Duhovne vježbe u svakodnevici

(Lk 1,39-56)

Prema opisu sv. Luke bio je to susret koji je nadahnjivao i obogaćivao i Mariju i Elizabetu.

Odakle ova radost? Zbilo se ono za čim čezne u najdubljim dubinama svako ljudsko biće: nakon grijeha i prekida odnosa između čovjeka i Boga - došlo je vrijeme ponovnog susreta s Bogom, došlo je vrijeme spasenja. Marija, puna milosti, sluša riječi: "Gospodin je s tobom!" Bog je ispunja svojom prisutnošću, prožima svojim Duhom te ona i srcem i tijelom začinje Sina Božjega, Spasitelja.

A onda dolazi do susreta čovjeka s čovjekom: Marija se susreće s Elizabetom. Ovaj susret prototip je svih pravih susreta. Marija se ispunjena Bogom žuri Elizabeti da s njom podijeli radost. A Elizabeta noseći u sebi plod, dar Božji-Ivana, ispunjena silinom Duha Svetoga pridružuje svoju radost Marijinoj u jedinstveni usklik radosti i zahvalnosti Bogu. Njezina radost bila je tolika da ona «viče iz svega glasa».

Susret Marije i Elizabete nadahnjuje želju da se i ja naučim životno susretati s Bogom i da tu puninu susreta živim u susretu s ljudima.

Da se dogodi takav susret moram se najprije susresti s Bogom i dopustiti mu da mene osobno ispuni Bog; da Duh Božji oplodi moje misli, riječi i djela, preobrazi me u Krista. A onda u tom svjetlu da prepoznam drugoga s istom milosti, koji se susreo Bogom, koji nosi u sebi isti dar života, istu radost, puninu: Susresti se s drugima znači donijeti mu bogatstvo koje je Bog meni dao i primiti bogatstvo koje je Bog njemu dao i tako se sjediniti u pjesmu zahvalnicu za «velika djela koja nam učini Gospodin". Tada moja želja da pomognemo drugima na putu prema Bogu neće biti «dužnost, obveza». Ona će se roditi iz punine koju sam nosim u sebi i zbog koje ne mogu mirovati, nego je želim podijeliti s drugima – kao što je to učinila Marija. Tada će moji susreti biti plodni i radosni prema izreci: "radost podijeljena s drugim dvostruko je veća".

U susretu s drugima dolazi do izražaja ono što ja u sebi jesam i što u sebi nosim. Zato mi susreti s drugima mogu pomoći da prepoznam sebe i svoju objektivnu vrijednost. U drugome, kao u vlastitom ogledalu, prepoznajem svoj pravi, istinski, objektivni lik, svoj identitet. Ako druge obogaćujem, ako se drugi kraj mene i u društvu sa mnom osjećaju istinski lijepo i dobro, ako im uzdižem duh, oplemenjujem srce, potičem na hrabri hod naprijed, ako u tom smislu razveseljujem druge, onda djelujem s onom vrijednošću i dobrotom koju je Bog meni dao... Ako moji susreti, naprotiv, drugima donose nemir, tugu, gorčinu, prazninu, osjećaj poniženosti... onda ja djelujem pod utjecajem zloga i njegovih plodova.

Naši susreti odražavaju i naš afinitet, našu konaturalnost. Što nam je netko bilo u čemu sličniji to se lakše i bogatije s njim susrećemo, prepoznajemo sebe u njemu i njega u sebi – prema izreci: "Reci mi s kim si i reći ću ti kakav si!"

Da se mogu stvarno susresti s drugima, moram prevladati ljudske razlike, ljudske kategorije, ljudske granice, koje sužavaju i moje horizonte i moje srce. Čovjek uskih horizonata, uskogrudno bira samo sebi slične, a i njih samo na kratko vrijeme. Čovjek koji je širokih horizonata i široka srca, koji se može uživljavati u razne temperamente i naravi može se suživjeti s većim brojem ljudi, više komunicirati, više davati i više primati.

(Nastavak kontemplacije o utjelovljenju)

Bog je Mariju ispunio svojim Duhom i ona je začela Sina Božjega. Bog želi i mene ispuniti svojim Duhom i tako u mojoj osobi oblikovati lik Isusa Krista.

Tajna utjelovljenja u Marijinu životu otkriva mi tajnu kako se Isus «utjelovljuje» u meni.

Pratimo izvještaj sv. Luke o Isusovu začeću i primijenimo ga na sebe (Lk 1,26-38):

1) “Posla Bog anđela” - svoju riječ koja govori mom srcu, želi me oblikovati po Božjoj volji… Što mi ta Riječ sada govori? 2) »Gabriela», svoju snagu kojom je Marija začela Isusa Sina Božjega, kojom i ja oblikujem u sebi Sina Božjega. Pouzdajem li se u tu snagu? 3) ”u grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip; a djevica se zvala Marija.” Četiri puta spominje se ime. Time Bog naglašava da On surađuje u konkretnim mjestima s konkretnim osobama. Marija je bila posve obična osoba, a jedinstvena. Iako nikom poznata - najveća, najvažnija u povijesti čovječanstva. U usporedbi, primjerice, s Cezarom Augustom Marija je neizrecivo veća, vrednija, njezina uloga neprocjenjivo važnija.... Bog želi surađivati i sa mnom konkretnom, jedinstvenom osobom. 4) “Anđeo reče: ‘Zdravo’, haire, raduj se!... Bog želi da i ja surađujući s njime budem sretan, pun života da ga dijelim drugima. 5) …’milosti puna!’ - Marija je po izuzeću od istočnog grijeha bila milosti puna, a meni je Bog po Isusu Kristu i u Isusu Kristu dao “milost na milost”, “zamilovao me u Ljubljenome”. 6) ‘Gospodin s tobom!’” Bog je Emmanuel - s nama Bog. U Svetoj Misi svećenik četiri puta govori: Gospodin s vama!” 7) “Na tu se riječ ona smete...” Bog je neizmjerno velik, a mi ljudi neizmjerno maleni. Čovjek s pravom može osjećati određeni strah i pred Božjom veličinom i pred neizvjesnošću onoga što Bog od nas traži. Sveti Ignacije Lojolski rado upotrebljava riječ “Neizmjerno Božje Veličanstvo”... Kakav osjećaj imam pred Neizmjerno velikim Bogom? Jesam li pred njim ponizan, malen? 8) “Anđeo reče: ‘Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga.’ Bog ne želi da ga se bojimo, ali ne zato što smo mi veliki i dobri, nego što nas neizmjerno voli, što smo “našli milost u Boga». 9) ‘Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus.’ Najvažnija poruka: Marija će ispunjena Bogom začeti i roditi sina.. Onda će ga dati ljudima... Tako i ja moram u sebi oblikovati lik Isusa Krista utjelovljenog Boga: u svojim mislima, riječima, djelima, pogledima na život, u svom odnosu prema ljudima. Moram biti christianus – kristoliki, drugi Krist. 10) Marija pita: ‘Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?’”... Ja pitam: Kako tako malen, slab čovjek mogu oblikovati u sebi neizmjerno velikog Boga? Odgovor na tu teškoću: “Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.” 11) “Anđeo: ‘Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti...» Ono što ne može Marija, učinit će Duh Sveti... Ono što ne mogu ja slab čovjek, učinit će Duh Božji. 12) ‘A evo tvoje rođakinje Elizabete:..ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!’” ... Žena, nerotkinja već je u šestom mjesecu trudnoće! Ta Bogu je sve moguće! 13) “Na to Marija reče: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!’” Ovim riječima dopustila je Bogu da s njom raspolaže po svojoj Riječi, po svojoj Volji, prepustila mu se da radi s njom što hoće, radosna što tako na najodličniji način uzvraća Bogu ljubav za ljubav... Prava veličina i spasenje svakog čovjeka jest u tome da izrekne svoj DA. Prvi čovjek rekao je NE, i upropastio se. Drugi Čovjek, Sin Čovječji. rekao je DA – i cijeli svijet je bio spašen.

Jesam li spreman izreći Bogu svoj DA?

(Lk 1, 26-38; DV 101-109)

Bog je stvorio čovjeka za sreću, za vječni život. Kada se ovaj grijehom osudio na propast, Bog ga želi spasiti. Presveto Trojstvo promatra sa žaljenjem i čežnjom zemaljsku kuglu i ljude koji se bez njega upropaštavaju. Odlučuje da druga Božanska Osoba postane čovjekom i tako spasi ljudski rod. Šalju anđela Gabrijela Mariji da ona svojom slobodnom odlukom i dragovoljnim pristankom bude put kojim će Krist doći zemlju.

Gledam u duhu cijeli svijet u kojem borave toliki i tako različiti narodi; gledam napose kuću i stan naše Gospe u gradu Nazaretu u pokrajini Galileji.

Isus se utjelovio zbog mene, da meni objavi istinu o Sebi, o meni, o svijetu, o vječnom životu. Molit ću ga da što dublje upoznam, više zavolim i radikalnije nasljedujem.

a) Gledam ljude po svoj kugli zemaljskoj, različite po mišljenju, odijelu, hrani, vladanju...; bijele, crne, crvene, žute...; one u miru, one u ratu; one koji plaču i one koji se smiju; zdrave, bolesne; one koji se rađaju i one koji umiru...

Predstavljam sebi tri Božanske Osobe u svojoj Božanskoj slavi kako motre cijeli krug zemaljski i sve narode u tolikoj zalijepljenosti te kako ginu i propadaju.

Gledam našu Gospu kako je anđeo pozdravlja, kako ga ona pita i kako prihvaća Božji plan da postane majkom Sina Božjega...

Iz svake slike koju gledam nastojim izvući pouku za sebe, čuti Božji glas koji govori meni sada, prepoznati što Bog sada od mene očekuje.

b) Slušam što govore ljudi na zemaljskoj kugli: razgovaraju, svađaju se zaklinju, proklinju, psuju...

Slušam što Božanske osobe govore: «Otkupimo ljudski rod!...»

Slušam što govore arkanđeo Gabrijel i Gospa. Sve to treba odjeknuti u mojoj duši. Moram čuti što preko svega Bog meni govori.

c) Gledam što rade ljudi na zemlji: kako se među sobom mrze, vrijeđaju, tuku, ubijaju, srljaju u propast....

Što rade Božanske Osobe, kako tvore presveto Utjelovljenje Sina Božjega da ona bude čovjek i da po njoj koja je postala čovjekom sve ljude spasi...

Što čine anđeo i Marija, kako anđeo vrši poslaničku službu, a naša Gospa kako se ponizuje i zahvaljuje Božanskom Veličanstvu. Onda ću to primijeniti na sebe da se okoristim svime.

Što ću ja reći trima Božanskim osobama... utjelovljenoj Vječnoj Riječi... Majci Isusovoj i mojoj....?

Prema onome što budem osjećao u sebi molit ću sve ono što će mi služiti da što bliže slijedim i nasljedujem našega Gospodina koji se upravo utjelovio.

Isus mi je obnovio dostojanstvo djeeteta Božjeg. Zato ću kao dijete Božje izmoliti Očenaš.

Ostvarujem sebe kad sam u svemu sličan Isusu Kristu - prema svojim mogućnostima.

Isusa mogu promatrati kroz njegov odnos prema ljudima: djeci, grešnicima, siromasima, ženama, apostolima,... Ili kroz njegova čudesa, njegovu nauku, pouke, govore... Ili kroz čitanje nekog evanđeoskog izvještaja.

Dok gledam Isusa, nastojim osjetiti otkucaje njegova Srca.

Mogu ga upoznavati Mogu kroz jedan specifični pogled: kao Sina Božjega, kao Sina čovječjega, kao Mesiju, kao kralja, kao učitelja, čudotvorca, dobrog pastira...

U ovoj vježbi gledat ću Isusa Krista kao čovjeka.

1) Isus je bio osoba bogata osjećajima. Nije ih sakrivao. Bio je radostan i žalostan, snažan i umoran, opraštao je i prijetio, plakao je, išao je u društvo i povlačio se u samoću, spavao je kao i svi mi, jeo je koliko mu je trebalo... Sve je to bilo djelo jedne osobe Božansko-Ljudske i sve je to ugrađeno u djelo spasenja. Snažno je doživljavao ljudsku ljubav: volio je svoju majku i s njom živio u Duhu; volio je apostole i s njima dijelio njihove radosti i žalosti, volio je djecu i djeca su voljela njega. Posebno je volio one koji su bili u materijalnoj ili moralnoj bijedi. Patio je kada mu ljudi nisu uzvratili ljubav: kada ga je Juda izdao; kada ga je bogati mladić napustio; kada mu devetorica gubavaca nisu zahvalila; kada se farizej Šimun pokazao kritički hladnim. 2) Njegovi odnosi prema ljudima bili su vrlo osobni: u razgovoru sa Samarijankom, s Nikodemom, s Magdalenom, s Pilatom, s Judom, s apostolima (na Genezaretskom jezeru). Ivan se naslanjao na njegove grudi, preljubnica mu je pomazala noge, ljubila ih. 3) Isusov karakter bio je specifičan, bio je određeni individuum, determiniran krajem, spolnošću, vanjskim izgledom, kulturom... 4) Psihološki profil: kao dijete imao je oznake svojstvene svakom normalnom djetetu, kad je odrastao radio je kao i drugi odrasli muškarci, imao specifične odnose prema roditeljima kao druga djeca. Volio je skroviti način života. 5) Njegove naravne sposobnosti: bio je lider, vođa, hrabar, pošten i poštivan, prihvaćen i voljen, iskren, povezan s ljudima da bi im služio, ponizan, čvrst protiv farizeizma, blag prema grešnicima; spojio je jaku volju s blagošću i ljubavlju prema ljudima. 6) Njegove profesionalne kvalitete: dobar profesor, psiholog, govornik, odvjetnik siromaha, dobar radnik, nije volio zakon i sud, nije bio pisac, ne bi bio dobar vojnik, nije imao sklonosti prema upravi i vlasti. 7) Njegove ideje su bile revolucionarne: Okretao je vjeru od vanjštine na unutarnjost, poboljšavao običaje, zakon nije smatrao apsolutnom vrednotom, bunio se, napadao je one koji su zlorabili vlast, ljubio je istinu, pravdu, slobodu, naglašavao je ljubav kao najvišu vrednotu i najviše mjerilo djelovanja. 8) Bez straha je činio dobro. Žigosao farizeizam, družio se s grešnicima, bio autentična osoba. Rekao je istinu i Herodu i Pilatu i Kajfi. 9) Imao je privilegirane osobe: siromahe, bolesnike, djecu, grešnike, napuštene, potlačene, izgubljene. Imao je prijatelje (Petar, Ivan, Lazar, Marija, Marta).

Isusov ljudski život proživljen u svjetlu Volje Božje ne slaže se s našim shvaćanjem: Mi bismo ga programirali, da se izbjegnu nesporazumi, neuspjesi. Mjesto rođenja bio bi Rim, Atena, Jeruzalem, bogata palača, od poznatih roditelja. Previše je bio u Nazaretu 30 godina. Dovoljno bi bilo 18 godina. Trebao je putovati izvan Palestine. Danas svi značajni ljudi putuju. Njegovi odnosi prema ljudima bili su previše osobni, «gubio je vrijeme» s njima. Trebao je organizirati centar s trustom mozgova. Odviše se distancirao od novca. Izbor apostola je bio promašaj. Nauku nejasno prezentirao. Bio je odviše demokratičan da bi ga ljudi mogli slijediti. Posljednja večera bila je posljednji promašaj. Nije li s križa mogao sve obratiti kad su mu govorili da siđe? Prerano je umro. Na Uskrs se trebao javno ukazati.....

Ovakvi savjeti pokazali bi da ne shvaćam ni Isusov ni svoj život, da ne shvaćam Isusov duh. Previše bih gledao na djelotvornost, a najvažnija je ljubav.

ISUS PROGRAMSKI NASTUP (Lk 4,14-30)

Isus Krist je Put, Istina i život. Za mene poziv! Trebam Ga slijediti. Trebam se odazvati (DV 91,104). Ići za Kristom, znači doživjeti ono što je On doživio.. Isus me želi posve prožeti svojim Duhom. Molit ću da ga mogu slijediti i u krutoj stvarnosti.

"Isus se u snazi duha vrati u Galileju. Slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama." Njegovi ga Nazarećani pozivaju u svoj grad, a on iskorištava priliku da objavi svoj životni program.

Isus je u Nazaretu proživio najveći dio svoga života. Sada se vraća pun Duha, kao prorok, Božji poslanik. Pozvan je u sinagogu. Ponudiše mu svitak. Isus odmata tekst: "Duh Gospodnji me pomaza. Posla me blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, osloboditi potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje." i doda: "Danas se ispunilo ovo pismo što vam još odzvanja u ušima!" = došlo je vrijeme spasenja. "Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega". Svi su uzbuđeni, iščekuju nešto veliko. Sve je naelektrizirano, nabijeno osjećajima. Ta, ovaj veliki prorok iz njihova je grada. Svi ga poznaju. Ponose se njime.

No, oni Ga ipak promatraju kroz prizmu vlastitih interesa. Očekuju da ispuni njihove želje. Zato "mu povlađuju", žele da im se prilagodi, pomogne gradu materijalno, podigne mu ugled. Njihovo razočaranje bilo je veliko kada su shvatili da Isus ne govori o političkom, ekonomskom oslobođenju, nego o oslobođenju u Duhu, o slobodi djece Božje. Oni za to ne mare. Isus govori da je Duh Božji već na djelu, da se spasenje već može doživjeti.

Ključna riječ napetosti i sukoba jest ona o "proglašenju godine Milosti Gospodnje". Isus ne govori o danu osvete i kazne za zločince. Isus kaže da vrijeme Milosti i Milosrđa isključuje osvetu. Ne boji se njihove reakcije i neprihvaćanja. Tvrdi: "Danas se ispunilo ovo pismo što vam još odzvanja u ušima!" Spasenje je u svakoj prilici, u svakom poslu, u svakom trenutku života.

Isus je prisutan u Nazaretu mojih DVS, u mom srcu. Danas ostvaruje svoju spasiteljsku misiju. Dolazi mi ako Ga čekam onakvog kakav jest, a ne onakvog kakvog želim. Želi me siromašna u duhu obogatiti, osloboditi potlačenosti od zla i grijeha. Dati da progledam u vjeri. Ojačati me kad "hramam", kad sam slab, nestalan, klonuo. To je moja «godini milosti Božje".

Isus nije ispunio očekivanja Nazarećana. Oni zaključuju da On ne može biti prorok. On je samo sin Josipov? Sva njegova rodbina redom obični ljudi... Ako je stvarno prorok mora se dokazati. Neka učiniti kakvo čudo, kao što su čuli da je učinio u Kafarnaumu. Isus tvrdi da nijedan prorok nije dobrodošao u svom zavičaju. Naglašava da kod Boga nema privilegija. Prorok Ilija spasio je udovicu u Sarfati Sidonskoj, kada su stotine udovica u Izraelu umirale od gladi. Elizej je izliječio od gube Sirca Naamana, dok su mnogi Izraelci od te bolesti umirali... Nato se «Nazarećani napune gnjevom, izbace ga iz grada...da ga strmoglave"

Isus je branio slobodu Radosne Vijesti od robovanja: ljudskim interesima, povlasticama, onima koji svojataju Boga i Božju Riječ za sebe, onima koji je sputavaju svojim ideologijama, onima koji tumače da je Bog pristran, onima, koji zazivaju Božje kazne na svoje neprijatelje. Isus je znao da će to biti sudbina Božje Riječi kroz vjekove? Da će njegovi pravi učenici doživljavati njegovu sudbinu... Jesam li ja sklon, Božju Riječ podvrgavati svojim interesima; da ne služim njoj, nego ona meni; da Boga prisvojim za sebe. Samo slobodna i čista srca mogu doživjeti «godinu milosti Gospodnje». Isus je u ovoj vježbi u "mom Nazaretu". Hoće li morati otići zato što nije ispunio moja očekivanja? Ili će radosno ostati sa mnom zato što prihvaćam njegov Duh, njegovu ljubav koja obuhvaća sve ljude?

"Primjer sam vam dao, da i vi činite kao što sam ja činio"(Iv 13,15) Isus mi je primjer kakav treba biti moj odnos prema Ocu, ljudima, svom zvanju, patnji i konačnoj pobjedi. U "Pjesmi o Sluzi Jahvinu" – Isusovoj svojevrsnoj osobnoj karti - Otac objavljuje lik Isusov.

Odnos prema Ocu: "Evo sluge mojega... mog izabranika, miljenika duše moje...»(Iz 42,1). Sav smisao Isusova dolaska na svijet je Očeva Volja. Ona je za njega hrana, radost, jedini smisao života i djelovanja, jedina želja, jedini program... Je li moje temeljno životno opredjeljenje Volja Božja? U vjernosti Bogu doživjet ću da sam miljenik, izabranik.

Odnos prema ljudima: "On ne viče, on ne diže glasa... On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. " (Iz 42,2-4). U odnosu prema ljudima Isus je: tih, ponizan, ne agitira za sebe, ne osvaja za sebe; blag, strpljiv, dobrohotan, ima razumijevanja za moje slabosti, jak je i ne da se pobijediti od mojih grijeha... Je li moj način komuniciranja s ljudima strpljiv, blag, ponizan, dobrohotan?

Odnos prema zadaći povjerenoj od Oca: "Ja, Jahve... pozvah te, čvrsto te za ruku uzeh; oblikovah te i postavih te za Savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnjeve iz zatvora...” (Iz 42,6-7). "Sion reče: '...Gospod me zaboravi.' Može li žena zaboravit svoje dojenče...? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao..." (Iz 49,14-16). "'Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti...Jer ja sam Jahve... tvoj spasitelj." (Iz 43,1-3)... Isusa je Otac poslao, On ga vodi, čuva, štiti; pripremio ga da izvrši misiju: da poveže ljude s Bogom; da im donese svjetlo, pokaže put u Vječni život; da ljudi upoznaju pravi smisao života; da ih istrgne iz vlasti grijeha i smrti i uvede u slobodu djece Božje... Vjerujem li da je i mene Bog pozvao, da me voli više nego moja majka, da me vodi, štiti, posebno u teškoćama; da mi je dao sve potrebno da izvršim zadaću; da se ostvarenje moje zadaće: povezivati Boga i ljude; biti Božje svjetlo, oslobađati ljude - temelji na Božjoj dobroti i vjernosti, a ne na mojim sposobnostima i mojoj snazi.

Odnos prema patnji:

"Gospod Jahve uši mi otvori... Leđa podmetnuh onima što me udarahu... i lica svojeg ne zaklonih od uvreda ni od pljuvanja" (Iz 50,5-6). "Gospod mi Jahve pomaže, zato se neću smesti... Neka se svatko na Boga svog osloni" (Iz 50,7-10). "Ne bijaše na njemu ljepote ni sjaja,... Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, odvrgnut" (Iz 53,2b-3). "A on je naše boli na se uzeo,... Za naše grijehe probodoše njega,... njegove nas rane iscijeliše... Za grijehe naroda njegova na smrt ga izbiše... Sam se ponudio na smrt, da se zauzme za zločince"(Iz 53,4-12)... Prihvaćam li dragovoljno patnju da njome «nadopunjujem što nedostaje Kristovim patnjama"... Pouzdajem li se u Boga...! Isus je prihvatio da bude ljudima odvratan, prezren, osramoćen, odbačen... Prihvatio je na sebe posljedice mojih grijeha... Kako ja podnosim osjećaj frustriranosti, bezvrijednosti, odbačenosti?

Odnos prema konačnoj sigurnoj pobjedi: "Gle, uspjet će Sluga moj, podignut će se, uzvisiti proslaviti!" (Iz 52,13-15). Isus je trpio za mene, za cijeli svijet, da mi vrati dostojanstvo djeteta Božjeg. Dao se satrti, da budem pošteđen udaraca. Bio proboden, da otkloni strelice zloga uperene protiv mene grešnika. Svojim ranama iscijelio me od rana grijeha i zla. Izbijen do smrti, da meni vrati život. Ubrojen među zločince, da mene zločinca spasi... Znam li trpjeti za druge? Vjerujem li da patnja za druge, više koristi, nego dobro djelo i dobra molitva?

Kad god Isus svojim učenicima govori o svojoj budućoj patnji, uvijek naglašava da će uskrsnuti. Kad god se nađem u patnji, moram misliti na ono poslije patnje. Patnju mi Bog šalje ne zato da me ubije, nego zato da me osposobi za bogatiji, sretniji, blaženiji život.

(DV 91-98)

(U ovoj vježbi treba lučiti slike svojstvene jednom određenom Ignacijevom vrijeme od poruke koja je neprocjenjivo važna za sva vremena.)



Gledam sinagoge, gradove i gradiće u kojima je propovijedao Krist Spasitelj. Slušam što govori ljudima. Gledam ga i slušam što govori meni.

Molim milost da se ne oglušim njegovu pozivu, da budem spreman i velikodušan i brz ispuniti u svemu do kraja njegovu volju.



Predočit ću sebi zemaljskoga vladara koga je odabrao sam Bog i naš Gospodin, a koga prihvaćaju i pokoravaju mu se svi vladari i svi kršćani.

Slušam kako taj kralj govori svima svojima:

«Moja je odluka da sebi podvrgnem svu zemlju; stoga, tko hoće krenuti sa mnom, mora se zadovoljiti istom hranom kao i ja, istim pićem, istom odjećom... Istro tako mora se sa mnom truditi danju, a bdjeti noću... da onda ima sa mnom udio i u pobjedi kao što ga je imao u naporima.»

Pretpostavljam što bi odgovorili vjerni podanici tako velikodušnu i dobru kralju i kako bi, kada netko ne bi prihvatio ponude toga kralja, takav vitez zavrijedio da ga sav svijet izgrdi i nazove kukavicom.



Ovu sliku sada primjenjujem na Krista našega Gospodina.

Ako visoko cijenim već takav poziv zemaljskoga vladara, upravljen podanicima, koliko li je više dostojno razmotriti kad vidimo Krista, našega Gospodina, vječnoga Kralja i pred njim cijeli svijet, koji on poziva, kao i svakog pojedinca napose, te im govori:

«Moja je odluka da sebi podvrgnem cijeli svijet i sve svoje neprijatelje i da tako uđem u slavu svoga Oca. Stoga, tko hoće poći sa mnom, mora se sa mnom truditi pa da, kao što me je pratio u naporu, tako slijedi mene i u slavi.»

Pretpostavit ću kako će svi u kojih bude pameti i razuma cijelu svoju osobu ponuditi i prihvatiti svaki napor. Koje napore bih ja trebao velikodušnije prihvatiti?



Oni pak koji žele pokazati što veću privrženost i istaknuti se u svakoj službi svoga vječnoga Kralja i Gospodara svih stvari, neće samo ponuditi cijelu svoju osobu za svaki napor, nego će, radeći i protiv vlastite sjetilnosti, protiv ljubavi puti i svijeta, prinijeti žrtve veće cijene i veće vrijednosti, govoreći:

«Vječni Gospodaru svih stvari! Uz Tvoju milost i pomoć prinosim Ti, evo, svoju žrtvu pred neizmjernom Tvojom dobrotom i pred licem preslavne Tvoje Majke i svih svetaca i svetica nebeskoga dvora te izjavljujem da želim i da hoću i da je to promišljena moja odluka, samo kako je na veću službu Tebi i na Tvoju proslavu, da slijedim Tebe podnoseći svaku nepravdu i svaku porugu i sve siromaštvo, u zbilji kao i srcem, samo ako me Tvoje presveto Veličanstvo bude htjelo odabrati i primiti u takav život i stalež.»

Što za mene znači boriti se danas za Kristovo Kraljevstvo?

Potiče li me ovaj tekst na velikodušnost prema Isusu Kristu?

Jesam li na mjestu i na poslu gdje, prema svojim sposobnostima, sklonostima i Božjom milošću, mogu najviše učiniti za Krista?

(Mt 16,13-25)

Isus je sa svojim učenicima na samotnom mjestu kod Cezareje Filipove. Želi produbiti odnos s njima. Isto tako želi produbiti u ovim duh. vježbama odnos sa mnom. I njih i mene pita: “Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?” Apostoli su odgovorili da je Ivan Krstitelj, Ilija, Jeremija, jedan od proroka… Ja znam da ljudi Krista smatraju mudrim učiteljem, osnivačem vjere, dobrotvorom čovječanstva... Čuo sam što misle oni koji u Njega vjeruju: Crkva, teolozi, svećenici, katehete.

Isus onda pita apostole: «A vi što vi kažete tko sam ja?» Isus danas i mene osobno pita: “A ti, što ti kažeš, tko sam ja?” On želi da u svom srcu čujem to pitanje na jedinstven, način, da odzvoni čitavim mojim bićem, da nadjača sva druga životna pitanja i da odzvanja u meni sve dok na nj ne dadnem odgovor.

Petar je u ime ostalih apostola odgovorio: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga!” Njegov je odgovor bio - sam Isus tvrdi - nadahnuće Oca nebeskoga: “Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima!”

Molit ću da i moj odgovor Kristu bude nadahnut Duhom Oca nebeskoga.

Reći Isusu: “Ti si Krist-Pomazanik!” znači:

- čitavim svojim bićem poželjeti Njegovo spasenje;

- iskusiti da mi je oprostio grijehe, da je moja grešna prošlost izbrisana;

- doživjeti Kristovu istinu kao najviše načelo mojih misli i djela;

- iskusiti u sebi Isusov mir i njegovu radost;

- opredijeliti se za život u istini, pravdi, dobroti i ljubavi;

- živjeti tako da mogu s Pavlom reći: “Meni je živjeti Krist, a smrt dobitak!”

Jesam li već oblikovao svoj osobni odgovor? Zauzeo svoj osobni stav prema Isusu? Je li moj odgovor sličan Petrovu odgovoru?

Reći Isusu: “Ti si Sin Boga živoga!” znači:

- doživjeti da je Isus moj Stvoritelj, Izvor života, Smisao, Gospodar, Punina moga života, Blaženstvo moga bića, moj Bog, moje sve;

- vjerovati da me voli više nego ja volim sebe;

- da će mi dati neizmjerno više nego ja to mogu i poželjeti;

- dopustiti mu da me vodi kamo hoće, kuda hoće i kako hoće, da radi s mojim životom što hoće.

Isus odgovara Petru: “A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati!…” Isus i meni kaže: «Ako vjeruješ u mene i ako se osloniš na mene bit ćeš jači od svih zlih sila i od svih neprijatelja u tebi i oko tebe; svako zlo preokrenut ćeš u svoje dobro; i u najtežim trenucima i u najvećim gubicima bit ćeš dobitnik; definitivno bit ćeš pobjednik: “Ne bojte se, ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta!... Ne bojte se ja sam pobijedio svijet!”

Isus tada navijesti kako će «mnogo trpjeti, biti ubijen i treći dan da će uskrsnuti” - Petar toga ne prihvaća: “Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!” Apostoli nisu razumjeli tu istinu - kao što je ni mi ne razumijemo.

Kako predivne stvarnosti vjere spojiti s patnjom, progonstvima, mukama, smrću? Ako to uspijem, otkrit ću najtežu ali i najljepšu tajnu života. Petar to nije mogao i Isus ga naziva sotonom. Neprihvaćanje Božjeg plana, Božje volje znači naći se u taboru Božjih neprijatelja.

Isus mi sada govori: “Hoćeš li za mnom, odreci se samoga sebe, uzmi svoj križ i idi za mnom. Hoćeš li život svoj spasiti, izgubit ćeš ga, izgubiš li svoj život poradi mene, naći će ga!”

Vjerujem li Kristu? Prihvaćam li njegov put?

Čovjek čezne za srećom, za blaženstvom. Sve njegove misli, želje, djelovanje, planovi... sve je usmjereno prema tome - pa i onda kada na krivi način traži sreću.

Bog je objavio da je "onima koji ga ljube pripravio što ljudsko oko nije vidjelo, što ljudsko uho nije čulo i što u ljudsko srce nije ušlo" - što nadilazi čovjekove želje.

Uvjeti da postignem ono za čim čeznem - spasenje i neizrecivo blaženstvo - jesu:

- trebam Boga ljubiti svim bićem i iznad svega;

- trebam željeti na ovoj zemlji samo jedno - njegovu slavu;

- trebam htjeti da se na meni ispuni Božja volja;

- trebam biti siromašan, slobodan od zemaljskih interesa i tjeskobnih briga.

Ovo blaženstvo ne sastoji se samo u izuzeću onoga što me muči, nego se sastoji u beskonačnoj radosti i punini života, u ispunjenju svih mojih čežnja. Isus reče: «Došao sam da ljudi imaju život, u izobilju da ga imaju.»

Snagom Duha Svetoga mogu ispuniti Božju volju, biti prožet duhom Evanđelja i Duhom djeteta Božjega i u ovom životu doživjeti relativnu puninu, klicu neba.

Nebo je familijarnost s Bogom, osobno stanovanje kod Boga, sudioništvo u Božjem životu... Ući u tu sreću mogu samo putem vjere ljubavlju djelotvorne. Bog stanuje "u nepristupačnom svjetlu". Sveto Pismo govori o "Očevu krilu" u kome se nalazi Sin Čovječji i svi sinovi čovječji koji su oblikovani prema njegovoj slici.

Kristov oproštajni govor na Posljednjoj Večeri pun je povjerljivosti. Raduje se životu koji će dijeliti sa svojim učenicima tamo kamo odlazi da im pripravi mjesto.

U govoru o Euharistiji (Iv 6) Isus govori o vječnom jedinstvu sa svojima: "Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu... Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan... Onaj koji mene blaguje živjet će po meni... Ja sam kruh života... Tko jede ovaj kruh živjet će uvijeke... tko od njega jede neće umrijeti nikada..."

Po Milosti Bog stanuje u meni i ja u njemu i tako već ostvarujem u klici Kristovo Kraljevstvo. No, doživjeti to blaženstvo, mogu samo ako se posve predam Bogu. Bog se daje meni; ja se mora dati njemu. Veličina moje ljubavi omogućuje mi iskustvo sjedinjenja s Bogom – anticipaciju vječnog blaženstva.

U časovima kušnje Bog nije manje prisutan u meni. On očituje svoju prisutnost snagom kojom podnosim kušnje, razboritošću u mom ponašanju, nadnaravnom plodnošću moga djelovanja, postojanim mirom i stabilnošću, ustrajnošću u neprilikama, prisnom familijarnošću.

Sjetit ću se primjera bezbrojnih svetaca i njihove prisnosti s Bogom.

Božja prisutnost u meni može se odraziti i kao sjena: kada se osjećam na ovom svijetu kao u tuđini; kada čeznem žarkim uzdasima za sjedinjenjem s Bogom; kada doživljavam Isusovu prisutnost kao iza nevidljivog zastora; kada osjećam tjeskobu da ga ne izgubim; kada me obavija tama nejasnoće i nesigurnosti, a ja ipak u dubinama osjećam njegovu prisutnost i nježnost; kada me kao slabo svjetlo vodi životnom stazom; kada mi govori da Sunce sja iza oblaka; kada u vjeri ustrajno čekam Gospodina; kada moje srce govori: Maranatha - Dođi Gospodine Isuse! Na koncu života ova će se klica razrasti u Stablo Života: u vječno sjedinjenje s Uskrslim i proslavljenim Isusom. "Smrću se raspada kuća ovozemaljskog boravka, ali se stiče vječno prebivalište na nebesima". Ovo iskustvo zagarantirano je i "dobrim razbojnicima".

Na koncu ljudske povijesti nastat će NOVO NEBO I NOVA ZEMLJA. Tada će i moje tijelo sudjelovati u Božjem blaženstvu. Bog će biti sve u svemu. Svi će sudjelovati na dobroti i ljubavi svih. Poznavat ćemo se do kraja, komunicirati, voljeti se velikom, čistom, neizrecivom, Božjom ljubavlju. Jedni drugima ćemo biti izvor sreće i blaženstva.

"Kad bi bijedna ličinka bila svjesna da će se jednom pretvoriti u prekrasnog leptira"! - ohrabruje nas sv. Terezija Avilska.

Veliku ljubav prema Bogu trebam povezati s pročišćenim strahom da ne uvrijedim Boga koji je izvor moje egzistencije i smisao moga života. Kad Boga ljubim, grijeh je najveća muka jer je on odijeljenost od Boga. U grijehu sam sebe uništavam.

1) Najveće zlo je grijeh: nemoć da ljubim, odluka da se isključim iz ljubavi, ekskomuniciram iz dobra. Uronjen u grijeh izvrćem Očenaš: "Sveti se ime moje, dođi kraljevstvo moje, budi volja moja!" nikoga ne trebam, ni o kome ne želi biti ovisan, opredjeljujem se za zlo, za uništavanje sebe i drugih, prestajem se boriti za dobro. Obuzet zlom, ohol i tvrdoglav odlučujem: "Manje boli biti mrtav nego živ." Više ne vjerujem da netko stvarno voli. Gubim nadu. A to je dah pakla. Patnja je pomanjkanje dobra; pakao je pomanjkanje svakog dobra.

Predokus pakla: zatvoren u sebe, odbacujem druge, nemilosrdan, nesnosan sebi s mržnjom i željom za osvetom, za uništavanjem.

Za takvo stanje kriv sam ja, a ne Bog «u kome živim, mičem se i postojim». Sličan sam zgradi koja se izvana kupa u suncu (Bogu), ali su prozori i vrata zamračeni bez tračka svjetla.

Nebo primam od Boga, a pakao sam stvaram. Radije živim u beznađu i zdvojnosti nego da se pouzdam u Boga i s Njim stalno iznova započinjem dok ne dođem do Cilja.

2) Duhovni strah od grijeha dar je Duha Svetog. On znade mučiti tijelo i naše sebeljublje, ali nas izdiže nad servilni, ropski strah od vječne kazne. Ovaj strah spasio je desnog razbojnika na križu: "Zar se Boga ne bojiš ti koji podnosiš istu kaznu?." (Lk 23,39-41)

Iako ovakav strah nije savršen ipak je pametan i spasonosan, jer "duh je spreman, ali je tijelo slabo". Takav strah je plod činjenice da se zbog mojih grijeha Spasitelj snizio, u strašnim mukama izdahnuo na križu, izbrisao mi grijehe, donio mi život. Od mene očekuje da prihvati dar i da surađujem. Potiče u meni želju za borbom, svladavanjem nagona, želju da pomažem ljudima oko dobra; potiče me da ozbiljno shvatim život; čini me poniznim i prema ljudima i prema Bogu. Čuva me od opasnosti da svojom krivnjom zaboravim ljubav Božju; potiče me da sebe realno gledam u svjetlu Božje Riječi; čini me spremnim da ovdje na zemlji prihvatim razne neugodnosti radi zlouporabe stvorenja; čini me budnim i daje mi snagu da nesmotrenošću ne uvrijedim Boga; spremnim platiti svaku cijenu da nikada ne uvrijedim Boga.

3) Definitivna kazna za grijeh ne dolazi od Boga, nego od grijeha, jer je on "pomanjkanje Boga". Definitivna kazna je spoznaja Dobroga koga sam zauvijek izgubio. Spoznaja Dobroga za blažene bit će početak vječnog života s Bogom, a za zle početak vječne odijeljenosti od Boga, vječne tame, početak nutarnje vatre koja razara, muke i odbojnosti koja razdire ii uništava. Bog nije odsutan u osuđenom, nego je osuđeni radi svoga glupog egoizma, kratkovidne egocentričnosti odsutan od Boga. Takva "krajnja tama" postaje dio njega samog.

Definitivno odbacivanje Boga stvara u osuđenom raspadanje bića (vatra). Osuđeni se okrenuo od Dobroga. Zato je zao, odvratan i nepodnošljiv samom sebi, svjestan da je sve proigrao, mrzi samog sebe, želi uništiti samog sebe (kao Juda), bori se protiv samog sebe jer je lišen ljubavi. Njegova oholost se bori protiv činjenice da je ništa i da je za sve to sam kriv. Stvorenja, odraz Božje dobrote, okreću se protiv osuđenog i uvećavaju mu muku. Vječna kazna je posvemašnje prianjanje uz grijeh; dominacija grijeha, sebičnosti i oholosti.

4) Milosrdni i svemoćni Bog želi predusresti ovakvu katastrofu, no, poštuje čovjekovu slobodu. Bog želi da s ljubavlju primim nebo kao dar. Nametnuto nebo ne bi bilo nebo, ono bi u sebi bilo besmisao. Nebo je plod moje uzvraćene osobne ljubavi na Božju Ljubav.

Ovom Božjem zakonu podvrgnuti su svi ljudi. Neznabošce Bog spašava snagom svoga milosrđa prema njihovoj dobroj savjesti.

Strašna mogućnost da se moja braća i sestre upropaste u meni budi žar da velikodušno, požrtvovno radim, molim, trpim, da budem spreman i umrijeti za njih.

Ozbiljan govor ljudima o mogućnosti da propadnu može biti djelo ljubavi djelotvornije od riječi o ljubavi Božjoj - ukoliko im pomogne da se čuvaju grijeha.

Isus je 17 puta direktno ili indirektno govorio o mogućnosti propasti u paklu.

Živim svoju svakodnevicu, brinem se za sutrašnjicu... Želim si osigurati lijep, ugodan, radostan život. Dopuštam li svojim mislima da idu do kraja? Ili zatvaram oči pred najvažnijom činjenicom prema kojoj ide moj život?

Prelazim preko crvenog svjetla svoje savjesti. Opterećujem dušu nemirom, grizodušjem, prazninom. Znam: trebam se promijeniti, popraviti. Ali mislim: imam vremena. Koliko imam vremena? U svakom slučaju, ono mi je do u sekunde odmjereno. Isus veli: "Bdijte, jer ne znate ni dana ni časa!" (Mk 13,33-37).

Pjesnik Izidor Poljak kaže: Tiho idu zlatne zore, ginu dani sunčani. Iz daljine viču: "Ave!" mrki grobni čempresi.

Što bih sada učinio kad bih saznao da ću za jedan sat umrijeti? Jedna izreka veli: "Živi tako kao da ti je posljednji dan. - Jednom ćeš sigurno biti u pravu!"

Smrt je najsigurnija stvarnost! "Ljudima je jednom umrijeti, a potom na sud!" (Heb 9,27). Čim se čovjek rodi, dovoljno je zreo da umre. Između datuma rođenja i datuma smrti - samo je jedna crta: - . Jednom će se za mene govoriti: "Živio je... bio je... radio je...!" Poslije toga doći će novi naraštaj i pitati: «Tko je on bio... što je radio?» A onda će nastati tišina: nitko ništa o meni neće znati, neće govoriti...

Smrt je najvažnija stvarnost! U kakvom ću stanju i raspoloženju umrijeti? Isus upozorava: "Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Gospodin vaš dolazi" (Mt 24,42-44). Kakva će biti moja smrt? Isus je umro govoreći: "Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj!»(Lk 23,46) Mogu li sada izreći tu molitvu s Isusom kao da mi je posljednja u životu? Vjera mi kaže: "Tvojim se vjernima, Gospodine, život ne oduzima, nego mijenja!" (Predslovlje za pokojne). Krist je svojom smrću otkupio cijeli svijet i otvorio mu vrata u život. Kršćanin svojom smrću prolazi kroz ta otvorena vrata u vječni život. U vjeri sebi neprestano ponavlja: "Jednog dana položit ću svoj život u ruke svog Prijatelja...» Trenutak smrti trebao bi biti svjesno izručenje svoga bića Bogu, dragovoljna žrtva svog sudjelovanja na Kristovu vječnom svečeništvu "za život svijeta".

Ignacije Lojolski se u mladosti bojao smrti. U zreloj dobi se kajao što život nije bolje upotrijebio, pri koncu života plakao je od sreće pri pomisli na smrt. On nas upozorava: "Živi ovog časa tako kao da ćeš za jedan sat umrijeti!"

Halil Džubran u "Proroku" veli: Vi biste da doznate tajnu smrti?

Ali, kako ćete je naći ako je ne potražite u srcu života?

Jer, život i smrt jedno su, kao što su jedno rijeka i ocean.

U dubini vaših nada i čežnja leži vaše znanje o onostranom.

I što je prestati disati, ako ne osloboditi dah iz nemirnih plima i oseka, da se može uzdići i potražiti Boga neopterećen?

I kad zemlja zatraži vaše udove, tek ćete onda odistinski proplesati.»

O svojoj smrti odlučujem ja i to sada, u ovom trenutku. Sada ću otvoriti ruke, srce, cijelo svoje biće i u poniznosti i ljubavi predati se Bogu kao da je ovo moj zadnji čas. Molit ću žarko, čitavim srcem da se po meni, po mom životu i posebno po mojoj smrti proslavi Bog. Molit ću sada da se svojom smrću ugradim u Kristovu smrt za spasenje svijeta. Molit ću da ovo moje sadašnje raspoloženje bude trajno i da se u potpunosti ostvari u času smrti. Na taj način nosit ću u sebi duboki mir pri pomisli na smrt, jer ću u času smrti zajedno s Kristom sigurno prijeći u blaženu vječnost.

«Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše!»

(Lk 15,11-32.)

Isus me upozorava da postoji samo jedan put da se sjedinim s Bogom: da priznam svoje grijehe, da dopustim Njegovoj Ljubavi da me vrati u Očev zagrljaj.

Tragedija farizeja i moja: ne vidimo svoju grešnost, za nju se ne kajemo, mislimo doći Bogu putem pravde, a ne milosrdne ljubavlju. Bog želi da mu se vratim, kao raskajani krivac; da moj odnos prema Njemu bude odnos ljubavi, a ne pravde; da povijest mog hoda prema Njemu bude povijest ljubavi, a ne trgovina.

Isus je došao radi grešnika, radi bolesnih, radi izgubljenih. To osjećaju carinici i grešnici koji se zato i okupljaju oko Isusa. Farizeji, pismoznanci, svećenici smatraju se pravednima i energično se distanciraju od bilo kakvog kontakta s grešnicima.

U prispodobi o izgubljenim sinovima Isus mi osvjetljava tajnu Božjeg milosrđa. U njoj se moram pronaći bilo kao odlutali, poput mlađega sina; bilo kao hladni, tvrdi, ogorčeni, poput starijega sina, ali svakako kao sretni povratnik, koji se opet našao u Očevu zagrljaju.

U ovoj vježbi uklonit ću zapreke, ispuniti uvjete: Gledam u duhu oba sina i Oca, prepoznajem u čemu sam im sličan! Molim Boga da bude svojim Duhom sa mnom.

A) Mlađi sin je zaželio raspolagati samovoljno dijelom svoje baštine; otišao je od Oca, živio za sebe, sve spiskao, ostao bez ičega, jadan, siromašan, ponižen i poništen. Uskratio je ocu ljubav i tako izgubio sve, postao ruševina, bezvrijedno biće. Kako se to moglo dogoditi? Otac je poštivao njegovu slobodu. Želio je da sin slobodno odabere njegovu blizinu i ljubav... Prepoznat ću u njemu sebe: Dobio sam od Boga svoj dio baštine: materijala dobra, tjelesne kvalitete; duševne i duhovne sposobnosti.. Nisam li i ja svojom baštinom, raspolagao sebično: tražeći sigurnost, ugodnost, slavu? Živio sam, ne za Boga, niti za bližnjega, nego za sebe? Nisam li i ja osjetio posljedice takvog života: grižnju savjesti, nutarnju prazninu, osjećaj da nisam ispunio životnu zadaću, da sam u životu nešto promašio? Osjetio se poniženim? Nisu li me drugi zbog toga omalovažavali, degradirali, ismijavali, prezirali, odbacivali?... Ali u mlađem sinu ostala je živa slika dobroga oca, koji “daje na pretek hrane i najamnicima”. To mu je dalo snage da ustane vrati se ocu. Bog ništa toliko rado ne daje koliko dar spoznaje Svoje dobrote i dar mog povjerenja u tu Njegovu dobrotu. “Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga.” Bogu nije svejedno kako se ja osjećam. On najviše želi da Mu se, potaknut svojom bijedom, vratim i padnem Mu u naručaj.

Moj povratak Prvoj Ljubavi, bio bi siguran i brz, da nije zapreke u mom srcu:

B) Stariji sin se rasrdi... jer mu je, «mlađi brat načinio nepravdu i jer je otac preko svega olako prešao»... Negativan stav prema drugima, osuđivanje drugih, ljutnja na Boga koji prihvaća i “propalice” - što je čest slučaj – nepremostiva je zapreka da “uđem u radost svoga Gospodara

“Otac tada iziđe i stane ga nagovarati”... Čujem li Božji glas koji i mene nagovara, koji i meni govori da zaboravim uvrede koje su mi nanijeli ljudi oko mene, da im oprostim, da se oslobodim ogorčenosti i otrovanosti, želje za predbacivanjem i osvetom? Možda sam u srcu posvađan s mnogima (makar to možda ne pokazujem izvana)?

Mogu li sada i sebi, i Bogu, i ljudima priznati svoje nezadovoljstvo s drugima? Mogu li sada prihvatiti u ljubavi sve ljude bez razlike? Ako mogu onda sam sigurno u Božjem zagrljaju!

Stariji sin predbacuje ocu: “Toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim.” Stariji sin se, dakle, smatrao korektnim, pravednim, neporočnim. Napravio je pri tom veliku pogrešku: svrstao se među one koji služe; sve gleda kroz zapovijed, a ne ljubav; on se želio barem malo odijeliti od oca i proveseliti sa svojim prijateljima; osuđuje brata da “je s bludnicama proždro očevo imanje» okrivljuje oca da to na neki način odobrava: «a ti mu zakla ugojeno tele”.. On je, dakle, u srcu već odijeljen od oca.

Očev odgovor na sinovljeve prigovore kratak je i jasan: “Sinko,(ne sluga) ti si uvijek sa mnom (nema zapovijedanja), i sve moje - tvoje je (a tražiš jare!)”. No, trebalo se (ako već ne razumiješ zakone ljubavi) veseliti i radovati, (a ne ljutiti)jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!”... Izgubljeni sin je onaj koji nema snage prihvatiti i voljeti i tako se vratiti Ocu...

25-ODGOVORNOST

ZA ŽIVOT I RAD - PRED BOGOM I LJUDIMA

Ono što mislim, govorim, činim oblikovat će cijeli moj život, odredit će svu moju vječnost. U svojim rukama držim ovaj svoj zemaljski život i svoju vječnu sreću (ili nesreću). Živjeti odgovorno znači misliti, govoriti i činiti tako da meni i drugima sve bude u prilog života dostojna čovjeka na ovoj zemlji i da sve bude u službi sretne vječnosti. Neki od tekstova Evanđelja neka nam pomognu da odgovorno shvatimo svoj život.

1) Odgovoran sam za sjeme Božjega života u meni. (Lk 8,5-15)."Iziđe sijač sijati sjeme. Dok je sijao, jedno pade uz put, i ptice ga nebeske pozobaše. Drugo pade na kamen i, osuši se jer ne imaše vlage. Drugo opet pade među trnje i trnje ga preraste i uguši. Drugo napokon pade u dobru zemlju, nikne i urodi stostrukim plodom..."

2) Odgovoran sam za sve darove koje mi je Bog dao. (Mt 25,14-30).“Kraljevstvo Božje je kao kad čovjek dade jednomu pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan...

3) Odgovoran sam za proces obraćenja (Mk 1,15).Isus je govorio je: “Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!” (Lk 13,1-9): Neki javiše Isusu da je Pilat pobio neke Galilejce. Isus im odgovori: «Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!» (Mt 23,37-39):«Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke ...Evo, napuštena vam kuća. (Lk 10,13-15): Isto tako prijeteći govori i drugim gradovima: “Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! I ti Kafarnaume!» (Lk 13, 6):”Na to im pripovjedi prispodobu o nerodnoj smokvi. Kad gospodar ne nađe ploda na njoj reče vinogradaru: Evo, već tri godine ne nalazim ploda na ovoj smokvi. Posijeci je.» Rok za moje obraćenje je određen mojim životom. Vrijeme za donošenje plodova je ograničeno. Ako se za života ne obratimo, nikada nećemo ući u Kraljevstvo.

4) Trebam Volju Božju staviti na vrh ljestvice vrednota. (Mt 7, 21-23).»Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine... nego onaj koji vrši volju Oca moga nebeskoga...»

5) Trebam sve podvrgnuti Kraljevstvu Božjem. (Lk 12,29-31):"Zato i vi:...tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati!" Uz to moramo biti kao djeca da bismo ušli u Kraljevstvo Božje (Lk 18,17): «Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.»

6) Trebam dopustiti da me Duh Sveti preobražava (Iv 3,5-6).Odgovori Isus Nikodemu: «Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.»

7) Trebam biti spremni svega se odreći radi Kraljevstva Božjega (Mt 13,44): “Kraljevstvo je nebesko kao blago skriveno na njivi. Kad ga čovjek nađe proda sve i kupi ga. (Mt 13,45): «Kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac nađe dragocjeni biser. Proda sve što ima i kupi ga.»

8) Trebam biti spreman odreći se i života radi Života. (Lk 9,23-24): "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe...Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti».

9) Trebam sve dati da bih SVE - BOGA dobio. (Mt, 25,31-43) Tada će kralj reći onima sebi zdesna: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!... Što god ste učinili jednome od moje najmanje braće meni ste učinili... Odlazite, prokleti!... Što niste učinili jednome od najmanje braće ni meni niste učinili!"

Isus je došao na svijet da vjerom i ljubavlju rasvijetli i ogrije svako ljudsko srce. Upozorava da je ljudsko srce izvor svih zala i da njega treba očistiti. Tvrdi da su sav zakon i svi proroci u službi preobrazbe ljudskog srca. Slušajući Isusovu riječ molit ću da mogu čitavim bićem izreći "MOJ GRIJEH!"?

1 - Iz ljudskog srca izlaze zle misli: Ja sam ono što mislim o drugima. Svetac misli da su svi sveci; lopov misli da su svi lopovi. Negativistički stav proizlazi iz otrovnog srca.

2 - razne vrste bluda: lutanja naših misli, maštanja, pogledi, djela...slabi našu volju, otupljuje duhovni pogled, zarobljuje naše duhovne snage, onemogućuje našu upućenost na Boga, naše predanje Bogu. Duhovni blud?. Nisu li proroci cijeli Izabrani narod nazivali "bludnicom", kada je taj narod ostavljao Boga i priklanjao se idolima?

3 - krađe: od najgrubljih posezanja za tuđim stvarima do najprofinjenijih oblika, kada sve što jesmo i što imamo zadržavamo za sebe, a ne dajemo onima kojima trebamo davati.

4 - ubojstva ne moraju biti samo fizička, nego i moralna: kada nekoga "ne mogu vidjeti", kada govorim: "Daleko mu kuća od moje!" Kada je u meni mržnja jača od ljubavi. Kada kažem: «Ti za mene ne postojiš.» on za mene ne postoji, mrtav je.

5 - preljubi mogu biti oni stvarni, oni u braku, ali duh preljuba prisutan je kod svih koji sebično ljube, idu od osobe do osobe i traže ljubav, ali je nikome ne daju.

6 - lakomstva se očituju u želji i nastojanju da sve što mislim, govorim, radim, planiram, sve to činim sebi u prilog, da mi je zadnji cilj stjecati i posjedovati.

7 - opačine su izopačeni, iskrivljeni sudovi o ljudima i događajima. Do njih najčešće dolazi kada se u moje stavove umiješaju moji sebični interesi, simpatija, antipatija. Tada sam sposoban reći da je zlo dobro, da je dobro zlo; da je bijelo u crno, a crno bijelo.

8 - prijevara je kad iz sebičnosti varam druge svojim riječima i ponašanjem. Lukavo nastojim da živim na račun drugoga.

9 - razuzdanost je slabost volje da se discipliniram; nesposobnost da se odreknem štetnih ugodnosti i da prihvatim korisne neugodnosti. Prepuštanje vlastitim hirovima.

10- zavist (zlo oko) ne može podnijeti da drugi bude bolji od mene, voljeniji od mene, više cijenjen od mene. Ne podnosim da padnem u sjenu. Zbog zavisti prema drugima sam zatvoren, blokiran; na druge ogorčen, sklon rušiti lijepo i dobro, nesposoban radovati se uspjesima drugoga i žalostiti se njegovim neuspjesima.

11- psovka (zao govor, ogovor) učvršćuje u zlu onoga koji ogovara, truje onoga pred kim se ogovara, oštećuje onoga koga se ogovara, osiromašuje zajednicu u kojoj se ogovara. Uz to je stalno prisutna opasnost da ogovor prijeđe u klevetu. "Kad god nešto zinemo o drugome, uvijek nešto zinemo i o sebi!" Čovjek može biti sličan leptiru (ako dobro govori o drugima), ili muhi (ako o njima zlo govori).

12- oholost želi da se ostvarim izdizanjem i vladanjem nad drugima, potiče me da se smatram boljim, sposobnijim, da budem sebi središte, da se divim sebi, klanjam sebi, svojim sposobnostima, svojim rezultatima, da svu svoju sigurnost i sreću stavljamo u sebe. Zato sam nesposoban s drugim razgovarati, drugoga saslušati, od drugoga primiti savjet, biti jednak drugima. Oholost me najviše udaljava i od ljudi i od Boga. "Bog rasprši oholice umišljene... silne zbaci s prijestolja" (Lk 1,51-53).

13- bezumlje je pomanjkanje zdravog suda, pobrkana ljestvica vrednota. Isus nam najbolje tumači što je bezumlje kada priča o bogatašu komu obilno urodi ljetina i koji sam sebi govori: "Dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!" Ali Bog mu reče: "Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?" (Lk 12,19-20).

Nastojanjem oko čistoće svoga srca više ću učiniti za kraljevstvo Božje, za svoje najbliže i za sve ljude, nego bilo kakvom aktivnosti.

23-«GREŠAN SAM ČOVJEK, GOSPODINE!»



Uvjet da se čovjek vrati Bogu jest spoznaja i priznanje da je grešnik. Molimo da nam Bog dadne spoznaju naše stvarne situacije u odnosu na Njega, na ljude, na same sebe.

Čovjek ne može svojim sposobnostima i silama shvatiti i podnijeti osjećaj grešnosti. Shvaćanje i prihvaćanje svoje grešnosti dar je Milosti.

Ako se iskreno gledam u svjetlu Božjem, uvijek ću pronaći «dijelove» svoga bića koji nisu u Bogu i za Boga, koje nisu u službi ljubavi.

Lk 5,1-11: Šimun Petar oduševljeno je pošao za Kristom. U njemu je bila skrivena svijest kako je on pravi čovjek u službi Kristovoj, dostojan Isusova poziva. Bilo je potrebno da mu Krist otvori oči, da ga očisti.

Kako je Isus čistio, obraćao Petra tako čini i s nama i sa svakim koji ga želi slijediti.

Šimun je bio počašćen i ponosan time što je Isus poučavao ljude iz njegove lađe. Doživljavao se kao onaj koji je vrlo važan u Kristovu djelu, s kojim i Isus i ljudi mogu računati. Isus želi dublje zahvatiti u Petrov život, u Petrovu dušu. Želi da Petra čvršće priveže uza se.

Prvi korak bio je u tome da Petar posluša Isusa: "Izvezi na pučinu, i bacite mreže za lov!" To nije bilo tako jednostavno. Petar nije bio osobito raspoložen. Ta cijelu noć je uzalud lovio. Osim toga "svatko ima svoju struku i kompetenciju". Isus je učitelj, prorok, propovjednik, svaka mu čast. Ali nije ribar. Isus zna svoj posao. Ali i Petar zna svoj posao. Petar je stručnjak u svom zanatu. Zna da se riba ne lovi u po bijela dana. Što će reći ovi ljudi oko njih ako posluša Isusa? Pomislit će da mu se nešto pobrkalo u glavi. A što će tek biti kada se budu vraćali praznih mreža?!... Pred Petrom su dvije mogućnosti: ili - što je logično - pod pritiskom ljudskog obzira ne ići u lov; ili - što je nelogično, ali odgovara Petrovoj privrženosti Isusu - pouzdati se u Kristovu riječ i poslušati je. Petar se odlučio za ono što će biti presudno za čitav njegov život, i za vječnost: odlučio je poslušati Isusa. Uspio je nadvladati profesionalnu oholost, uspio je pobijediti samog sebe.

Nije li borba protiv profesionalne oholosti koja vodi u "profesionalnu deformaciju" najteža zadaća? Dopuštam li, Gospodinu, primjedbe na moj profesionalni posao? Dopuštam li, ljudima kritiku, sugestije na moju stručnost?

Petar je poslušao. Dogodilo se dvostruko čudo:

1 – Isus je natjerao ribe u Petrovu mrežu.

2 - Petru je otvorio oči da upozna sebe u Božjem svjetlu i da uđe u Isusov svijet.

Šimun je shvatio je da je Isus Gospodar riba; Gospodar cijelog Genezaretskog jezera, Gospodar planina oko jezera i da je Gospodar cijelog svijeta, - da je on Bog!

Istodobno uviđa istinu o svojoj nutrini. U svojim očima i u očima ljudi izgledao je častan, ugledan, uspješan. Sada odjednom snažno doživljuje da je pun slabosti i mana, da je grešan, dvoličan, nečist, jadan, ograničen... posve nedostojan Isusova izbora. Između sebe jadnog i grešnog i Isusa, uzvišenog, svetog, vrijednog neizrecivog strahopoštovanja, vidio je nepremostivi jaz, ponor.

Pod teretom tog dara Šimun Petar ne može izdržati: "Vidjevši to Šimun Petar, pade do nogu Isusovih govoreći: `Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!`»

Isus je uvjerio Petra kako mu je neophodan popravak, promjena, obraćenje ako želi biti u Isusovoj blizini, biti koristan u Isusovoj službi.

Petrovo priznanje nije poništenje nego pročišćenje, osposobljavanje za Kristovu službu: «Ne boj se, odsad ćeš loviti ljude!»

Prepoznajem li sebe u Petrovoj samodopadnosti, ali i u doživljaju grešnosti? Grešnici koji priznaju svoje grijehe u središtu su Isusova Srca. Ako želim doživjeti ljubav Njegova Srca dopustit ću da Isus energično zahvati i u moj život, da mi otvori oči, da me On učini prikladnim za svoga svjedoka.

22-ISUS I SAMARIJANKA (Iv 4,4-26)



Isusov razgovor s ljudima bio je vrlo osoban, prilagođen sugovornicima, na njihovo duhovno dobro i duhovni rast.

"Oživimo" jedan takav susret. Isus je bio umoran, gladan i žedan. Poželio je ugasiti žeđ, ali nije imao čime zahvatiti vode iz zdenca.

Tada dođe neka Samarijanka, jedna od mnogih, ali posve određena osoba sa svojim kvalitetama i nedostacima, sa radostima i žalostima, s teretom grijeha.

Isus ju je promatrao kao jednu od onih kojima je došao pružiti ruku, pokloniti pažnju, ljubav, spasenje. Hoće li ona prihvatiti pruženu ruku? Isus je nenametljiv, prema njoj se tako postavlja da ga može prihvatiti i da ga može odbiti. Prava ljubav poštuje slobodu.

Žena je u Isusu vidjela stranca, Židova, jednoga od onih koji se prema Samarijancima ponašaju neprijateljski. Ne želi s njim imati posla.

Potiče li me Isusov stav da u svojim odnosima prema «lošim» ljudima zauzmem stav poštovanja, slobode i ljubavi? Ili je on neprijateljski, više sličan stavu ove žene prema Isusu?

Dok je žena zahvaćala vodu, Isus joj se obrati kratkom molbom: "Daj mi piti!" Moleći je za uslugu s njom uspostavlja kontakt, želi joj pomoći; želi joj dati "vodu koja teče u vječnost", pružiti joj ruku spasenja.

Isusova pružena ruka nije prihvaćena; naprotiv, izazvala je određeni prezir i ironični, odgovor: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Daje mu do znanja da ne prelazi olako preko neprijateljstva. Isus nije povrijeđen ženinom distancom i hladnoćom.

Možda i ja danima, mjesecima, godinama u sebi nosim gorčinu, predbacujem drugima zlo koje su mi nanijeli, osuđujem ih, ostajem nepovjerljiv, spor, hladan, tvrd, uporno ukorijenjen u starim okrivljivanjima, razmiricama, svađama, ranjen starim nepravdama? Ili sam spreman, poput Isusa, zamoliti nezgodne osobe za kakvu uslugu i tako ući u dijalog?

Isus želi pomoći ženi, da ju otvori za mir, radost, sreću. S poštovanjem prema njoj, nastavlja: «Kad bi znala dar Božji, i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti', ti bi u njega zaiskala, i on bi ti dao vode žive.»

Žena mu više ne govori da je Židov, ali ipak s ironijom odvraća: "Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti, dakle, voda živa? Prihvaćajući ga kao sugovornika, priznaje da imaju zajedničkog patrijarhu: "Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova, koji nam dade ovaj zdenac, i sam je iz njega pio...?"

Mogu li sugovornici u mom ponašanju prema njima, osjetiti poštovanje, otvorenost?

Isus svakog čovjeka poštuje i voli bez obzira na njegove grijehe. Govori ženi: «Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada; postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni." Otkrivajući joj najdublje tajne spasenja pruža joj šansu, ruku.

Žena se i dalje vrti isključivo oko zemaljskih dobara: "Gospodine, daj mi te vode da ne ožednim i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati" Isus je želi povesti u dubinu gdje je izvor prave sreće ili nesreće: "Idi i zovni svoga muža pa se vrati ovamo." Isus ulazi u njezin život, njezinu grešnost. Žena to želi izbjeći: "Nemam muža!" Isus ruši njezinu ogradu: "Pet si, doista, muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla." Iako gorka istina oslobađa. Žena je pogođena u srži svoje bijede. To boli. Isus dalje ne kopa po njenoj rani. Ona izmiče i svraća pozornost na spasenje koje i ona očekuje: "Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati."

Isus, dalje nastavlja pričati sa ženom kao s prijateljicom. Govori joj da će se "pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini", a ne na Garizimu, niti u Jeruzalemu. Nevjerojatno Isusovo povjerenje u jedno grešno stvorenje! Žena prihvaća i izriče svoju upotrebu za Mesijom koga i ona čeka: "Kad dođe Mesija, objavit će nam sve.". Tada joj se Isus u potpunosti objavi: "JA SAM, ja koji s tobom govorim!"

Vjerujem li da i ja mogu biti prisan s Isusom? Da će se i meni objaviti? Da svaki grešnik može prijateljevati s Bogom? Da on može svako ljudsko srce, pa i moje promijeniti?

Svi se mi bojimo da ne izgubimo što imamo ili i sami sebe: da umremo. Postoji povezanost između straha i grijeha. Strah Božji - početak mudrosti! Naravni strah - početak ludosti, grijeha. Duh Božji smiruje, daje sigurnost. Zao duh uznemiruje, tjera nas da u tjeskobi činimo lude poteze.

Obranimo se od straha koji vodi u grijeh i sačuvat ćemo se od grijeha!

Strah od gubitka "On postade našim sudionikom, da smrću obeskrijepi đavla koji imaše moć smrti, pa oslobodi one koji od straha pred smrću kroza sav život bijahu podložni ropstvu" (Hebr 2,14-15). Tekst kaže da je strah od gubitka nečega, pa sve do gubitka samog života prožeo naše biće i da nas stalno drži u ropstvu.

Želimo posjedovati neka dobra, želimo biti sigurni, ne pouzdavajući se u Boga nego u prolazna dobra. Bojimo se da ćemo ih izgubiti. U tom trajnom stanju straha treba tražiti korijen grijeha. Čovjek može nadvladati strah samo milošću Božjom.

Moje iskustvo straha od gubitka: zdravlja, uspjeha, prijatelja, dragih stvari, života...?

1 - Abraham - praotac naše vjere uz mnoge teškoće došao do potpunog povjerenja u Boga. Post 12,11-13 govori da se on u strahu ne pouzdaje u Božja obećanja, nego u prevaru i da je bio spreman žrtvovati čast svoje Sare, da bi spasio svoj život. Post 15 i 16: Abraham je već ostario, a još uvijek nema potomstva. Uzalud mu Bog govori: "Ne boj se!" On želi imati poroda. U dogovoru sa Sarom Agara mu rađa Jišmaela. Post 17: "Kad je Abrahamu bilo 99 godina ukaza mu se Jahve i reče: postat ćeš ocem mnogih naroda. Saru ću blagosloviti i dati ti sina. Abraham reče Bogu: Neka tvojom milošću poživi Jišmael. Bog reče: Ipak će ti tvoja žena Sara roditi sina."

Prepoznajem li u sebi duboko nepovjerenje u svezi sa svojim životom, poslom, obitelji, budućnošću, s Crkvom? Pouzdajem li se više u svoje sposobnosti, nego u Boga?

Priznajmo da se bojimo! Isus se u Getsemaniju bojao, drhtao, krvlju znojio: "Žalosna mi je duša do smrti!" Ali je molio snagu od Oca i dobio ju je.

Čovjekov strah pred teškoćama i Bog koji taj strah uklanja vrlo je česta biblijska tema.

2 - Mojsije (Izl 3. pogl.) od Boga dobiva zadaću: "Zato hajde! Ja te šaljem faraonu da izbaviš moj narod!" Mojsije odgovara Bogu: "Tko sam ja da se uputim faraonu?" Bog: "Ja ću biti s tobom!" Mojsije iznosi teškoće: "Što ću im reći, tko me šalje?" Bog mu se objavljuje i osigurava ga znakovima, čudesima, Aronovom pomoću. Ali Mojsije oklijeva: "Oprosti, Gospodine, ne bi li poslao nekoga drugoga!" Razljuti se Jahve na Mojsija...i reče: "Uzmi ovaj štap u ruku, njime izvodi znamenja! - Idi!"

Pred kojim se teškoćama ja bojim? Što za mene znači Božja riječ: "Ja ću biti s Tobom."? Vjerujem li da je milost jača od moje slabosti?

3 - Izraelce u pustinji (Br 13) nakon izviđanja zahvati panični strah, gorčina i pobuna. U strahu su velike oči: kanaanska zemlja proždire svoje stanovnike, ljudi su krupna stasa, ima i divova. Posljedica pobune? - "Tako ja bio živ, objavljuje Gospodin: U ovoj pustinji popadat će vaša mrtva tjelesa: svih vas koji ste se pobunili protiv mene. Prema broju dana u koje ste istraživali zemlju, dana četrdeset - za svaki dan jednu godinu - ispaštavajte svoje opačine četrdeset godina. Iskusite što znači mene napustiti!"

Nisu li mnoga zla u našem životu samo posljedice straha i nepouzdanja u Boga? Život se pretvara u životarenje, međuljudski odnosi ostali su neriješeni, vidimo divove gdje ih nema?

4 – Kralj David, pobjednik, moćan, slavan, bogat ugledan (2 Sam 11 i 12) : griješi s Bat Šebom. U strahu za svoj ugled postaje licemjer, ubojica njezina muža.

Od straha čitav život može postati licemjerje. Kolike smo nevine okrivljavali, opterećivali, nanosili im boli iz straha za svoj ugled koji je došao u pitanje? Koliko takvih nepravdi u društvu, u politici, u odgoju, u vršenju vlasti? Bog je Davidu poslao proroka Natana da mu pokaže zlo koje je iz straha počinio.

Molim li ja da mi Bog pošalje mog "Natana"?

5 - Petar (Lk 22,54) je bio određen za Isusova namjesnika. Na Posljednjoj večeri govori: "Ako te svi zataje, ja te neću zatajiti nikada!" A onda ga se, nakon nekoliko sati, u strahu za vlastiti život odrekao. Isusov ga je pogled spasio.

Pouzdanjem u Boga nadvladavam strah. - Nadvladavajući strah pobjeđujem grijeh!

Ako se dogodi nesreća ispitujemo uzroke. Ako griješimo - potražimo razloge.

1 - Zašto su pali anđeli? Da bi ih Bog mogao uvesti u svoj Božanski život morali su se slobodno odlučiti. Zato im se Bog nije objavio u svoj svojoj Veličini i privlačnosti. Objavio im se dovoljno jasno da Ga mogu prihvatiti i ostao dovoljno nejasan da Ga mogu odbaciti.

Bit njihova grijeha: "Neću služiti!... Podići ću svoje prijestolje zdesna Bogu; bit ću jednak Svevišnjemu!" Trebao je ući u prijateljstvo s Bogom povjerenjem i ljubavlju, a on se odlučio za oholost, bahatost, neprijateljstvo, pobunu...

Taj duh đavao ulijeva u ljudska srca koja tako postaju otrovana grijehom.

Isus u raspravi sa Židovima (Iv 8) kaže: "Vi imate đavla za oca i vršite želju svoga oca. On je ubojica ljudi od početka. On je lažac i otac laži. Vi ne prihvaćate Božje riječi, jer niste od Boga!"

Gdje je neiskrenost i laž, gdje je neprijateljstvo i mržnja koja ubija, tu je prisutan sotona. Laž i mržnja tipično su sotonske osobine.

Svojstva đavla i njegovih sljedbenika: Skloni su varkama i lažima. Zatvaraju se u sebe, osamljeni, rastrgani, negativni prema drugima. Nemaju prijateljske odnose s drugima.

Svojstva slobodne Božje djece: Poklonici su istine. Otvoreni prema Bogu i ljudima, smireni i radosni. Sve gledaju dobrohotno, u ljubavi prijateljuju s Bogom i ljudima.

2 - Zašto su pali prvi ljudi? – Zašto mi griješimo? Knjiga Postanka opisujući grijeh prvih ljudi govori nam o uzrocima, procesu i posljedicama naših padova!

a) Đavao je prvim ljudima prikazao Božju zabranu težom nego jest da u njima izazove nepovjerenje prema Bogu: "Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?" Na dnu grijeha krije se stav: «Život po Božjem zakonu je preteško...Tko može ispunjati sve ono što savjest nalaže? Bog nema pravo to od mene tražiti!"

b) Pobuđivao je u njima želju za neovisnošću, apsolutnom slobodom, ohološću: "Ne, nećete umrijeti... nego ćete biti kao bogovi!" Čovjek ne vjeruje da će mu život u prijateljstvu s Bogom donijeti sreću, blaženstvo. Želi to osigurati sam sebi vlastitim silama.

c) Nakon što je u njihova srca posijao sumnju, nesigurnost praroditelji postaju plijen požude i strasti. «Žena vidje da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, za mudrost poželjno." I nama se Bog često čini tvrd. A požuda i strast «nude» nam zadovoljstvo i sreću. Oslabljeni sumnjom pribjegavamo užicima koje pruža požuda: tijela, očiju i oholosti.

d) Učinili su grijeh neposlušnosti: "Žena uze njegova ploda i pojede." Kad robuje strastima čovjek se sve više udaljava od Boga, buni se, ne sluša ga, postaje Božji neprijatelj, a to je trajno stanje grijeha.

e) Grijeh sa sobom povlači loš primjer, sablazan, nagovaranje drugoga na grijeh. "Dade ga i mužu, te je i on jeo." Kad čovjek griješi teško podnosi da postoji kraj njega netko tko se drži Božjeg zakona: sebe i druge uvjerava da dobro čini te nastoji, najviše javnim mišljenjem, navesti druge da misle i žive kao on – po zakonu grijeha.

f) Rezultat grijeha: golotinja, praznina, ruševine bića. Koliko ljudi danas osjećaju nutarnju golotinju, nezadovoljstvo, praznina, besmisao, životnu bljutavost?.

g) Kad ih Bog traži, skrivaju se. "Čuo sam tvoj korak, pobojah se i sakrih." Čovjek danas ne priznaje da je grijeh uzrok svemu zlu.

h) Bog ih traži, pokazuje im uzrok njihove golotinje, nesreće. «Ti si dakle jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti.» Ali oni krivnju, bacaju na druge: "Žena koju si mi ti dao, dala mi je, pa sam jeo... Zmija me navela pa sam jela". I danas čovjek za svoje padove, i neodgovornost baca krivnju na druge.

i) TADA BOG S NJIMA VIŠE NE RAZGOVARA. Tjera ih iz raja. Moraju iskusiti posljedice svoga grijeha. Dokle god čovjek ne priznaje grijehe nego za njih okrivljuje druge nema pristupa Bogu.

Razmatranja i vježbe o grijehu upućuju me na Krista Spasitelja koji oprašta, oslobađa, posvećuje i usrećuje. Moja veće spoznaja grešnosti, snažniji osjećaj nemoći i ugroženosti, doživljaj većeg tereta i odvratnosti zbog grijeha izaziva u meni veću potrebu za spasenjem, veću otvorenost da Isus uđe u moje biće, žarkiju molitvu za spasenjem, a time i veći mir i radost u srcu.

S Kristom idem u ponor svoga zla: jer nitko od nas nije sposoban sam suočiti se sa zlom u sebi. Bez Krista možemo se naći zapljusnuti vlastitom nemoći, pesimizmom, defetizmom, kapitulacijom, očajem. Čovjek to naslućuje, a kako se ne oslanja na Krista, uopće ne želi ulaziti u tešku, mračnu, grešnu tajnu svoje nutrine.

U vjeri stojim pred ISUSOM, JAGANJCEM BOŽJIM KOJI ODUZIMA GRIJEHE SVIJETA. Bog je objavio da će Isus osloboditi narod od njegovih grijeha. Isus je naglašavao da ima vlast opraštati grijehe. Isus je spreman ući u najdublje dubine mog zla i u tom ponoru odsutnosti Boga donijeti mi svoje spasenje, milost i ljubav. On je došao spasiti izgubljeno... Jesam li spreman podnijeti doživljaj da sam grešan, sam sebi odvratan, zastidjeti se, zgaditi se nad sobom (Petar na jezeru govori: "Otiđi od mene, grešan sam čovjek, Gospodine!»( Lk 5,8b), doživjeti da sam izgubljen. Takvi neugodni osjećaji prethode obraćenju. Gorki su, ali ljekoviti. Oni me potiču da budem prema svima blag, ne dopuštaju mi da ikoga osuđujem.

Osnovni preduvjet da doživimo nutarnje iskustvo spasenja jest, doživljaj grešnosti i potreba za spasenjem. Čovjek se sam ne može spasiti kao što se utopljenik ne može sam uhvatiti za kosu i spasiti. Isus nam kaže: "Zaista, zaista, kažem vam, tko god čini grijeh, rob je grijeha... Bit ćete slobodni ako vas Sin oslobodi" (Iv 8,34.36).

Svi sveci, uz veliko iskustvo Božje ljubavi i dobrote, imali su i snažno iskustvo svoje grešnosti. Oba iskustva uvijek su se ispreplitala.

Napomena: osjećaj krivnje je neprihvaćena svijest grešnosti koja je bačena u podsvijest i čovjeka razara iznutra. Osjećaj grešnosti je krivnja priznata i donesena Isusu da je odnese.

Silaženje u ponor svoje grešnosti uvijek me vodi prema većoj spoznaji onoga što u meni nije dobro, čisti moje srce i upućuje me prema potpunijem predanju Bogu.

Grijeh? "Otklanjanje od Boga i priklanjanje stvorenjima". Ali zašto se čovjek otklanja, udaljava od Boga i priklanja stvorenjima? Zato jer je svoj Ja stavio na mjesto Boga. Prema tome:

- Grijeh je egocentrično kruženje oko sebe; ostvarenje sebe za sebe; egoizam u svim oblicima življenja. U grijehu čovjek odbacuje Boga, jer misli da je sebi dovoljan; odbacuje bližnjega, ili ga želi podložiti svojim interesima; želi biti apsolutno neovisan, kako o Bogu tako i o bližnjemu.

Sveti Ignacije definira grijeh: "Odbijanje da se tako služim svojom slobodom da častim Stvoritelja Gospodina i da Mu služim."

Naš tipično ljudski grijeh je:

a) U zaljubljenosti u sebe. Želim biti sam sebi središte; sreću tražimo u sebi.

b) U zavedenosti i u prevarenosti. Robujem nagonima. Nemoćan izići iz tamnice svoga Ja.

c) U lošem izboru: Stvorenja pretpostavljam Stvoritelju. Veliki sam siromah u ljubavi.

d) U slabosti volje: Ne prihvaćam što mi Bog daje, ne dajem Bogu što od mene traži, ne opredjeljujem se za Boga. Bojim se prepustiti Kristu, izgubiti u Njemu (a samo "Tko izgubi svoj život radi mene, spasit će ga." Lk 9,24);

Krist stoji preda mnom otvorena Srca, raširenih ruku. Primit će me samo s mojom sviješću da sam grešan i da mi treba njegovo spasenje.

Duh. Vježbe su nas dovele dotle da sada prihvatimo temeljni evanđeoski stav.

Cilj Božjeg stvaranja jest da se Bog kao Ljubav objavi svemu stvorenom. Cilj stvaranja čovjeka jest da ga Bog usreći samim sobom.

Cilj i smisao svakog ljudskog života jest da upozna Boga kao Onoga koji ga voli i da Mu vrati ljubav za Ljubav, da sebe dadne Bogu.

«Ljudski život se živi u tri etape: prva traje 9 mjeseci; druga traje 99 godina; a treća 999999... godina. U prvoj čovjek se mora tjelesno razviti, da bi neovisno o majčinu tijelu odživio zemaljski život; u drugoj etapi čovjek se mora duhovno razviti, steći osobine djeteta Božjeg, osloboditi se navezanosti na "majku zemlju" da bi mogao živjeti u trećoj etapi - u Vječnom životu.

Čovjek je po svojoj naravi tražitelj, mnogostruko je aktivan, muči se oko mnogo čega, i najčešće ne pronalazi ono bitno i ostaje nezadovoljan, nemiran, nesretan.

Jesam li ovog časa našao ono bitno i s njim mir, zadovoljstvo, sreću? Vjerujem li da mi je ono bitno na dohvat ruke?

Bog me je stvorio za sreću. Isus je rekao da je "došao da ljudi imaju život i da ga imaju u izobilju". Vjerujem li Božjoj Riječi: da je moguće biti smiren, radostan, sretan – i da ja to mogu biti ako ostvarim ono bitno?

Ne ću gubiti vrijeme! Trošiti sile uzalud! Neću tražiti ono bitno u sporednome!

Potražit ću ga u srži svog bića! Ono bitno nije u pojmovima, riječima, djelovanju, uspjesima, u bilo kojoj vanjskoj stvarnosti. Ono se nalazi u svemu, a mogu ga otkriti, ako gledam Božjim očima; kroz prizmu smisla i cilja Božjeg stvaranja, uzdržavanja, i upravljanja.

Ono bitno, ono najvažnije, najsudbonosinije može se u Božjem Svjetlu ovako izreći:

POKLONJENA MI JE SLOBODA DA DANAS, SADA, ODGOVORIM NA LJUBAV KOJA MI SE DAJE - DA VRATIM LJUBAV ZA LJUBAV!

Bog i čovjek dva su bića koja se stalno traže: Bog ne želi biti bez čovjeka, a čovjek ne može bez Boga. Bog svakog čovjeka voli i svatko mora osobno odgovoriti na tu ljubav. Bog me sada pita: "Šimune, Andrija, Stjepane, Franjo, Josipe, Krešimire, Marijo, Ano, Ivano..., ljubiš li me?" «Ljubiš li me svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom? – A sve druge ljubiš li kao sebe samog?»

Ono što je za čovjeka najvažnije, nije: zdravlje, sposobnosti, bogatstvo, uspjeh, ugled pred ljudima, slavno djelo..., nego: poklonjena sloboda da se danas, sada otvorim Ljubavi, da sada živim i djelujem u ljubavi, za ljubav. Veliko djelo učinjeno s malo ljubavi malo je djelo! Malo djelo, učinjeno s velikom ljubavlju veliko je djelo! Siromašna udovica je sa svoja dva novčića dala više od svih, jer je dala sve s ljubavlju.

Isus je sebe i cijeli svijet predao, izručio Bogu. I ja po Isusovu primjeru, uz pomoć Duha Svetoga moram sebe i sve oko sebe predati Ocu. Isus je ustvrdio: "Tko izgubi svoj život radi mene, taj će ga sačuvati za vječnost!" Jedino Bog me može sačuvati za vječnost. Isus mi je od Oca poslao svoga Duha Svetoga da mogu ostvariti ovo predanje. Ono nije nikakvo osiromašenje, nego cijena da bih dobio Sve.

Da bih se mogao dati moram biti slobodan. Zato moram izborit slobodu. Neprijatelji slobode su bezbrojni: sebičnost, strah pred teškoćama, srdžba na neprilike, kukavičluk. Trebam imati snage vidjeti sebe u istini. Ne bježati, ne htjeti biti netko drugi. Već to je savršenost u klici. Otac nebeski dat će sunca, kiše, toplinu. Klica će se razrasti do punine.

Sveti Augustin reče: "Za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirno je naše srce dok se ne smiri u Tebi!"

Kardinal Newman: "Bože, od Tebe dolazim, u Tebi živim. Daj da se Tebi vratim i ostanem s Tobom kroza svu vječnost!"

Novalis: "Ljubav je zadnji cilj svjetske povijesti i Amen svemira!"