četvrtak , 06.09.2007.

E, DA SU BAREM NOĆAS OVDJE...

Što ostat će jednom od mene
kad usnama sudbinu dotaknem
samo tužne pjesme, neka tuđa žena
reći će moje ime šapatom

Heroji ne plaču
i kad gube, pobjeđuju
heroji ne mole
zube stisnu i prebole

Što ostane jednom od čovjeka
kad istina na vrata pokuca
miris davnog jutra, san o boljem sutra
sjećanja samo šaka pepela

Heroji ne plaču
i kad gube, pobjeđuju
heroji ne mole
zube stisnu i prebole

Karlo Ševerdija i Marinko Knežević…još dva heroja su otišla, a da nisu rekla ni riječ…


U cijeloj se zemlji osjeća napetost jednaka jednoj velikoj tempiranoj bombi koja samo što nije eksplodirala. Ne osjećam se pozvanom pisati tu nekakve komentare o svemu što se dogodilo, ali mislim da neću napisati ništa što već nismo rekli, ili barem pomislili, pa zato…

Nakon 11 žrtava i 7 dana zbog kojih je cijela Hrvatska bila u suzama, još se uvijek ne zna uzrok najveće tragedije u hrvatskom vatrogastvu. Naši političari se prepiru i odlučni su u brzinskom nalaženju krivaca a da pritom uopće ne misle na one koji su stvarne žrtve-obitelji i bližnji poginulih nam vatrogasaca. Sada više nije ni bitno zašto su maloljetnici bili u požaru, zašto je ročnik krenuo u vatru… bitno je da naši vatrogasci heroji napokon počivaju u miru koji su nakon svega što su prošli i zaslužili. Možemo li im pružiti malo mira? Na kraju krajeva, samo oni znaju što se tada dogodilo i zašto. Nažalost, to nikad nećemo saznati. I iako ni jedna naša riječ sućuti i sažaljenja neće vratiti naše vatrogasce, to je jedino što nas, u ovom slučaju, ''obične ljude'' može zadovoljiti-da se ne osjećamo bezosjećajno. Cijela Hrvatska je u zadnjih tjedan dana prolila rijeke suza-i ja osobno zaplačem svaki put kad slušam vijesti o nezapamćenoj tragediji, ali to je ono što nas čini ljudima-da zaplačemo kad smo tužni. A tužni smo svi jer ne možemo vjerovati kako se nas, dobrovoljne vatrogasce predstavlja u javnosti. Ako pomažemo, nije dobro, ako ne pomažemo, onda smo pijanci koje zanima kako se dobro napiti na natjecanjima. Mladi dečki koji su bili na požaru, nisu bili tamo jer su ih natjerali u vatru-bili su tamo jer su voljeli vatrogastvo, i jer su bili spremni na sve. A to što su bili maloljetni, osim što govori o neodgovornosti nadležnih, govori i o želji tih mladića da pomognu u gašenju požara-da se osjećaju dobro jer su pomogli i da ih se zbog toga ne gleda kao neke tamo dobrovoljne vatrogasce koji samo znaju za zabavu! A tako ih i mi trebamo pamtiti-kao vatrogasce, HEROJE!!!!!

Ljudi, pokažimo malo pameti i razumijevanja za našu braću-svi smo u ovom trenu jednaki-budimo takvi do kraja!!!

Iva