duliba

Dobriša Cugerić


Gle duplu votku poslije kiše
Puna je kapi pa se njišem.

Votka po votka, k tom još dupla
I ja sam drven poput trupla.

Kad se probudim ispod stola
Votka još uvijek mnome kola.

Kroz glavu mi tad prođe prvo:
"Jesam li kamen ili drvo?"

Ne traži moj stećak
među stećcima
nećeš ga naći tu gdje tražiš

ako se želiš pokloniti mojoj sjeni
pokloni se pred bilo kojim kamenom
koji te može podsjetiti na mene

ako se želiš pomoliti za mene
pomoli se pred svakim kamenom
koji ti rasvjetljava moj lik

ako želiš poljubiti kamen
ispod kojeg počivaju moje kosti
poljubi onaj koji ti se učini mojim

ne traži moje kosti ni moj kamen
kosti su pepeo
a pepeo patina na svakom kamenu

sve je učinjeno da mi križa ne bude
jer se ne križah

sve je učinjeno da stećka nemam
jer ga ne stekoh

sve je učinjeno
da me mjesecom i zvijezdom ne obilježe
jer mjesečinom se kupah u danima samoće
a zvjezdu mi nikad ne pronađoše

ni slike mi nema jer je izbjeliše
ni riječi o meni jer je iscrpiše
i iscrpljenu zametoše

ostalo je samo silno kamenje
da šuti tajne o meni
jer mu ništa ne mogaše

Ibrahim Honđo, iz knjige “Prokletstvo u kamenu”, ciklus “Pomirenje s budućnošću”