posljednji poziv svim putnicima...
Sjedim na klupi kolodvora i čekam vlak. Magla je i hladno mi je. Nikoga nema osim željezničara koji tu i tamo proviri kroz vrata svog ureda. Izgleda da sam uranila. Posežem ka džepu za kutijom cigara. K vragu, ostala je još samo jedna. Palim ju i uvlačim s užitkom onaj prvi slatki dim. Dok me opija naslanjam se leđima na klupu i zabacujem glavu unazad promatrajući strop pun fleka od muha. Misli mi se gube u daljini, zanemarujem hladnoću. Odjednom me iz sanjarenja trgne zvuk koraka. Pogledala sam prema desno i ugledala mutan obris čovjeka. Zanimalo me tko je to također uranio. Lik se sve više približavao dok se nije pretvorio u jasnu sliku mladića. Bio je poprilično visok, duge smeđe kose zavezane u rep i sakrivene ispod kape. Nosio je crnu jaknu, izlizane traperice i čizme, a na leđima torbu. Dok je koračao ususret primjetila sam težinu njegovih koraka iako je bio vitka stasa. Zastao je ispred voznog reda obješenog na zidu i prstom prešao preko njega odozgo prema dolje te par minuta tako stajao i mrmljao nešto sebi u bradu. Zatim je sjeo na klupu , spustio torbu na pod i zamišljeno buljio ispred sebe. Pošto mi je cigara već bila pri kraju, a i bilo mi je dosadno, odlučila sam prekinuti neugodn tišinu.
«Putuješ?»,upitah.
«Da», odgovorio je kratko.
«Hm, nije baš za čavrljanje», pomislih u sebi, ali pošto sam ja uporna, nastavila sam sa razgovorom.
«Ja sam Tijana, drago mi je. Reci ako te gnjavim. Sorry, ali trebam nešto da mi odvuče misli od hladnoće i nekih stvari.»
«Ja sam Damjan. Ne zamaraš me, ne brini.» Zatim se ustao i sjeo pored mene.
«Vidi ti obrata!», samozadovoljno pomislih.
«A gdje ćeš ti?», upita.
«U Osijek.A ti?»
«Ne znam....bilo gdje, samo da nisam ovdje.»
Rekao je to nekako tužno dok me je gledao. Primjetila sam da ima najljepše zelene oči koje sam ikad vidjela.
«Što mora biti tako loše da se čovjek odluči na putovanje bez cilja?», pomislih.
«Znam, sigurno razmišljaš što mora biti tako loše da se čovjek odluči na takvo putovanje bez cilja, zar ne?»
Čim je to rekao prošla me je jeza. Kao da mi je čitao misli. Možda je i zato sjeo kraj mene i prihvatio razgovor jer sam pomislila na to. Čudno.... Zbunjeno sam ga pogledala i izustila: «Paaaa....ovaj.....da...»
Samo se nasmijao.
«He, cijeli život. Ali dobro, neću te sada rano ujutro zamarati svojim problemima. Uostalom, ipak sam ja neznanac.»
« Ma ne zamaraš me. Ja volim slušati ljude, a i ono mamino pravilo da ne pričam s neznancima i onako odavno pomalo kršim.»
Morala sam nešto reći jer me je tom rečenicom ubo točno u centar za zanimanje. Što da radim kad sam zabadalo i znatiželjna po prirodi !?!
Opet se zamislio i gledao negdje u daljinu, kao da prvo želi sabrati misli. Gledala sam zbunjeno u njega.
Odjednom je izustio :» Ovo mjesto me pritišće.....Okruženje, maloumnost ljudi....guši me sve to. Premalen je ovaj grad. Želim nešto veće...veliko poput....poput praznine....neograničeno veliko....»
«Aha», rekla sam, i to onako sa razumijevanjem ma da nisam imala pojma što on to govori....u jednu ruku.... Početak sam shvatila , ali kraj?! Kakva neograničenost-wtf?!
«Da, otprilike te razumijem. I mene žicvira skučenost ovog grada. Sve uvijek isto-isti ljudi, ista događanja, ista mjesta...Nemam baš neku slobodu izbora...»
«Da, slobodu.»,izustio je kimnuvši potvrdno glavom.
«Osjećati se slobodno, bez grižnje savjesti, bez opterećenja i predrasuda nametnutih od strane ogorčenih ljudi.»Primjetila sam da je pomalo nervozan jer je u ruci vrtio i stalno premetao bijelu kovertu bez markice.
«Što si nervozan?»
«Ma, ništa.», rekao je pomalo rastreseno. «Zamaram se glupostima.»
Zatim se stresao kao da se trgnuo iz sna.
«Nisam se nadao da će moje putovanje započeti u tako ugodnom društvu.» Nasmiješio se a mene je pomalo obuzela nekakva stidljivost. Imao je tajanstveno zgodan osmijeh na licu, ali kroz pukotine njegovih usana primjećivala se nekakva sjeta.
«I, kojim vlakom putuješ?», napokon sam progovorila dok mi je knedla stajala u grlu.
«Onim posljednjim.»
«Molim?!Al' ćeš se ti načekati.» Opet me zbunio svojim odgovorom.
«Ma...ovaj...idem na eci-peci-pec...»
«Ahm.» OK, lik je stvarno super, ali zaista ga ne razumijem.
Nisam više znala što da pričam. Idućih 5 minuta samo smo se tu i tamo pogledali i nasmiješili, a svatko je vrtio svoj film u glavi. Ja o njemu i njegovim rečenicama a on...bog zna o čemu.
Odjednom sam začula sirenu vlaka u daljini. Fak! Zaboravila sam kupiti kartu! Ustala sam se tako žestoko kao da sam sjedila na vatri i potrčala u hol gdje se prodaju karte.
Gdje mi je novčanik!? Prokleta torba! Što sve u njoj nema?! Prije ću izvući krepanu mačku nego ono što tražim! Ah, napokon sam ga napipala.
«Koliko je ono karta do Osijeka?»
«43 kune.», rekao je totalno flegmatičan čovjek za šalterom.
«10, 20, dvije po 5...ajde sad....te kune....1,2, 50 lipa....», kopam po sitnišu i žurim se kao da je to posljednji vlak za Osijek.
U međuvremenu sam čula neprestanu tutnjavu sirene.
«Šta je tom vlakovođi? Je li poludio?! Kao da vozi svatove. Šta toliko siluje tu trubu, za ime božje?!»
Zgrabila sam kartu i istrčala van.
«E, baš mi je bilo ugodno razg...» Pogledala sam prema klupi i zastala, ali Damjana više nije bilo, ostala je samo bijela koverta.
«Što za ime...» Okrenula sam se i pogledala prema pruzi. Njegov mutan lik stajao je tamo u magli. Nije prošla ni sekunda kad sam začula škripanje teških metalnih tračnica i tupi udarac. Ostala sam skamenjena. U tom trenutku su mi kroz misli prošle njegove riječi i sve mi je postalo jasno...»neograničeno veliko».....
To je bio taj posljednji voz....
Sretan ti put Damjane.
predivna
vidio sam te
sinoc
u mraku buke,
rakije i piva
oci su ti sjajile
u tami
dotaknuo sam te
sinoc
kroz gustu maglu
droge u zraku
tvoje su usne
postale melem
bila si za mene predivna
i takvu cu te upamtiti
zauvijek
