vječno...
Komadići stakla leže na podu moje sobe. Odbijaju svjetlost sunca na zid dajući crvenkast sjaj.Prostorija izgleda tako toplo.Ležim na krevetu i gledam kako se boja svjetla razlijeva po bjelini zidova i posteljine.Iz jednog kuta dopire glazba koja se stalno ponavlja.Moj omiljeni bend.Pjeva neku tužnu pjesmu, nešto kao-…beneath the grass my treasure, under the sand my sweet one…Lijepa je, ali previše neprimjerena za ovako sretan trenutak. Još uvijek promatram igru svjetla i uopće više ne razmišljam…samo čekam…Iznenada oblaci prekriše nebo.Svjetla je nestalo.Kroz rupu na prozoru ulazi vjetar i stvara jauke.Kao da ga boli dok prolazi kroz polomljeno staklo.Polako mi postaje hladno.Sklupčala sam se ne bih li se utoplila, ali uzalud…vjetar je jači i pobjeđuje.Oči mi se polako magle.,,Kao da je sa vjetrom u sobu ušao i san“,pomislih i prepustih se njegovoj glazbi koja mi polako zatvori kapke.San je kratko trajao, možda dvije ili tri minute.Probudila me blještava svjetlost sunca i njegove usne.Zaplakala sam.Mislila sam da sam ga zauvijek izgubila onoga dana kada je jednostavno otišao i ostavio me bez riječi.,,Nemoj me više nikada napustiti“,rekla sam i zagledala se u njegove tople oči tražeći utješne riječi.,,Neću, obećavam. Ostajem s tobom do kraja vječnosti“,rekao je i obrisao mi suze sa lica.Zagrlila sam ga i po prvi puta zbog njegovih riječi povjerovala u vječnost poslije smrti
12.04.2007. u 02:15 | 3 Komentara | Print | # | ^