topli povjetarac.Mjesec je obasjao sobu,a latice su uletjele.Još jednom.Kao znak,neki dobar i topao znak,kao upozorenje...Uletjele su poput malih prijatelja i sjele meni na lice,dodirivale me kao on nekada.Znala sam da je sve to sada daleko,ali opet nisam željela priznati da je kraj.Srce mi je počelo ubrzano kucati.Suza je kliznula ponovno.Bila je tako stvarna i bolna dok se razlijevala niz moje lice.Trgnula me iz snova.Imala je zapanjujuću snagu.Tako malena i topla,a tako moćna.Poput ogromnog kamena,poput vala,poput pljuska kiše...Ustala sam i polako se izvukla iz kreveta i sjela.Bila sam smirena,više nije bilo zbrke u mojim mislima.Spoznala sam tko sam i kamo idem.Sada sam točno znala što želim i očekujem.Više se nisam bojala.Nasmiješena lica pogledala sam se u ogledalo i rekla sebi:"Dobro jutro!"Zavoljela sam se,i to je bio predivan osjećaj.Možda je to bio najljepši trenutak odrastanja,a možda najtužniji.Shvatila sam da moža sve ono ipak nije bio san.Kako se sve ovo dogodilo?Nisam znala,ali više i nije bilo važno.Sve je to sada iza mene.Znala sam da on misli na mene,i to mi je bilo dovoljno.Ustala sam i hrabro krenula u novi dan.Vedar i bez oblaka!