Učenje, mrzim ljude oko sebe- o moj bože opet sam u školi

Još jedan dan. Do mojeg rođendana. Imam manje od dvadedest i četiri sata do tog dana i osjećam se potpuno jednolično. Nisam sretan zbog toga, ali nisam ni nesretan. Mući me posa, na zamjeni sam i imam ga više nego što je uobičajeno. Ne stižem učiniti dosta toga i sve mi ostane za sljedeći dan. Cijelo vrijeme razmišljam o tome. Rođendan mi ne pada na pamet. Ne znam što želim raditi niti gdje ću biti. Znam da ću biti sa Crvenom, ali gdje i što ne znam.
Počeo sam spremati ispite. Samo jedan za sada, da budem točan Mikroekonomiju. Crve a me je naučila koristii mentalne mape da bi spremio ispit. Kaže da funkcionira, da tako ona polaže ispite na poslijediplomskom. Ne znam, koliko mi to ljepo sve izgledalo nikako ne mogu napraviti ništa smisleno od toga. Vjerojatno zato što sam retardiran u pitanjima akademskih postignuća. Naravno, to nije sve gdje sam retardiran. Ali, moja okolina to ne shvaća. Stalno traže čuda od mene. Daj ta tri ispita u istom mjesecu od kojih svaki ispit ima cca četiristo stranica, radi svoj posao, i pomaži po kući kada netko sjebe nešto na glavnom kompu u stanu.
Ne mogu tako više. Stalno me napadaju zbog faksa. Prvo je bila samo stara, a od su joj se pridružili i Crvena i moj najbolji prijatelj Crni. Isuse bože. Zašto svi briju da ja moram završit taj faks i zašto svima morama raportirati svoj napredak : koliko sam danas naučio, što sam naučio, kako sam učio, gdje sam učio. I kada ima kažem da se nose, onda se naljute. Stara mi sere da će me Crvena napustiti ako ne završim faks, jer će njoj uskoro smetati što nemam fakultet a ona se sprema na doktorat. Jer je ona pametna, a ja sam glup i treba mi glupa diploma sa lijeve više škole da joj dokaže da nisam bezvrijedan.
Iz početka me nisu nervirale te mamine prijetnje jer smo Crvena i ja razgovarali i ja sam joj bio rekao da ne želim završiti faks, da mi to nikada nije bio cilj. Ona je rekla da je to ok. Ali, naravno kao i sve druge stvari kod nje, to je bilo kratkog daha. Sada i ona brije da ja moram završiti faks. I stalno me pritiskanju. I to mrzim, a mrzim još više da kada napokon od svoje volje krenem raditi, svi mi seru kako to nije dovoljno, kako bi trebao uliti ovako, onako, koje ispite i kada moram dati i jedino što budi u meni je gnjev što me ne puštaju na miru.
Zato idem na više ispita nego što mogu spremati, zato sve padam ili dobivam loše ocjene, i zato mi još više seru jer mi govore da sam se zajebavao , da nisam učio. Dok sam bio na pravom faksu svaki bi me dan zvali i govorili mi na što moram iči , kako trebam iči. Makar ja već imao svoj plan u glavi, ne, ne. Ne, to nije dovoljno, mora biti kako oni kažu inače ću pasti godinu. I pao sam je. Više puta, i kada sam rekao da više ne želim na taj faks, da to nije za mene, ne Dust ti ćeš to završiti. I, naravno nisam. Ali, sam se svaki put pred ispit gušio od napadaja panike, bio prekriven urtikarijama i gutao po nekoliko tjedana antihistaminike. Mrzim školstvo. Kada sam bio klinac maltretirali su me sa svih strana, tukli su me, vrijeđali me, doma su me tukli i derali su se na mene ako bio dobio lošiju ocjenu od četvorke. Učio bi po cijele dane, nisam imao prijatelja. I što sam na kraju dobio od toga. Petice u svjedodžbi i upis na faks kojeg na kraju nisam ni htio završit i jebeno negativan stav prema školstvu. Ne želim to završit, ne želim se u to upuštati, nerviram se čim otvorim knjigu, svaki dan učenja mi je čisto mučenje. A, ja sam lik koji čita dvije do tri knjige tjedno, koji jako brzo pamti stvari i ima odlično pamćenje. Naravno, osim kada spremam ispite. Tada mi kvocijent inteligencije naglo pada. Postaje ravan nuli i ne mogu ništa naučiti. Sve zaboravljam, čak i tekstove ponekad ne mogu čitati.
Svi mi se smiju kada im govorim o tome, i kažu mi da se izvlačim da sam ljenčina i da moram sjediti i zagrijati knjigu. Molim te. Mogu stvari čitati sto puta, ponavljati ih na glas, pamtiti, tražiti ključne riječi, skriptirati, označavati odnose, podvlačiti, ponovno ponavljati , i na kraju opet ne bi ništa naučio.