|
Mt 14,22-33
Jedna od naših velikih teškoća jest u tome što mislimo, kad povjerujemo, kad se predamo Gospodinu, da će naš život teći kao mirna rijeka, da ćemo izbjeći sve nezgode. Činjenice govore suprotno. Čovjek, da bi mogao zrelo služiti Bogu, mora biti spreman na oluje. Mnoge nam je nevolje podnijeti na putu prema vječnom cilju.
Neka mi ovo razmatranje pomogne da više mislim kako ću se prepustiti Gospodinu, a manje kako će mi biti na životnom putu.
Podsjetit ću se prethodnog: Isus je nahranio s pet kruhova i dvije ribe preko pet tisuća ljudi. Oni ga žele učiniti kraljem uvjereni da su u najboljoj namjeri. A zapravo ih je vodila sebična želja da sebi, uz Isusovu pomoć, osiguraju lagodan život.
«I odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo.» Narod se najeo kruha i riba. Ozračje naelektrizirano. Ako Isus pristane da bude kralj ništa im neće nedostajati. Apostoli promatraju mnoštvo, pojedince koji agitiraju za Isusa. Pomišljaju da je došao pravi trenutak. Ako Isus bude kralj, oni će s njim podijeliti ministarske stolice. Petar se već vidi u ulozi ministra pravosuđa, Matej bi mogao biti ministar kulture, Ivan i Jakov, sinovi groma, ministri obrane, Juda, dakako, ministar financija.... Svi su bili uzbuđeni u iščekivanju. Jedino je Isus bio smiren i – žalostan. Učinio je čudo iz iskrene sućuti prema gladnom narodu, a sada ljudi namjeravaju zlorabiti njegovu Božansku moć: da im osigura miran i udoban ovozemaljski život. Kako uski horizonti!
«A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.» Ni narod, ni učenici nisu mislili na Oca. Jedino Isus. Samo on je bio otvoren za Očeve planove. Sam je stajao pred Ocem, kao što je, unatoč mnogim navalama mnoštva, obično u duhu bio sam. To je sudbina ljudi koji su odbrani budu veza između neba i zemlje (Noa, Abraham, Mojsije, Ilija...). Uzišao je na goru, izdigao se iznad ovozemaljskog ljudskog mentaliteta. Ta on je došao radi Oca, da uspostavi njegovo kraljevstvo. Ovdje je pošlo sve po zlu, a da ljudi toga nisu ni svjesni.
«Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar.» Isus je prinudio apostole da otplove. Onda je i oluju poslao. Htio ih je poučiti kako će u životnoj opasnosti moliti i dobiti pomoć i Isusa doživjeti kao Gospodara života i smrti.
«O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: "Utvara!" I od straha kriknuše.» Pred jutro Isus krene po valovima u pomoć učenicima. Po običaju ne želi se nametnuti. Želi da ga oni zamole za pomoć. No apostoli, od umora iscrpljeni, od straha izbezumljeni ne vide doli utvaru koja hoda po valovima. Koliko je ta slika bila uvjerljivo govori njihova reakcija: od straha kriknuše. Bila je to gorka mješavina straha od potonuća i straha od mračnih sila koje im prijete, a oni sami, posve bespomoćni. Da su barem mogli naslutiti kako im je baš sada Isus sasvim blizu. No strah im je zaslijepio i oči i srca.
«Isus im odmah progovori: "Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!" Isus ih ohrabruje, objavljuje im se i odnosi strah. Bog ne želi da ga se ljudi boje. On je uvijek za njih, uvijek što čini, čini njima u prilog pa i onda kada im prijeti propašću.
«Petar prihvati i reče: "Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!" A on mu reče: "Dođi!" I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu.» Petrova reakcija, svojstvena njegovoj naravi, ide iz krajnosti u krajnost. Tjeskobni strah pretvara se u euforičko stanje. Osim Isusa ništa više ne vidi, ni oluju, ni valove, ni dubine jezera. Isusu se sviđa ovakav zanos. Ide mu ususret. Govori Petru: «Dođi!» Poziva ga u oluju, u valove, u opasnost.... Slika Crkve kroz povijest, slika svakog čovjeka kroz osobnu povijest. Ovakav Božji plan nije prilagođen slabićima, kukavicama.
«Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: "Gospodine, spasi me!" Dok je Petar upirao svoj pogled u Isusa, uzdigao se iznad svih opasnosti, pobjeđivao je sve neprijateljske sile, hodao je po valovima. No kad mu je prestrašeni pogled zapeo za oluju i valove izgubio je čvrstoću (tlo i tako nije imao pod nogama) i počeo tonuti. Snažna i jednostavna poruka! Dok upiremo pogled u Krista, jači smo od svih neprijateljskih sila. Kad smo pesimisti i gledamo samo teškoće, mi neminovno tonemo.
Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: "Malovjerni, zašto si posumnjao?" Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: "Uistinu, ti si Sin Božji!" Kristova ruka diže Petra iz valova. Kristove riječi upozoravaju: toneš jer si posumnjao, jer svoj pogled više nisi upirao u mene. Koliko god bilo bolno ovo iskustvo, uvjerljivo je. Apostoli doživljavaju Isusa kao Gospodara oluja. Priznaju ga Bogom i klanjaju mu se.
|