Neizvjesnost koja ubija

Pogledao sam kroz prozor svog stana na drugom katu gusto naseljene zgrade, i ugledao sam klince na igralištu kako me gledaju i smiju mi se dok se kroz zrak prelamaju vriskovi užitka moja , od nedavno, bivše žene iz susjedova stana u kojeg se je ona odlučila preseliti nakon kratke i burne nevjere.
Ostavila me je sa djetetom. Malom jednogodišnjom Emom, za koju sumnjam da nije moja. Ne izgleda kao da je moja. Nema moje oći, nema moju bradu, lice obrve. Ne vidim ništa od sebe u njoj.
Zatvorio sam prozor i odmaknuo sam se od njega. Osjećao sam se užasno. Posramljeno i usamljeno. U želucu mi je rasla trulež. Dogegao sam se do djetovog krevetića i pogedao u to usnulo lice. To slatko, malo prelijepo lice nad kojim se se žene topile od nježnosti i za koje su svi govorili da će odrasti u lijepu i pametnu ženu.
Odmaknuo sam se od krevetića i krenuo prema frižideru.
Ne, to definitivno nije bilo moje dijete. Nijedan potomak mojih prepona ne može imati svijetlu budućnost u odijelu pameti i lijepote. Od muke se ovih dana više i ne gledam u ogledala. Sva sam ih bacio iz kuće, a ona koja nisam mogao, jer su bila pre masivna ili su bila zbijena izravno u zidove, pokrio sam teškim i tamnim pokrovima da se ne vidim.
Ušao sam u kuhinju. Dočekao me je smrad ustajale hrane i neopranom suđu. Zatvorio sam ioči i pokušao ne ćuti njezine vriskove. Nisam to mogao podnijeti. Zašto je baš morala pronaći ljubavnika dva stana niže? Zašto je morala biti tako glasna? Zašto se je morala udati za mene. Mislim što joj je to trebalo, ako me je već mislila varati i napustiti nakon godine i po dana veze. Čemu ovo mućenje, ova patnja i ovo sranje kojeg proživljavam svakog dana ovog jebenog i usranog života.
Jebena kučka.
Otvorio sam vrata frižidera i u njemu ništa. Nije bilo više pive, nije bilo više hrane niti mlijeka za dijete. Ničega.
Mislim da ovaj frižider predstavlja moj život. Ružan je i prazan iznutra, ostavljen da vene neispunjene sudbine u prljavoj zapuštenoj prostoriji, dok drugi, bolji firžideri cvatu u stanovima oko njega prepuni hrane i pića koteći se u čistim i održavanim kuhinjama i smočnicama.
Mrzim svoj život.
Zatvaram vrata frižidera, pa odlazim u dnevni boravak gdje opet sjedam kraj prozora. Otvaram ga i gledamu klince koji mi se smiju dok se zrakom prelamaju vriskovi užitka moje, ne tako davne, bivše žene , iz susjedova stana dvoja vrata niže.
Dijete se budi. Počinje plakati. Napokon ju je probudila sva ta cika. Pitao sam se kada će. Mala je imala čvrst san. Njezina mi je dernjava probadala uši. Nisam se micao. Nisam odlazio k njoj. Nadao sam se da će kučka ćuti njezijn vrisak i da će joj biti žao što je otišla od nas.
Nakon nekoliko minuta više nisam mogao izdržati. Maknuo sam se sa prozora i otišao do djeteta. Podigao sam ju iz krevetiča i privio uz sebe. Probao sam joj guzi i bila je sva mokra. Pokakila se je. Odveo sam ju u drugu sobu, gdje sam držao njezne stvari i previo ju.
Iz kuhinje sam iskopao mlijeku u prahu i pripremio joj bočicu. U svemu tome nisam ni primijetio da je njezina majka prestala sa vriskovima. Čudna mi je bila ta tišina. Gotovo ju sada nisam mogao podnijeti.
Vratio sam se djetetu, i gurnuo joj bočicu u usta. Jebena kučka. Zašto se sada ne jebe. Izluđivala me je ta tišina. Prije sam barem znao da je bila tu blizu, i što je radila. Ova neizvjesnost me je ubijala.