dosadna večer i....pa,uglavnom to...
et šta se radi kad se ne može spavat a nema se tv-a u sobi.
kupite mi tv pa vas neću zamarat ovakvim ispljuvcima.
može i playstation 3 u kompletu da ne dolazite polupraznih ruku
, možda vas ponudim kavom i kolačićima 
Pričao mi je još davno da mu je dosadno i da život uopće nema smisla.Rekao je da će nešto učiniti.Dok je to govorio vidjela se tama u njegovim očima i osjećao se led, ona hladnoća njegove krvi i duše.Gotovo se dalo nešto naslutiti, ali on je oduvijek bio misteriozan, teško dokučiv. Trebale su mu promijene da razbije monotoniju jer ga je svakodnevnica ubijala. Kao prokleti deja vu, svaki dan mu je bio sličan prethodnome, znao mi se požaliti. Odlučio je uzeti stvari u svoje ruke, ali doslovno.Uzeo je pogrešne stvari i odabrao pogrešan način i put. Svakog dana bivao je sve bljeđi i mršaviji. Ali i s takvim izgledom odisao je nekakvom čarobno-morbidnom ljepotom. Njegove tamne oči na usahlom bijelom licu bile su još izraženije i ljepše nego ikada. Često ih znam sanjati. Snovi su mi bili poput noćne more, ali takve da sam jedva čekala da zaspim iako bih se probudila uplakana i osjećala da mi led prolazi kroz kralježnicu. Njegova kosa kao gavranovo perje-crna, gusta i opijajućeg mirisa, milovala mi je lice i omotavala se oko moga vrata, u trenutku bi me počela zatezati i gušiti. Ponavljale bi se njegove riječi kao jeka:,, Dobro mi je.To je opijum za dušu.Ali zbogom…“
Zašto zbogom?Nakon toga njegov lik bi se počeo raspadati kao truplo na užeglom suncu.Njegove oči pune sjaja u kojima se mjesec tako često volio pogledavati nestale su u mraku očnih šupljina. Taj prizor bi me svaki put probudio. Iako ružan, predivno ružan, taj san je jedina živa uspomena na njega. Kajala sam se što sam dopustila da se to dogodi, što nisam čula vapaj. Mogla sam spriječiti katastrofu , ali nisam. Ni danas mi nije jasno zašto je upravo to učinio.
Sinoć mi je opet došao u snove, ali ovaj put je na kraju rekao da ne žalim za onime što nisam promijenila nego da se okrenem onome što mogu promijeniti i da se protiv njegove sudbine nisam mogla boriti jer tu je bila i njegova volja i odluka a on je od borbe odavno odustao. Zatim je nestao u svijetlu. Probudila sam se smirena. Osjećala sam čudno olakšanje, kao da mi je sa leđa odriješen ogroman kamen. Ustala sam iz kreveta, odjenula se i zaputila do njegovog groba. Slika je bila crno bijela , ali se svejedno vidio onaj stari, strastveni plamen u njegovim očima,taj plamen koji se ugasio zbog trenutka raja i vječnosti pakla.Zgazio ga je vatreni „konj“ u njegovim venama. Kamen koji mi je pao sa duše nakon onog sna bio je njegov nadgrobni spomenik kojeg me je odriješio svojim riječima u snu. Pola sata nakon što sam mu dala rajski opijum sam si je ubrizgao još jednu dozu dok sam ja ležala umrtvljena kraj njegovog boka.Ipak, osjećam kako me još peku rane zadobivene od užeta kojim je kamen bio čvrsto stegnut uz mene. Te me rane podsjećaju sa da se nikada ne vraćam u prošlost, ali i da ju ne zaboravim, i da pamtim vrijeme provedeno s njim. Da ne zaboravim njegovo ime, lice i dušu. Zbogom i hvala ti Kristjane…
mislim stvaaaaaaaaaaaarno....
