utorak , 29.05.2007.

1.KUP DALMACIJE - MAKARSKA

pošto su svi manje – više objavili postove na temu 1. Kupa Dalmacije...moramo i mi napisati barem par slova kako je to sve izgledalo iz naše perspektive...dakle ovako...
dogovor je bio da se krene u petak oko 18 sati; naravno od tog dogovora ni "d". Petra i ja smo zaboravile dvije krucijalne stvari, bez kojih nikako nismo mogle krenuti i čim su bile u našim rukama mogli smo se otisnuti na pučinu - pravac...ks. put smo kratile kokodakanjem, slušanjem mp3-a, dok nismo došle do prve stanice...e tu su dvije kokoši vidle parkić za djecu, pa sam ih morala uslikati...
ma pogledajte ih samo....



svakim kilometrom se sve više osjećao onaj morski zrak, koji meni posebno odgovara jer imam problema sa alergijom...i onda smo napokon oko 23 sati stale na kaštelansko tlo. Na brzinu je pala cuga u bircu, a onda pothvat dana – uspon na planinarski dom. svi koji su imali priliku voziti se gore, znaju o čemu pričam. imajte na umu da je ovaj put bio mrak, a cesta razrovana do boli. i došle mi gore..sve sretne..pogled ti ledi krv u žilama...

zrak čist, ja dišem punim plućima... kad evo Marine...ubija me u pojam riječima..a da mi pomogneš teglit kofer??? ajme majko...na svakih pet koraka je bila pauza, em zato jer je svaka strpala pola ormara u tu gromadu od kofera, em zato što su me putem do doma svi, ali svi od reda plašili sa zmijama, pa sam svako malo skenirala teren. ako nešto ne volim, ali nikako, onda su to zmije. brrrr...i sad se ježim. uglavnom, bez zmija na mom vidiku, uspješno smo došlepale stvari gore (molim pljesak za Marinu i mene) i domaćini su nam pokazali sobice, koje su bile oku ugodne.

Mario, naš vozač, si je bio faca jer je dobio sobu samo za sebe..isto kao i naš predsjednik. raspakirale smo stvari, upalile muziku i izvalile se po krevetima. tada je naša nova Marina imala show samo za sebe; pa nam je izmamila suze na oči...da bi negdje oko 3 ujutro tabor utihnuo u san.
buđenje u 5 nam nije baš najbolje sjelo, al šta se može. spremile smo se u cca. pola sata i pokret prema domu u ks, od kojeg smo zajedno sa Kaštelanima, Zaprešićanima i Našićanima krenuli prema, po mom skromnom mišljenju, još jednom od bisera Jadrana – Makarskoj.

nismo pošteno ni izašle iz kombija, a već smo sjedile u bircu na kafi. srele smo mnoge drage nam ekipe; i muške i ženske, razmijenile par rečenica...i sve više je ona poznata trema drmala naše želućeke. iz birca smo se premjestile na tribine i gledale i gledale i gledale...
pola sata prije smo se spremile i krenule na zagrijavanje. mislim da i vrapci na grani znaju da smo napravile neke izmjene u ekipi; ovaj put se radilo o N2 i tekliću. Naime, učlanile smo u dvd dvije nove cure koje su prvenstveno zaslužne što smo se uopće pojavile u Makarskoj...da nije bilo njih, namakale bi noge u lavoru, a ne kasnije u moru. no da ne duljim...kucnulo je i naših par minuta i evo nas na stazi.

trema je radila svoje, pokušavale smo biti hladne glave, no teško je. pa ipak se radi o Kupu Hrvatske. vježba je bila i predobra uzimajući u obzir da smo vježbale...koliko ono...pet puta..??? štafeta...e tu smo mogle biti i bolje, ali imamo još četiri natjecanja da pokažemo što znamo.
nakon toga je uslijedilo ono što bi nazvala najvećim lapsusom cijelog dana, natjecanja...kako god hoćete - čekanje na proglašenje. oni pametni su ugrabili najbliži hlad, dok su oni malo manje pametni stajali u uniformi dok je sunce žarilo i palilo...no hajde; preživjele smo i to. osvojile smo 3 mjesto iza cura iz Breškog Jalševca i cura iz Kaštel Sućurca. osigurale smo si 15 bodova i to je čist pristojno za početak.
vratile smo se u kombi, presvukle u badiće, nabacile japanke na nogice, u torbe potrpale ručnike i kreme za sunčanje sa najvećim faktorom... – drugim riječima – bile smo spremne za kupanac. no, prije toga, Dro i ja smo bacile oko na jedno preeeeeeeemeeeeeedeeeeeeno biće...evo ga

smjestile smo se kraj Lekeničana...umočile palac u more... i na sveopće iznenađenje voda je bila preeeeedobra. očekivala sam da će mi trebati tri gladne godine da se natjeram u vodu...a ispalo je obrnuto...trebale su mi tri gladne godine da se natjeram iz vode..i da..kao modni dodatak u vodi, Iva i ja smo iskoristile netom dobivene medalje.

oko pet je bio dogovor da se krene prema ks. došavši tamo, Iva, Robi i ja smo se uputili u najbliži dućan i pokupovali sve moguće za roštiljadu koju smo planirali napraviti na domu. opet smo imale scena pri uspinjanju, ali sve je prošlo "ajnc a". na brzinu smo se otuširale, obukle i spustile par metara niže do jedne jako simpa kućice gdje smo feštali. pridružilo nam se par Kaštelana i moram reći da je baš bilo super. zabavljali smo se igrom – nikad nisam – i ljudi dragi...bilo je suza i suzaaaaa...molim samo jedan spontani za Marinu, Maria i Robija... jer što su oni valjali...pa toga nema nigdje.



oko pola jedan smo se premjestili u dom, ali fešta nije stala tj. barem ne za Robija, Marija i mene. do pola četiri ujutro Robi nas je zabavljao pričajući viceve...imam jednog koji mi nikako ne izlazi iz glave, pa eto...da ga podijelim sa vama...daklem...

jutro nas je dočekalo nekako oblačno kao da je oslikavalo naše unutarnje raspoloženje; naravno, nije nam se išlo kući. potrpale smo stvari u kombi, a potom sebe i krenuli. putem do dolje su me počastili sa par ssssssss, ssssssssss, sssssssssss.... al hajde...tješila sam se da to rade iz ljubavi. u domu smo popile kavicu i oko 11 sati se okrenuo vjetar prema sč. put je protekao ok, većina nas je pokušavalo ubit oko ili barem nešto, samo da odmorimo. stigavši u sč uhvatila me melankolija za vikendom, kao i svaki put kad se vratim kući iz ks.
eto...još samo da se zahvalim mojim curama – Mateji, Marini, Petri, Ivi, Marini, Dragici, Ivi i Marijani što su mi uljepšale protekli vikend na najljepši mogući način....i znajte da vas puuuuno volim.
to vam je to dragi moji..znam da nisam bila kratka..al ovo što ste pročitali je samo maleni djelić od svega što nam se događalo...
imate svi najljepši pozdrav.

voli vas vaša Martina.